Zadihana

što to proučavaš krađom, izmicanjem, mrvljenjem
na 10 000 dana, krila ili ovih krotkih
nepravih riječi na koje ćeš nasloniti
odvajanja?
kao kada mrak postane nož
u podne
za tebe, evo, samo za tebe,
a nije ti jasno, ne,
nije ti
baš posve
jasno izrečeno
jezikom koji bismo mogli nazvati zajedničkim
što bismo još ovdje uopće mogli
preliti, prešutjeti,
ako bismo uopće,
o središtima naših tijela koja ćemo zgnječiti
u letu kožom, zjenicama rođenim
u mraku spilje u koju smo se uvukli,

što taj pogled još može, a da nije već napravio?

ili sve to
da bismo ponovno zažmirili,
da prođe, ne traži, ne moli i ne vrišti
svaki od ovih krugova zbog kojih
više nemamo zašto,
samo

u mom je prostoru polica. mirna pauza.
zatim čaša, stol, sahrana,
proza dana, vitamini, jedna prostrana
Sahara
u kojoj 4 jastuka
glume pričljivu lomaču, zajedljivu giljotinu, ruke
pune nevidljivih brazda,
a opet

tako se mekano ovdje (na)stupa, scena
je ulica, jeka je čistilište, time-out
pa prije svega nemaš pojma,
kažeš si to nekoliko puta - nemaš pojma,
kažeš si iste stvari udvojeno, odvojeno
i ne koračaš više nikamo.

ne koračamo nikamo.
ne stižemo nigdje.
prošlost je napokon
sasvim gotova,
naplatili smo si to izmicanje teretom kako bismo posolili
sve ovo novo
do kraja, do kraha i temelja i
skroz, posve, dva puta i opet
slučajno, neplanirano, glupo, infantilno
zavoljeli.

pa nisi li iznova
zaboravio svoj život, tu priču o gomilanju ostavio
pod ključem,
u svakom kadru smijao se jednostavno i cinično
kako ne bi ušlo, prošlo, kako ne bi
proizašlo iz tebe
nešto od praha kojim te
opasno zove

(preko puta
stola
grada
preko zemlje
i uvijek, još uvijek!,
na onu nepoznatu
drugu stranu).

a nisi zaboravio,
nisi čuo, mislio, odabrao, ubio nisi
baš ništa.


_________________