Okrenula sam se na drugu stranu utonuvši u mješavinu umora i ugode, nizali su se krugovi, nešto kao bas, nešto kao ponoćni koraci i zvuk tramvaja u koji ćemo utrčati, pronaći pravi omjer smijeha i nostalgije, zatim izlijetati u mrak. Sklapati oči, čekati da sve iznova prođe.
Napisat ću im posvetu, obrisati ju, zanemariti enter. Ne znam zašto. Ukoliko više ne govorim, slušam, ostalo je tek izolacija u pokretima, način na koji se štitiš od tuđih odlazaka.
Zatim se svakodnevica pretvara u crveni ruž, preskakanje bitnih tema, nečiji strah i poneko okupljalište. Možda se pritom nešto usudimo, ali vjerojatno ne.
Otići ću na dva sata, naručiti čaj, stisnuti utrobu.
Reći će nešto što će me povrijediti, zatim ću se još dugo smijati, zamišljati koliko mi točno minuta treba do vlastite sobe i polica u koje, znaju oni, volim zatvarati dane i osluškivati trajanje.
Pa će proći. Pitat će "jesi li sretna ovdje?", kimnut ću glavom, pogledom obuhvatiti i Amsterdam i dan i noć, još jedan film i još jednu novopronašlu nadu. Toliko mogu. Možda i ne. Možda se i vođe umaraju.
Martina će naučiti svirati gitaru, Marko će i dalje jalovo kupovati vrijeme u Konzumu. Ponovno će pitati hoću li biti dobro, zatim otići u Dublin, gledati fotografije i smijati se budućnosti kako ne bismo zaboravili pravijek, razgovore o kiši, snijegu i turbulencijama neba i mora. Kako nikada ne bismo na kontinentu zaboravili njegovu boju.
Marko će i dalje svirati gitaru, gledati u zvijezde. Jest ćemo ostatke noći, nasmijati trio, zatim se okrenuti mačkama i filozofiji, zimama s kojima završavaju posljednji stihovi. Tehnologija će pritom postati neizbježna gotovo jednako koliko i ljubav; nju ćemo prešućivati i brisati, ponekad sanjati, zatim će doći novo jutro i trebat će im planovi vođe plemena (pričat ću o izbjegavanju zamki, teških arija i crnih rupa).
Vođa najbolje zna zašto.
Zatim će mi pokloniti dvije knjige i ispovijest koju ćemo imenovati trudom. Prolit će prošlost po riječima, smijati se glasno i pretjerano, dok će u pozadini ponovno svirati nešto bezlično, jedan čaj, dva sata i naše suprotstavljene strane.
Zanimat će ih sve (vođa najbolje zna).
Reći ću da smo odavno zatvorili poglavlje i da se više ništa ne da prepustiti slučaju. Pitat će me kako su zapravo Martina i Marko i jesam li se ponovno pronašla u starim ulicama i novim oblicima preskakanja obruča. Jesam li se zaljubila i kako mu je ime. Odgovor na pitanje zašto. Neće pristajati na tišinu ni njezine teške epiloge, stoga ću gledati u dvije knjige umjesto u sat, u čaj umjesto u vrijeme; ionako žurim, žao mi je, ne mogu više od toga, za neke teme ponestaje vremena. Za neke teme ponestaje mene.
Vođa to nikada ne smije priznati.
Vjerovat će da ionako znaju odgovor, jednako kao što se zna tko je Martina, tko je Marko, gdje su ostale gitare i zvijezde. Mislit će da i dalje poznaju granice mojih misli, kao i lice koje se udomaćilo u njegovim pregibima.
Vođa plemena ne zamjera. Nikada.
Zatim će me ponovno pronaći njihova tišina i odustajanje, kasnije i noć, kasnije, kada se grad rastopi pod svjetlima i negdje u njegovoj utrobi misao vođe plemena dohvati nečije ime, prezime, lice i točan odgovor. Pa ću šutjeti, proći će i tjedni i otpratit ću ju na aerodrom, susprezati riječi jer svaki vođa plemena zna koliko je hladnoća nužnost: ne možeš tek tako pobjeći od svoje uloge.
Ne zaljubljuj se u ženu koja čita,
ženu koja previše osjeća,
u ženu koja piše...
Ne zaljubljuj se u obrazovanu ženu, čarobnicu,
onu koja je u iluzijama, luckastu.
Ne zaljubljuj se u ženu koja misli svojom glavom,
onu koja zna tko je i dokle može,
ženu koja vjeruje u sebe....
Ne zaljubljuj se u ženu koja se smije,
ili plače dok vodi ljubav,
koja zna kako transformirati svoj duh u tijelu i, još više,
ne zaljubljuj se u ženu koja voli poeziju (te su najopasnije),
ženu koja je u stanju pola sata gledati neku sliku,
ženu koja ne može živjeti bez glazbe.
Ne zaljubljuj se u ženu koja je intenzivna,
sjajna, buntovna, nedolična.
Ne zaljubljuj se u takvu ženu,
jer ako se zaljubiš,
bila ona s tobom ili ne,
voljela te ili ne,
nikad nećeš moći natrag.
Nikad.