Dnevnik prvog lica jednine

ponedjeljak, 23.10.2006.

Dvije strane medalje

Znaš kaj? Zajebavam te! Kužiš? Ne mislim se s tobom nalaziti. Jesam, napisala sam da budemo našli. Al' ne budemo. To možeš skužiti po tome kaj sam lukavo sve skupa odgodila za slijedeći vikend. A i za tada sam si osigurala mogućnost otkazivanja. Lukavo. Ha? To ti je zato kaj sam ja žensko! A ti si glupo muško!

Znaš kaj sada bude bilo? Sad ćeš ti malo skakutati oko mene. Meni će biti drago zbog toga jer ću se osjećati ko jebeni komad. Godit će mi tvoja pažnja i tvoja nastojanja da budeš duhovit, pažljiv, pristojan, lud, zabavan. Pazit ćeš kak se oblačiš, kako izgledaš, kava ti je frizura...... Godit će mi biti u tvom društvu jer mi neće biti dosadno.





Tebi ništa neće biti jasno! Ko ti kriv! To kaj neka žena prića s tobom ne znači da se automatski želi s tobom - jebat. Ti jesi tip za dopeljat doma. Za pokazat mami. Simpatičan. Nije sramota s tobom hodat po cesti. Komunikativan. Obrazovan, čak. Nisi mutav....





Ne, ne, nisi ti mutav. Znam ja takve kao ti. Ti si lovac. Tvoj cijeli život je uređen kao jedna zamka. Auto koji voziš. Kako si uredio stan. Kako se držiš. Ta tvoja „umjetnička strana“... Misliš da sam toliko naivna da ne prepoznajem igrača kad ga vidim.




Priznajem ti jedino to što si dobro odigrao. Nisi uletavao glavom bez obzira. Držao si distancu. Igrao toplo-hladno. Nije mi ništa bilo jasno do kad mi nisi poslao poruku. E... a sad igramo po mojim pravilima... frajeru!




Jebi se R! Ja se više ne igram.

ponedjeljak, 16.10.2006.

We have all the time in the world

Uspuhana biljka sa crnim velom preko noge ustuknula je dva koraka..... to je otprilike sve što sam uspio smisliti dok je stajala na vratima dnevne sobe sa žutom vrećicom u desnoj ruci. Pramen kose joj je padao preko lica.

„Odlazim.....“ – rekla je tihim glasom.

Posegnuo sam za cigaretom. Mislio sam – ako zapalim ostat će još malo. Dok popušim. Potez očajnika. A nije voljela poteze očajnika. I baš zato....

„Vratit ću se kad se središ“ – nastavila je.

Povukao sam dim i pognuo glavu. Razmišljao sam o gđi. Istini.

Prvi put sam ju upoznao onda kad se slikala gola, kao od majke rođena, za jedan tjednik. Moja greška je bila da joj tad nisam pogledao u oči. Buljio sam u njene sise i to mi je odvuklo pažnju. Kasnije, mnogo kasnije, kad sam u polumraku Jagerhorna s njom ispijao treću rundu pelinkovaca, objasnila mi je da već mjesecima pokušava doći do mene. I da je upoznala sve moje prijatelje. I da nije bilo slučajanog susreta u šoping centru, pitanje je dal' bi se ikada upoznali. Naručio sam slijedeću rundu, a konobarica Suzi mi je pomilovala obraz. Samo na kratko. Ostatka večeri se ne sjećam.

Pogledao sam prema njoj. Nevjerojatno je da još uvijek stoji na vratima – pomislio sam. Ispuhnuo sam kolut dima prema televizoru, ciljajući glavu voditeljice dnevnika. Kolut nije niti došao do ekrana već se rasplinuo putem.

Ispuhnuo sam slijedeći kolut, jače, u nastojanju da ovaj doputuje do cilja. Strujanje zraka uzrokovano zatvaranjem vrata omelo ga je u toj namjeri.

Prostor koji je zauzimala prije nekoliko trenutaka zjapio je prazan. Gospođa Inspiracija napustila me je. Službeno.

Neslužbeno, rekla je da će se vratiti. Službenim glasom. Hmmmm....

Voditeljica dnevnika je imala dosta ozbiljno lice. Prebacio sam program.

Mislim da su mi oči preblizu jedno drugom. Mislim da sam u stanju ostvariti minimalnu razinu duhovitosti.

Ustao sam sa trosjeda. U čašu, za to namjenjenu, natočio sam dva prsta viskija i ubacio dva leda nekakvog eliptičnog oblika. U filmovima sam vidio da se to tako radi.

Sa prozora dnevne sobe vidio sam parkiralište. I tramvajsku prugu. I tramvaj koji je nailazio. Razaznao sam tri putnika. Jedna djevojka i dva muškarca od kojih je jedan spavao glave naslonjene na staklo. Nisam uživao u viskiju. No, inzistirao sam da ga popijem. Jer se to tako radi. Tramvaj mi je nestao iz vidokruga i pomislo sam da nikad neću saznati ništa o ono troje putnika.

U mjesecima koji su slijedili, jer se to tako radi, ona čaša, koja je za to namjenjena, bila je, u svojoj namjeni, eksploatirana. Nemilice. Sa gđom Istinom sam se sve manje viđao jer mi je postala naporna. Ni njene sise mi više nisu bile bog-zna-kaj. Bavio sam se uglavnom kupovinom vremena. Spoticao sam se o tuđe klijetke i predklijetke i uglavnom ignorirao zonu očekivanog.

Onda sam se jednog jutra probudio. Jučer ili prekjučer. Skuhao sam kavu. Sjeo na trosjed i zadovoljno kimnuo glavom.

Ona to još ne zna. Ali kupio sam sve vrijeme na svijetu. Sad je to sve što imam.

Osim nje. Lude i nervozne. Ironične. Bahate. Glasne. Zabrinute. Skakutave. Ozbiljne. Ni po ćemu moje.

Jednog od ovih dana ću joj to reći.

utorak, 03.10.2006.

Kako sam ja opisao sex

Sjela se na rub kauča na kojem je spavao. Polako.
Pokraj njegovih nogu. Ležao je na desnom boku.
Lice mu je bilo obasjano svjetlom sa televizora
na kojem je bio stišan ton. Na programu je bio
dokumentarac o klincima koji skaču po zgradama.
Vidjela je to već prije.

Vratila je pogled na njegovo lice. Činilo joj se
da ga oduvijek zna. Za neke ljude je bolje da se
nikada ne sretnu, pomislila je... Stavila je ruku
na njegov obraz. Kratka brada ju je škakljala po
dlanu.

Okrenuo je glavu i otvorio oči.

Bez riječi joj je primio ruku i prinio svojim
usnama vrhove njenih prstiju. Poljubio ih je i
pustio da joj ruka klizne po njegovom vratu.
Osjećala je otkucaje njegovog srca dok je
prelazila preko prsiju.

Primaknuo ju je k sebi. Gledali su se šutke, a
zatim je on spustio pogled na njezine usne.
Lijepe usne - pomislio je trenutak prije nego što će mu
se izgubiti iz vida.

Ljubili su se lagano kao da, prema nekom
prešutnom dogovoru ne žele riskirati strast. Koža joj je
mirisala na zimu i sviđao mu se taj miris.

Nije poznavao putove njezinog tijela ali je
pronalazio mjesta koja su nudila život. Pokretima
tijela je pisao ono što joj nije znao reći.

Prste je zarila u njegovu kosu i ono što se zove
sreća je u tom trenutku preletjelo iznad njih.

Klinci su na televizoru i dalje skakali po
zgradama. Činilo joj se da je to već negdje
vidjela.