ponedjeljak, 28.12.2009.
Na tren cu odlutati ...
Najvise bih voljela da sam danas pjesnik, glazbenik i da mogu misli i rijeci ispoljitii i na takav nacin.
Medjutim nisam, pa pribjegavam isprobanom receptu potrage za pjesmama koje mi gode raspolozenju.
Godina se blizi kraju, tik tak, pokusavam zaviriti u nova vrata , nove pocetke, jer sve opet pocinje od broja jedan.
Ispostavi se da zivot na neki sulud nacin nema kontinuitet, jer uvijek vracamo brojcanike vremena na pocetak.
Nebrojeno puta , narocito u zadnjih pola godine, pozelila sam da nisam ovoliko duhovna, emotivna, osjetljiva na nedace ljudi oko sebe. Pozelim puno puta da sam samo pasivni promatrac, narocito u krugu obitelji ili nekih blizih osoba.
Nemoguca misija, pogotovo poznavajuci sebe i onog sto bih najvise htjela promjeniti, da me ne diraju stvari na ovakav nacin. Da se vise puta sjetim sebe, i stavim sebe u prvi plan.
Dozlogrdi covjeku uvijek klimati glavom na tudje probleme, pritom hiniti kao da vlastitih nemas, a imas ih i za posudbu.
Sebicnost, licemjerje toliko prepoznatljivo u ljudima koji se hrane tudjom energijom kao da im je to nuzan zrak za zivot. Pijavice su bar imale kakvu takvu medicinsku ulogu, pitam se koja je njihova.
Pored takvih ljudi sve vise se osjecam ko da sam provela dvadeset minuta u perilici za rublje na najbrzoj centrifugi, iscjedjena poput stare plahte. Ne zelim vise takav osjecaj.
Zanimljivo je kako prikazu da su bas oni u pravu, cijeli svijet je protiv njih, nitko ne razumije njihove borbe, ne smijes im proturjeciti jer tko bi se uopce usudio?!
Njihove rijeci u njihovim glavama ocito zvuce ko najbolja melodija koju sam ja na pocetku zeljela skladati, samo pitam se tko takvu melodiju zeli slusati vise od jednom.
Postupci ili bilo sto da naprave uvijek imaju opravdanje, dok odgovore koje das, gledaju ko napad i tada postaju zvijeri.
Da li zaista vjeruju u to sto govore ili nakon izrecenog ipak razmisljaju o posljedicama ucinjenog? Pomisle li ikad o odgovoru druge strane, osjecajima, razmisljanjima ?
Trudim se misliti da da, sve do onog momenta kada svoje postupke idu ponovo opravdati napadom.
Vise no ikad, pozelim odlutati barem na kratko , daleko od stvarnosti, biti u nekom svijetu gdje nema takvih ljudi, gdje se ne trgas prilikom biranja rijeci da ne bi povrijedio one koji tebe svjesno povrijede.
Da li ikad gledaju pozadine recenog, da li ikada uopce zele ista saznati o drugim ljudima, ili su drugi ljudi samo meta za njihovo oruzje?
Evo sada kada se nas ljudski brojcanik opet priprema za pocetni start, sanjari , kako nas neki vole nazivati , donose velike odluke, rezolucije.
Ah moje odluke! Imam ih par, ali nista slicno nekom prestanku jedenja cokolade, pusenja.... odluke nekog drugog smjera.
Na mojoj nevidljivoj listi nalazi se nekoliko stvari, na jednu sam se pripremala jako dugo, mozda cu jednom o njoj pisati , nisam je htjela tako skoro izgovoriti, ali sto danas itko moze planirati.
Nitko od nas nije planirao puno toga, ali se desi, suocis se s tim, odjednom shvatis da za puno toga nemas vremena, ja sam danas na neki nacin molila za vrijeme. Vjerujem da sam nekoga i sokirala s tim, ali mozda sam tu osobu navela na to da upozna mene na bolji nacin, bez ishitrenih zakljucaka. Ponekad je potrebno samo pitati, zasto se nesto desava i zasto ponekad nesto kazes, tada ne bi bilo nikakvih nesporazuma.
U biti , izgleda da je najteze i najhrabrije zaista upoznati nekoga.
Najlakse je pretvarati se da nekih stvari nema.
Na kraju , znala sam odgovor, ali ipak sam pitala, covjek s vremenom intuitivno vec osjeti neke stvari,ali nisam nit tuzna nit razocarana.... vjerujem da je za neko vece dobro.
Na ovoj odluci imat cu puno posla, a nemam vremena, tik tak, ali nikad se ne zna , mozda je ovaj put vrijeme na mojoj strani, tek toliko da uspijem to napraviti.
Kako se kaze, rjesenje kad ga najmanje ocekujes nadje se ispred tebe.... mozda kada brojcanik dodje na start tek tada zapocne moja prava utrka , ne u svijetu sanjara , u pravom.... a dotad ko mi brani sanjarit..... to je ipak moj bijeg u neko bolje vrijeme i tada pripada samo meni....
A svi vi moji duhovni sanjari, cekam vas na novom startu ....
- 23:38 -
subota, 19.12.2009.
Sentimenti...
Hladno je, zima je tu. Nemogucnost stalnog boravka vani i konstantnog trazenja topline ostavlja mi dosta prostora za citanje, razmisljanje.
Lijepo je citati i razmisljati mada bih ponekad to razmisljanje zaista voljela svesti na neki minimum. Mogucnost razmisljanja na kapaljku, uopce ne misliti puno. Odlicna ideja.
Kad imam ludu glavu uvijek punu pitanja, znatizelje i onda sebe na neki nacin zakopam.
Prije dva dana sam citala nesto sto je jedan moj prijatelj napisao i jako sam se iznenadila sadrzaju, mislima i odredjenom dozom boli i trazenja novog puta i pocetka . Moram priznati da me iznenadilo, jer koliko god mislimo da imalo ikoga poznamo, tek kad nam dozvole da udjemo malo vise u njihov svijet shvatimo da to nije bas tako.
Poznamo nase povrsine, vanjske omotace koji su prezentacija za svijet, unutrasnjost i sve ono sto ona nosi , totalna su nam nepoznanica.
Citajuci ,u mnogo cemu sam vidjela sebe, svoje dileme, svoje boli, svoje pokusaje bijega sto pokusaje novog pocetka.
Sentimenti!
Toliko se prica o tome tko sto osjeca ili ne, al u sustini prica je jedno, osjecaji su totalno neka druga dimenzija.
Vjerujem da mnogi, a i ja sam bila medju njima, smatraju da ako se prica ili iskazu osjecaji skidaju zastitini omotac oko sebe i postaju ranjivi, postaju obican covjek. Danas se pitam sto ima lose u tome?
Tek sad shvacam sto znaci biti taj obican covjek. Shvacam i znam sto znaci biti ranjen, i kako je tesko razorene zidove ponovo dici i ne htjeti ih spustati ni pod koju cijenu.
Tesko je ponovo se prepustiti, barem meni.
Nikad nisam voljela analizirati. Za mene je to bespotrebno trosenje energije na analizu onoga sto se moze rjesiti u par recenica. Volim cinjenice. Zelim razumjeti!
Zelim razumjeti kako se odredjeni osjecaji mijenjaju takvom brzinom, jer smatram da to nije moguce. Za mene je moguce jedino to da se nije govorila istina ili se prikrivala.
Zelim razumjeti zasto covjek covjeka toliko zeli povrijediti, a za sebe zeli drugaciji tretman!?
Zelim razumjeti sebe i osjecaje koje gajim i koji se ne mijenjaju, a za sebe povratne informacije nemam!?
Zelim znati , da li je zaista moguce nekoga bezrezervno voljeti?
Tragam za tim odgovorima, ponukana pricom svog prijatelja i odgovori ne dolaze.
Taman kada pomislim da sam napravila korak naprijed , osjecam da sam odjednom dva koraka nazad.
Onog trenutka kada to naglas izgovorim, okruzena sam s ljudima koji su "veliki strucnjaci" za pitanja srca i duse i govore da to sto ja i neki osjecamo ne postoji, da su takvi sentimenti izmisljotina.
Pa zasto onda kad idu u kino trose kilograme Paloma maramica, jecaju i poistovjecuju se s likovima? Zasto im takve izmisljotine tako diraju srca i dusu? Srame se i boje pokazati da je to ono za cim tragaju.
Svi vole davati savjete drugima, kako to da ih ne primjene na sebi?!
Zar je moguce da ljudi mogu reci da vole cokoladu i taj je osjecaj prihvatljiv, a kad se govori o zivoj osobi onda je to izmisljotina?!
Uostalom, briga me , ionako cokoladu ne volim, volim tu izmisljotinu.
Volim tu veliku osobu, bila ona uz mene ili ne. Za mene vrijedi vise od svega, vjerovao to il ne....
Bezuvjetno i bezvremenski i kad je dobro i kad je lose..... i onog trena kad vrijeme zauvijek stane .... kad se za nas to vrijeme vise ne bude moglo mjeriti.... ko zvijezda na nebu u svom sjaju i vjecnosti...
- 23:06 -
utorak, 15.12.2009.
Prividna raskos
Evo stigla nam ta dugoocekivana zima. Neizvjesna ko i sve prethodne, no mislim da je ova na neki nacin i neizvjesnija.
Ipak sve je okiceno, sve se sjaji, svi prekrasno ukraseni izlozi nas pozivaju i to nimalo neskromno. Sve oko mene vrvi ljudima bez obzira, na buru, hladnocu ,ledenu kisu.
Zurba. velika nekontrolirana zurba, pomislim da ljudi imaju namjestene stoperice za svaki ducan, trgovacki centar ili su totalno izgubili kompas.
Dnevna kuknjava oko toga koliko je tesko, kako sve propada, vijesti koje odjednom sve to stavljaju na marginu, bombardiraju nas reklamama uoci Blagdana. Igracke, putovanja , hrana.
Sjetim se pritom nedavnih vijesti i ljudi koji nemaju nikakve nade i pitam se kako je tek njima gledati sve ovo oko sebe.
Raskos, veselje i kupovina nedostizan san.
I k tome jos nam Blagdane dodatno nagrdili politikom.
Mene uopce to ne veseli, izgubila sam osjecaj te ljepote u ovom napumpanom konuzmerizmu i zijevam na svako pitanje o jelki, darovima i slicno.
Ne nisam kupila jelku, necu je kititi i necu kupovati darove. Na mom stolu stoje cetiri skromne svijece, koje da me se pita, pribila bi na obicnu dasku s cetiri obicne brokve i tek zasijana psenica. Nemojte misliti da ne vjerujem u Bozic, vjerujem.Nisam Grinch!
Jednostavno ne vjerujem u to da moje vjerovanje mora doci sa svjecicama, u celofanu i bogatim poklonima.
Jucer sam sa prijateljem putovala u neko drugo vrijeme. Vrijeme sjecanja. Zajedno smo se sjetili onih dana kada je djecji poklon u obliku cokolade bio dogadjaj.
Danas lazna raskos, sjaj dolaze puno prije, da se ne daj Boze ne bi zakasnilo ili zaboravilo potrositi.
Centri krcati, ljudi iznose raznorazne vrecice kao da se dijeli besplatno, paketi i kutije i ono prokleto u covjeku kad vidi kod drugoga mora imati i on, iako mu sve to uopce ne treba. Treba se pokazati da se ima, barem prividno.
"Ti nista ne kupujes? Pa zasto? Moras blagdani su!"
Ne moram , provest cu blagdane bez poklona kao i dosada, ispod moje nevidljive jelke stajat ce nevidljivi pokloni koji ionako ne mogu doci u sjajnom papiru i celofanu, al vrijede neizmjerno bogatstvo!
"Kakvi su ti to pokloni, bas pricas gluposti?!"
Na takve odgovore jednostavno se nasmijesim, sto njih jos vise zacudi.
Moj odgovor njima je zadnjih dana uvijek isti. Kupujte, trosite, al se pritom sjetite da Blagdani dodju i prodju, raskos nestane. Udari vas surova stvarnost. Mozda bi poneki za dane nakon, ispod bora mogli staviti litru mlijeka, kilo kruha, secera,brasna i deset jaja, kad se suoce sa stvarnoscu, jer ne vjerujem da traperice i tenisice imaju dobar ukus.
Skromnost covjeka je vrlina koja postaje antikvitet kao i zahvalnost.
Slazem se da bismo se svi trebali darivati, ali necemo pokazati sa velikim darom snagu nase ljubavi, skromni cvjetic ponekad govori puno vise.
Moji nevidljivi darovi, koje se ne mogu voziti, obuci ili pokazati su ljubav, postivanje, zahvalnost i sreca sto imam i sto sam okruzena najmilijima. I svima vama koji ponekad pomislite isto upucujem jedan mali skromni dar, pun nade, topline i predivnih zelja, a zove se osmijeh.
- 13:44 -
subota, 12.12.2009.
Mane
Opet moram do grada! Mislim da je i muha stacionirana na jednom mjestu vise od mene.
Sjedam u auto i odlazim. Opet.
Svira mi super cd, nedavno sam nesto iskombinirala, lagano pjevusim i naravno dok cekam na semaforu, promatram slucajne prolaznike i aute do sebe.
Auto do mene, novi ispod cekica, nabrijan do daske i kako drugacije nego za volanom glumac. Ne pravi, nego onaj umisljeni glumac. Moja reakcija na takve ljude je uvijek jednaka, uzdah nevjerice i iritacije.
Po cemu neki ljudi sebi pridaju toliko vaznosti? Ne razumijem i ako netko zna nek mi objasni ko dvogodisnjem djetetu zasto je to tako i zasto bih to morala tolerirat i prihvacat. ?
Jednostavno ne zelim biti u takvom okruzenju!
Dok smo bili djeca i gledali raznorazne americke serije koje su prikazivale borbu izmedju popularnih i onih nazovimo, manje popularnih, cudili smo se, jer smo se vecinom svi druzili. Neki su se isticali po necemu, neki su bili samozatajni, ali u globali bili smo jednaki.
Bili smo po mnogocemu jednaki, jer nismo previse ni imali. Po koja bicikla ili rosule, rekete i balun , dijelilo se i igralo, izmisljalo igara. Danas vise nije tako.
Sve je dostupno, nema vise vrijednosti, nitko nista ne cijeni. Nitko nikoga ne cijeni.
Vrednujemo ljude po onome sto nose na sebi, kakav mobitel imaju, kakvo auto voze. Najgore od svega je sto svi glume.
Sortiramo ljude ko proizvode, pozeljni i manje pozeljni. Sve se svodi na marketing, postali smo hodajuci jumbo plakati.
Po cemu se razlikujemo?
Po autu, mobitelu? Zalosno. Zar je doslo vrijeme kad bih morala zaboravit one ljude koji idu pjeske, koji nose traperice od 200 kuna?!
Nemoguce je da u danasnjem drustvu covjek od iskrenih vrijednosti vise nije pozeljan?!
Puno puta pozelim da se vrati ondasnje vrijeme, prijateljstava i druzenja, bez niskih pobuda i glume. Tesko mi je vidjeti ovu djecu koja nestaju u svemu ovome, skrecu paznju na sebe tamnim izgledima, oci u vapaju za primjecivanjem i ljubavi.
Nema nitko vise vremena za nikoga i svi se prebacuju u neku drugu dimenziju, drugi svijet, glume uloge.
Skrivaju se od sebe samih, nijecu sebe i ono sto uistinu jesu i povode se za masom. Pretvaraju se da su nesto drugo, pretvaraju se u ono sto svijet zeli vidjeti.
Kopajuci po sebi svakim danom otkrivam nesto novo, ne bojim se priznati svoje mane. Lako je naglas govoriti o dobrim stvarima, ali treba hrabrosti iznijeti i one lose.
Ne odricem ih se, dapace volim ih istaknuti.
Imam ih bezbroj i svaka ta mana me cini ovakvom kakva jesam.
Totalno nesavrsenom i ujedno jedinstvenom.
- 17:29 -
petak, 11.12.2009.
Nebo
Svaku pricu koju napisem trgne neki dnevni dogadjaj, ovaj mi se posebno urezao u srce.
Svakodnevno pricamo o svemu i svacemu, prepricavamo teme dana, rugamo se malo, dajemo savjete jedni drugima, doke se ne dogodi nesto gdje savjet ne pali. Uvijek smo elokventni za gluposti, nistavne stvari, o svemu sve znamo, ali kad se desi teska stvar, ostanemo nijemi, bez teksta, bez slike i bez tona.
Inace kad cujemo teske i grozne vijesti, pogode nas, na tren se poistovjetimo s time, ali nakon par minuta vijest nas napusti ko dah, postane zaboravljena i okrecemo se novim koje isto tako kratko traju.
Ova nedavna, za mene nije bila kratka i zaboravljena ko dah, uhvatila me za srce i ostavila svoj trag.
Lako je zaboravljati tamo neke nepoznate ljude, ne znas nista o njima, ali ljude koji su tu i obogacuju ti zivot ne mozes nit ne zelis.
Veselila sam se jednoj vijesti nema dugo, veselila sam se jednom novom zivotu i veselo sam dijelila srecu svog prijatelja. Ne mogu reci da smo jako bliski, ali vrijeme u kojem se nalazimo i neke okolnosti su nas na cudnovat nacin zblizile.
Pricamo o svemu i svacemu, slusamo jedan drugoga sto imamo za reci, dijelimo misli.
Veliko je to bogatstvo.
Netom smo uveseljavali jedan drugoga sa glupostima i klipovima iz nekih filmova, smijali se kada desilo.
Ostala sam zapanjena, zacudjena, pogodjena, tuga me prelila i odjednom rijeci ne nadolaze. Kako u trenutcima kada bi trebali najvise reci onima koji su ti dragi, ostanes nijem?
Tada jedino sto sam mogla dati bio je jedan iskren i topao zagrljaj, ohrabrujuci pogled i glazba.
Glazbom sam se uvijek znala najbolje izrazit, pokazat sto u tom trenu osjecam. Kada rijeci zapnu u grlu, kada gutas suze i sve ono sto te u tome preplavljuje, tu je ta jacina pjesme, tako jaka koja kaze sve ono sto bi htio reci, ali ne znas kako.Tako sam napravila i sada.
Prijatelju moj znam da nije fer, znam da je tesko, sto nisi imao mogucnosti veselit se svemu onome sto novi zivot donosi, ali bit ce dobro kako ti kazes.
Pogledaj visoko u nebo, pogledaj, jer nebo strpljive voli. Svaka unca tuge i boli biva jednom nagradjena nevidjenom dobrotom i ljepotom, tako ce biti i tvoja.
Kao sto sam ti pokusala reci pjesmom, hodaj, hodaj dalje, hodam i ja prijatelju uz tebe, bodrim te pa makar izdaleka na tom putu i znam da ce ljepota nevidjene srece presrest te na tom putu i da ce sljedeca pjesma biti pjesma iskonskog i nemjerljivog veselja.
- 09:09 -
četvrtak, 10.12.2009.
Ljubomora
Novine. Dosao je i na njih red, kada je posao malo oslabio.
Ne pamtim kada sam ih zadnji put kupila. Protestiram, otkad su se svele na zutu stampu i crnu kroniku. Necu iz principa, svojim novcem hraniti neciji egoizam. Zahvalna sam modernoj tehnologiji na dostupnosti informacija, i mogucnosti izbora onoga sto ja zelim citati, bez gluparija.
Vise ni TV ne gledam, repriza do reprize ili neko politicko prepucavanje, a kad i nesto gledam seka me ubije sa komentarima tipa „Ajme vidi ovoga kakve su mu usi, ovaj siri nozdrve, ovaj je razrok, umisljen!“
Dok se ona smije , ja shvatim da cu sad samo pazit na te detalje , a ne na emisiju, stoga odustajem.
Smijemo se nas dvije dnevno oko toga.
Prelistala sam sve sto me interesiralo i bacam se zestoko na mail. Kad se sjetim svih tih zarko ocekivanih mailova, sms poruka i telefonskih poziva, ne znam da li da sad budem ljuta na sebe ili slegnem ramenima , jer osjecam isti nemir?!
Dugo sam negirala romantika u sebi, nisam vjerovala u to, po meni je bio to svijet fantazije, vjecnih prica koje nisu moguce.
Sad sam opet podigla zidove, jos vece i deblje, parira mi samo Kineski Zid, natrpala dusu lokotima i zasadila sam brsljan oko sebe.
Tjeram onog otkrivenog romantika od sebe, proklinjem ga, ali se ko cicak grcevito drzi, ne posustaje.
Citajuci mail, borim se sa andjelima na jednoj i demonima na drugoj strani.
Zasto se tako osjecam? Zasto sam odjednom tako uskogrudna? To nisam ja! Svakome zelim sve najbolje, ne mogu se prepoznati ovakva!
Osjecam grc na licu i smrknuti pogled koji me nagrdjuje i priznala ja to sebi ili ne pucam i kipim od ljubomore.
Ljubomorna sam bila na male stvari, cisto onako da razbuktam strasti, ali ova ljubomora koju sam shvatila da nosim u sebi jako me iznenadila.
Borim se sama sa sobom, pokusavam slusati dobru stranu, ali demon na ramenu ne odustaje. Ostri moj jezik kojeg bi katkad najradije pregrizla, al sad ne mogu. Vrag u meni je jaci, uporniji.
Trebala bih ponekad presutit svoje osjecaje, ali ono iskreno bice u meni ne dopusta, a zla strana jedva ceka da tu iskrenost iskoristi u najgorem mogucem obliku.
Postanem drska, kazem stvari koje pozalim cim izreknem, ali ne mogu si pomoci, ljubomora me cijelu preuzela.
Kazu da me Kupid zestoko pogodio. Prolupam od samog spomena tog malog debelog strijelca , kojeg bi katkad ispalila iz njegovog vlastitog luka.
Izmaltretirao me, probusio srce, koje sad opet vise nije ispunjeno, nego sisti ko stare gajde.
Katkad mi dodje da se izravnam kojom letvom zbog svoje ludosti, da izbacim svako slovo iz sebe i budem opet onakva kakva jesam. Ma koja letva,treba mi ono kako se zove, kandzija, iskandzijat me treba!
Nadam se oprostu zbog svojih rijeci i ponasanja katkad, zidove mozes dici, ali jake emocije ne odlaze tako lako. Trudim se jako, trudim se svaki dan, bit ona prava, jaka ja.
Za sve je potrebno vremena, ako pricamo o vjecnoj ljubavi, tek je zrnce tog vremena proslo.
Eto i za ovu tehnologiju kazu, da novi Windowsi, postanu ono pravo tek nakon 2 godine.
Znaci imam jos malo vrimena, napravit poboljsanu verziju sebe, imam jos vremena i za taj update.
- 16:32 -
srijeda, 09.12.2009.
Kad se suocis.....
Blize se Blagdani, dani koji uz svu onu pompu, trgnu razna razmisljanja, ponajvise o danima, mjesecima i godinama koji su iza nas, mene.
Godina je bila teska, nekako ko da je svaka teza, i uvijek nanovo svi imamo istu zelju... „Ah kad ce ponoc da ispratim ovu i udjem u novu, bolju?!“
Svake godine iste zelje, iste recenice. Sjecam se jedne u kojoj sam svaki dan cijelu godinu ponavljala to isto.
Puno toga potisnemo, zelimo zaboravitim ne zelimo o tome naglas govoriti, ali ja tu godinu necu zaboraviti iako je nisam prozivjela onako kako bih htjela. Sjecanje na tu godinu je sve, samo nije sreca. Puna je boli i tuge i ponekad sama sebi kazem, sve se desilo u toj godini osim normalnog zivljenja. Moja 35-a, gdje je otisla.
Uvijek zelimo nesto, uvijek nam nesto fali, ali kad se suocis sa krajem tek tada shvatis koliko si sebican, zahtjevan i nerealan.
Pametna je izreka, najpametnija, imas sve dok imas zdravlje. Istina.
Tada sam bila sretna i to jako, veselila sam se necemu toliko da i kada sam pocela osjecat bol to me izvlacilo. Dvije strane medalje, bijela i crna.
Negirala sam tu crnu stranu , jer sam je pripisivala umoru, hektici zivota.
Dnevne rutine ranog ustajanja, kavica i posao. Nakon toga dnevni zadaci i druzenja. Svaki dan je imao svoju ljepotu kao i tezinu.
Tada je tezina pocela prevladavati, svaki dan je bio tezi i bol sve jaca. Nisam shvacala sto se desava i nakon razgovora sa pametnim ljudima kao i oni i ja sam pripisala sve to umoru.
Zalijepis flaster i nastavis dalje. Flaster je kratko drzao , bol je jacala . I tada je sve pocinjalo i zavrsavalo. Ne volim neparne godine, uvijek su pune iskusenja.
Negiranje i uvjeravanje sebe same vise nije pomagalo, konstantno gubljenje svijesti i bol pocele su uzimati svoj danak. Bol mozes skrivati, ali oci govore, a uskoro je poceo govoriti i sam izgled. Postajala sam sve vise svjesna pogleda ljudi, sto upitnih, sto punih sazaljenja. Mrzila sam to. Mrzila iz dubine duse, jer taj sam pogled imala i ja prema sebi , pred ogledalom.
Dani su postajali sve dulji, tezi i tezi. Konstantno sretanje ljudih u bijelom, njihovih pogleda sazaljenja i te igle. Stalo igle, testovi, bezbrojni testovi.
Ne mogu vise, boli, tako boli, a nitko nista ne govori..... Ne mogu vise izdrzavati poglede svojih, teze mi padaju od svega sto prolazim...oci majke kod izgovora onog cega se najvise bojis.... gutam knedle i drzim se hrabro, onoliko koliko mogu, onoliko koliko snage imam.
Kako opisati sve to, nema za to rijeci... kad tijelo posustane, mozak preuzme sve, radi, prebire, upozorava, osjecas se ko zatvorenik u vlastitom tijelu i kojeg te nijedan odvjetnik izvuci ne moze. Morala sam tada donijeti odluke, neminovne takve koje moras , da moras!
Tada sam rekla zbogom i bijeloj strani medalje, onome cemu sam se jedino veselila, mojoj sreci, mojim nadanjima i osjecaj je bio ko da mi vrane zivo meso sa tijela kljucaju.
Teze sam se nosila s tom boli od ove tjelesne, izjedala me ko rdja.
Penjem se stepenicama tesko, i u sebi proklinjem sto nema lifta, jer tim stepenicama nikad kraja. Vani tmurno, pred nevrijeme. Priroda ko i moja dusa, tmurna, luda , teska. Otvaram napokon vrata i suocim se sa svim strahovima. Kako to sad njima priopciti, kako, ne mogu, ne jos ..... presuda ce odluciti samo da izdrzim to sutra, prekosutra ce vec biti lakse.
Grmi vani, sijeva, srce mi lupa , hladno mi je, strah me je, mogu namirisati svoj strah , strah ranjene zivotinje.....
Hinim hrabrost, tjesim druge, ko onog starog barbu kojeg sam drzala za ruke dok su nam zabadali igle. Gledala sam tu smezuranu ruku i te oci koje imaju povijest i staru mudrost i zavidila. Boze oprosti mi , zavidila sam za tim sto mozda ja necu imati. Toliko toga jos nisam napravila, a prilike mozda vise ne bude.
Presuda, lica kamena, bez izraza... Pricajte ljudi recite mi, pomirila sam se sama sa sobom, ali recite mi! Ne ubijajte me neizvjesnoscu, bol me ubija vec predugo! Molim Vas spasite me!
Kameno lice prilazi, i govori:“ Nismo nasli, sve je u redu, mozete ponovno duboko udahniti.!“
Ludilo, kljucanje mozga, lupanje srca, ...sve emocije ovog svijeta strpane u samo jedan trenutak..... sreca, neopisiva sreca....sreca druge sanse ......Zivjet cu! Hvala dragi Boze na milosti koju si mi dao!
Sad shvacam, sad znam ,zivot uzimamo zdravo za gotovo..... cijenimo ga tek onda kad ga gubimo i sve bi dali da vratimo vrijeme unatrag, sve bi dali za drugu sansu....
- 09:43 -
utorak, 08.12.2009.
Kufer
Ljudi. Ah ti ljudi, i njihova vjecna gluma, zudnja za prekrasnim etiketiranjem kojeg ne mogu razumjeti.
Jasno mi je da je covjek gladan, ali kad mislim o gladi, meni se uvijek i bas uvijek po glavi mota hrana. Ogladnis i pojedes nesto. No ovdje se ne radi o takvoj gladi.
Nit priblizno. Ovdje pricam o gladi priznanja.
Nagledala sam se svakakvih ljudi, mozda i ja spadam u tu kategoriju, kada netko mene prepricava. To je sasvim u redu, jer ne moze se svak svakome svidjati, jer to ne bi bilo normalno. Dapace bilo bi dosadno.
Poslovni sastanak i ono neizbjezno upoznavanje i lazni osmjesi. Pruzam pristojno ruku i naravno pri tome gledam osobi u oci.
U samom trenutku pozalim na rukovanju koje je slicilo na dodir mokre i prljave krpe, neiskreno, ko i oci vlasnika te iste ruke.
I sada ono meni neshvatljivo.
"Dobar dan, ja sam Gospodin V. L!"
Da li mozete zamisliti moj odgovor? Vjerojatno bi svi pomislili da sam i ja sebe predstavila slicno i stavila prefiks Gospodjica?! Ne i ne pada mi napamet!
Uzvratila sam pozdrav sa jednostavnim izgovaranjem svog imena. Cemu ti prefiksi?
Sto je mene briga si ti G, Dr, Mrf, Z .......sva to slovca sa tockicom postizemo za sebe, cemu to pri uponavanju naglasavat?!
Dobro je netko od mojih prijatelja rekao, film Matrix kad sve sagledas i nije tako glup, nije tako SF.
Pitam se dali su nas lagali po rodjenju. ? Ako su te etikete tako bitne, vjerojatno se nismo rodili sami vec smo dosli na svijet sa malim kuferom koji je sadrzavao prefikse, vozacke dozvole, kreditne kartice, diplome i ko zna sto sve ne?!
Meni je mater rekla da sam bila glasna i celava, ne vjerujem da bi mi kufer zaboravila spomeniti il je i ta kosa zapela unutra?!
Zar se ljudi ne smatraju dovoljno vrijednim svog imena da ga moraju "uljepsavati" ili postoji neka druga teorija.
Jedna od mojih je teorija se odnosi na njihov manjak samopozdanja i nesigurnosti.
Ili mozda ta da svi na neki nacin zele postati tako cesto spominjani celebrities, zele slicicu u casopisima, makar na lokalnoj razini, jer tako znaju da su uspjeli?!
Jadno!
Ako se sam sebi kroz zivot nisi dokazao, nema tog priznanja koje ce te zadovoljit!
Dosadno mi je stalno nekoga tapsati po ramenu i govoriti "Bravo, bas si super , kako si pametan/na!"
Cemu? Dok ti isti bi te najradije prozvakali i ispljunili ako bi se imalo isticao iznad prosjeka.
Puno puta sam bila u situaciji kad bi se o necem debatiralo, da odredjene osobe kazu "Nemas ti pojma , nije to tako, ne znas ti nista!"
Ma cekaj, otkud ikome toliko drskosti i hrabrosti da kazu koliko ja sto znam il ne znam?! Imaju scan mog mozga u kojem stoje svi podaci koje on sadrzi?!
A sto ako ja njima kazem da oni nemaju pojma? Nek kopaju po svom mozgu i malo modificiraju ponasanje, kad su vec svi takvi eksperti!
Ah ova moja jezicina, da nemam usta kroz lakat bi progovorila, al nije me briga, bar iskreno zivim.
Necu se trpati sa prefiskima da bi se osjecala vaznom kad to izgovorim. Mislim da je samo moje postojanje na ovom ludom planetu bitno.
Koja je moja uloga nemam pojma, ali zabavljam se otkrivajuci i pri tom se smijem ma koliko tesko bilo.
Mozda u tom nekom ludom Matrix svijetu ja stojim u nekom redu i cekam da mi se dodijele stvari iz kufera rodjenja , za sada imam sve sto mi je potrebno... sve te kartice, papiri i prefikisi su tesko nametnuto breme... imam sebe, ovaj zivot , osmijeh i vedar pogled.....a sve sto dodatno dodje smatrat cu lijepim bonusom zivota ....
- 11:49 -
ponedjeljak, 07.12.2009.
Raskidanje okova
Jutro. Pregrst misli. Topla kava . Preda mnom jos jedan beskrajni dan.
Beskrajan ko i svima vama, jer vise dane ne prozivljavamo, pokusamo ih izgurati.
Postali smo robovi u naoko slobodnom drustvu. Svi nas posjeduju osim nas samih.
Da, nismo vlasnici svog zivota, znate dobro zasto.
Naravno odmah ce svi reci da to nije istina, da vas nitko ne posjeduje.... kako lazemo sebe to je nevjerojatno. Laz je postala institucija, opce prihvacena, nju smo doktorirali.
Istina , ona vise ne postoji, u danasnjem drustvo je tako passe.....
Koliko ste puta lagali iako se niste u sebi s time slagali, samo da bi vas se primjetilo, prihvatilo u privatnom ili poslovnom okruzenju?! Puno puta, i nema medju nama iznimaka!
Iako se ne slazemo, idemo uz struju svakodnevice, nemamo se hrabrosti suprotstaviti.
Gledam, slusam, promatram, ljude koje prolaze......same maske oko nas..... vrijeme karnevala preuzelo je cijelu godinu. Oduzeli smo sebi i tu pojedinost i postali akteri vlastitih igrokaza. Maskirali smo se u sebe.
Ne zelim takav zivot, neiskren, pun tjeskobe i zavisti.
Zelim uvijek pokazati dijete u sebi i nije me briga sto ce drugi reci.
Kad sam vesela, odmah sam neozbiljna. Kad sam tiha, zasto sam preozbiljna. Ne shvacam, najbolje da se vratimo u vrijeme tockica za kruh i benzin, pa cu se smijat na parne dane, a bit tuzna i ozbiljna na neparne.
Divim se jednoj svojoj prijateljici, koja gura svoju filozofiju i nije je briga za nista drugo. Uvijek je ostala ista i dosljedna sebi. Malo takvih je danas ostalo.
Stojim sad uz obalu mora, lagani slani vjetar mi miluje lice. Pored mene nestrpljivi galebovi. Svadjaju se, mozda pricaju glasno....Ne more ih brige ljudskog svijeta nego i dalje nastavljaju svoj ples. Mirisi mora i bora me smiruju , odjednom mi ne fale sve one maske koje se setaju, predivno mi je ovo iskreno drustvo galebova i zavrsitim skupa s njima u vjetar Galebovi gledaju i ne cude se, ne osudjuju, prihvacaju..... da li bi i covjek mogao tako?! Da li bi covjek mogao to promatrati bez ruganja, osude? Da li bi se usudio uciniti isto?
Divan osjecaj slobode, izbacivanja tereta svakodnevnog zivota, briga i tjeskobe. Odbacivanje svih okova kojima dnevno sluzimo u samo jednom iskrenom vrisku.
- 15:41 -
subota, 05.12.2009.
Raskrizje prijateljstva
Hodam polako gradom, i usput pozdravljam poznanike, stanem malo kada sretnem prijatelje, popricamo onako brzo, jer danas svi negdje trcimo.
U tom trku, ne primjetimo toliko stvari, ne primjetimo toliko lica.
Da li vama kazu: „Ej, vidjela sam te u gradu, pozdravljam, ali ti nista. Protrcala si mimo mene ko da me nema!“
Primjetila sam da se to u zadnje vrijeme sve cesce dogadja i da smo sve dalje jedan od drugih. Trcimo, nemamo vremena nit za pozdrav, a kamoli za druzenja ko nekad.
Hmm, da li ste se ikad zapitali kako ste upoznali neke ljude? Ne mislim na one s kojima smo isli u skolu, susjede, nego na one koje upoznavate kroz zivot.
Pokusajte, sjetite se kako ste neke od njih upoznali, i pitate se, gdje su neki od njih odjednom nestali?. Desava li vam se da ponekad vidite nekoga i ta osoba strasno lici na osobu koju ste nekada poznavali, ali se nikako ne mozete sjetiti imena?
Kopate po glavi, vec nervozno, ali nista, prazno.
Mislite li da je to slucajno, da li je ta rupa u memoriji s razlogom?!
Iskreno, ja ne vjerujem u slucajnosti! Vjerujem u te razloge.
Zeljeli bismo vjerovati da je vecina poznanstava slucajna, ali kad malo bolje razmislim, nije, svaka nova osoba u mom zivotu, je bila prisutna s razlogom, ili je jos prisutna.
Culi ste da postoje ljudi koji samo prolete kroz nas zivot i ostave neizbrisiv trag, neke od njih zivot opet nakratko vrati na nas put , neke nikada, oni koji kad dotrce ostanu tu zauvijek i oni koji nas prerano ostave, ali nastave bdijeti nad nama.
Kada sam postavila pitanje kako poznate svoje prijatelje, to sam isto pitanje postavila i sebi.
Maleni broj poznam dugo, velik broj kodajuci kroz zivot, i to zaista velik broj sam upoznala na najcudnovatije nacine.
Mogu reci da sam sretna i Blagoslovljena na prijateljstvima i poznanstvima koje sam stekla u zivotu.
Neki jesu protrcali, ne vidjam ih vise, ali znam da su negdje i da im je dobro i da na nacin na koji su oplemenili moj zivot , oplemenjuju i druge . Beskonacno. Beskonacna ljepota dodira kojeg ne osjecas, ali znas da je bio prisutan.
Moji cudni poznanici ... da kazem cudni... sve je s njima u redu, nacin na koji smo se upoznavali su cudni. Ti su mi posebno dragi. Ne pitajte zasto, jer ne znam odgovor na to.
Jedini odgovor bi mozda bio taj, da smo se s razlogom nasli u isto vrijeme, na istom raskrizju i odlucili zajedno krenuti istom cestom.
Koliko dugo cemo zajedno koracati, nije vazno. Bitno je to da je svaki kilometar neprocjenjivo bogatstvo.
- 23:49 -
Uspomene
Sto su uspomene?
Vecina bi rekla, sjecanje na neki dogadjaj, uglavnom nesto iz proslosti.
Slazem se s tim, ali ja vise volim opipljive uspomene , neke kojih se sjetis kad ih vidis ispred sebe, neki predmet, poklon, a najvise volim album slika.
Da, one stare albume, kojih danas ima sve manje i manje. Danas smo sve poceli spremati, na cd, dvd, stick sa sto vise gigabajta. Medjutim sve te high tech spravice nemaju dusu. Mislim da ce se mnogi od vas sa mnom sloziti , ili vjerojatno nece !
Razmisljam ja nekako previse za ovih kisovitih dana, sjetim se svacega, mozda i precesto stvari koje bih trebala pospremiti u neku posebnu ladicu i onda se ustanem i otvorim ladicu i nadjem stare albume.
Gledam slike i smijem se. Smijem se modi, smijem se izrazima lica ljudi od kojih neke i dan danas vidim, i mislim se koliko su ostali isti ili koliko su se promjenili.
Lijepo je to, svaka slika ima svoju pricu i onda se zavalim duboko u kauc i na tren se vratim u to vrijeme. Sjetim se nasih djecjih gluposti, pubertetskih pobuna, matura ...... trenutno me uhvati sjeta jer neke od njih nikada vise necu vidjeti .
No, bez obzira na tugu, sjecajuci se tog doba, pocnem se smijat sve jace i jace, smijeh zamijenio suze. Predivan osjecaj, setnja niz aleju uspomena.
Ipak postoji jos nesto, prazni listovi u albumima, listovi rezervirani za nesto, al su i dalje ostali prazni..... I onda se sjetis zasto su prazni i pitas se da li je to razdoblje uopce postojalo.
Praznina je ipak praznina, ono sto vidis i mozes pokazati je postojalo, pricas price preko slika, ali iz praznih listova price ne dolaze.
Jednog dana kada dodje ono vrijeme starosti, sve vise cemo se htjeti setati niz aleju uspomena, i opet cemo stati na praznim listovima, neiskoristenim gigabajtima i pokusati ispricati pricu bez slika nasim smezuranim rukama, i licima koje pokazuju vrijeme iza nas.
Mimika mozda nece bit tako ziva ko sto bi bila da se prica danas, jedino sjaj oka i drhtaj glasa opisat ce jacinu tih praznih listova, emocija, tuge, veselja, raznoraznih nepodopstina, opise ljudi kojih tada mozda nece vise biti , neke stare uspomene, nekih davno zaboravljenih ljudi, mojih prijatelja, ljubavi i obicnih prolaznika kroz zivot.
To ce tada biti zadnji put, u nadi da ce se prica nastaviti dalje , da nece otici u zaborav, i jedino sto cemo zaliti sto smo u albumu uspomena ostavili prazne listove...
- 12:05 -
