Kada bih pisala za djecu,
sve bi moje priče bile pohranjene
u koricama neonski dubokih knjiga,
a svaka bi njihova stranica
nužno izgledala i nazivala se drugačije.
Kada bih pisala o onome što su zaboravili
ljudi koji više ne znaju kako biti dobri,
pisala bih o sjećanju na bake
i njihove dobre namjere upakirane u oči
kojima su nas bodrile,
pripremajući nas na sanjanje
i svaki budući skok u dalj.
Kada bih pisala za djecu,
prisjetila bih se da je praštanje
onima koji nas nisu znali voljeti drugačije
jednako zadržavanju životne snage
i učenju čitanja neverbalnih vapaja tužnih lica,
umijeća što se plaća količinom preživljene boli.
Kada bih pisala za djecu,
pisala bih, dakle, samo o velikim,
važnim temama
i o hrabrosti kojom nose
sve velike tajne svoga svijeta.
Na kraju bih im objasnila
kako se takvoga tereta riješiti
uz nekoliko pogleda
nekih sličnih i dobrih očiju
kako sve naučeno ne bi zaboravili
godinama kasnije.
Ne zaljubljuj se u ženu koja čita,
ženu koja previše osjeća,
u ženu koja piše...
Ne zaljubljuj se u obrazovanu ženu, čarobnicu,
onu koja je u iluzijama, luckastu.
Ne zaljubljuj se u ženu koja misli svojom glavom,
onu koja zna tko je i dokle može,
ženu koja vjeruje u sebe....
Ne zaljubljuj se u ženu koja se smije,
ili plače dok vodi ljubav,
koja zna kako transformirati svoj duh u tijelu i, još više,
ne zaljubljuj se u ženu koja voli poeziju (te su najopasnije),
ženu koja je u stanju pola sata gledati neku sliku,
ženu koja ne može živjeti bez glazbe.
Ne zaljubljuj se u ženu koja je intenzivna,
sjajna, buntovna, nedolična.
Ne zaljubljuj se u takvu ženu,
jer ako se zaljubiš,
bila ona s tobom ili ne,
voljela te ili ne,
nikad nećeš moći natrag.
Nikad.