nedjelja, 19.03.2017.

Jedno obično koračanje jednom običnom večeri u jednom običnom gradu




njima.


Ugledala sam sedmice nekoliko sekundi prije negoli sam pomislila na crnu rupu.


Nebo je vedro, zrak prozračan, izostanak vatre i vakuuma u kojima bih inače automatizirano ispuštala korake čine da više ništa ne radim napamet, ne trudim se disati: kao da se cijela ova riznica ishitrenosti konačno ispraznila i upravo ovdje i sada sve postaje kristalno jasno.

Čekamo tramvaj: nekoliko djevojaka, stariji čovjek čiji džep ispušta neslušljivu melodiju u betonsku ravninu po kojoj jure automobili, i ja. Pogledom tražim nebo, nakon čega mi se plavetnilo očiju vraća poput bumeranga i reže um oštrim probadanjem. Osjećam to strujanje, gotovo bol, zatim zarijem nokte jače u dlanove, stisnem zube, spuštam pogled.

Vožnja traje nekoliko sekundi, tako mi se čini. Ljudi zatim brzo nestaju, kao i želja za hranom, alkoholom, zagrljajem, bilo čim opipljivim. Sve se polagano zatvara, i vidici i hodnici i trafike, moglo bi sve to i dalje postojati negdje paralelno, izvan mene, jednako rasprodajno i jeftino, ali to me više ne dira. Mogla bih jednako tako u ovom trenutku i nestati.

Ne podižem pogled sa svojih nogu, čine mi se još minijaturnijima pod nejasnom svjetlošću centra grada. Nedugo zatim prekrižit ću ih pod visokim barskim stolom, promijeniti im boju i tlocrt, ali ruke, ruke ću i dalje držati na istom ovom vidljivom mjestu.

Osoba s moje lijeve strane deklarira se kao biseksualka, muškarac s desne je gej, preko puta sjedi lezbijka, do nje miroljubivi lezbijski par, ispred njih, u svojoj nesigurno nadmoćnoj pozi, smješka se heteroseksualka koja upravo dogovara nešto subotnje prelazeći noktima preko zaslona mobitela; odaje ju dvosmislen osmijeh skriven u nevidljivim dijelovima facijalne ekspresije hladne, pristojne, nezainteresirane gvalje.

Valjda svatko ima svoj fiks za preživljavanje, pomišljam i nastavljam buljiti u pepreljaru ispred sebe. Pretpostavljam da će uskoro izmisliti razlog zbog kojeg nas napušta i odlazi ranije. Što prije, nadam se.

Moje noge i dalje nemirno traže oslonac, ne mogu u ovoj odjeći odrasle osobe sjesti opuštenije, netko je upravo spomenuo platonsku ljubav i svi su, osim osoba s moje lijeve i desne strane, prasnuli u smijeh.

Mijenjajući položaj tijela, uvlačim se još dublje u sebe.

Lutajući pogled zaustavljam na slici s druge strane prostorije: razbacani dijelovi ženskog tijela i mnogo, previše crvene boje. Podsjeća me na buku i glavobolju, na poredane mobitele, čaše i glad koju svatko osjeća na svoj način, na moje odmjeravanje svakog pojedinog gutljaja koji unosim u sebe.

Zatim vraćam fokus na jedinu osobu u prostoriji zbog koje se ova socijalna anksioznost rastaće na proste faktore. Evo, dobro je, sve je pod kontrolom.

Nebo se još uvijek nazire kroz udaljen prozor dozivajući kadar sa stanice: tri sedmice nekoliko sekundi prije negoli sam pomislila na crnu rupu. Misli nezaustavljivom brzinom lete prema izvoru, osjećam tugu i onu tupu bol u organima. Ne daj da se vidi.

Pričaju nešto umirujuće, pitko i neobavezno, gužva nas zaobilazi ostavljajući oblak buke iznad naših glava, a ja i dalje zamišljam kako bi netko reagirao da mu mogu prenijeti sve što se događa negdje preduboko, predaleko iznutra.

Trenutak kasnije vraćam se kronologiji: muškarac s moje desne strane komentira dečkića i njegovu bljedunjavu djevojku za susjednim stolom, mogli su biti desetak godina mlađi od nas, nasmijani, bezbrižni, neosjetljivi na sve što se oko njih događa. Prepoznajem u njegovim komentarima identičan nemir pa suosjećajno nazdravljamo jedno drugom, netko pritom spominje Željku Markić, ma neka ide i ona u kurac, smijemo se, dobro nam ide ovo preskakanje obruča, možemo biti sasvim zadovoljni.

- Tko tebe čuva? - upita me iznenada, ne skidajući pritom pogled s para za susjednim stolom.
- Nitko, zar se ne vidi? - odgovaram bez razmišljanja, motajući još jednu nervoznu cigaretu.

Žena s naše lijeve strane pogleda nas kako bi se uvjerila da je sve u redu.

- Trebamo li joj zavidjeti? - pitam ga pokazujući osmijehom na nju. Primjećujem da mi se sleđene ruke još uvijek tresu.
- Trebamo joj biti blizu, to je sve. - uzvraća joj pogled bliskošću smještenom između pozicije brata i srodne duše.

Ispuštam dim iz pluća gledajući i dalje u njezinom smjeru. Nasmijala se. Bumerang plavetnila napravio je svoj puni krug usidrivši se u crnoj rupi.

- Hvala ti - ne izgovaram. Znam da zna.


______________________________________


paralelno i preglasno iznutra, kao lajtmotiv:



15:23 | Komentari (10) | Print | ^ |