|
Gledaj me sada,
htjet ću ti reći još samo da u ovom horizontalnom osjećaju kojim se spuštaš tržnicom pa koračaš svoj mimohod prema usporeno-ubrzanom semaforu (na onom raskrižju gdje se lome svi ulomci tvojih dana i noći)
još možeš očekivati, gotovo pa i iznenađeno, onoga nekoga ili nešto, onu jednu mogućnost koja će te napokon poroditi kao da,
dok se, evo, i dalje jednako pasivno klatariš širinom svoga usporenog Osijeka, jednako neovisno kao što mimo tebe prolaze i sve ove vertikalno ponuđene strane ničijeg svijeta,
tobože možeš ili znaš kamo.
|