ponedjeljak, 16.10.2006.
We have all the time in the world
Uspuhana biljka sa crnim velom preko noge ustuknula je dva koraka..... to je otprilike sve što sam uspio smisliti dok je stajala na vratima dnevne sobe sa žutom vrećicom u desnoj ruci. Pramen kose joj je padao preko lica.
„Odlazim.....“ – rekla je tihim glasom.
Posegnuo sam za cigaretom. Mislio sam – ako zapalim ostat će još malo. Dok popušim. Potez očajnika. A nije voljela poteze očajnika. I baš zato....
„Vratit ću se kad se središ“ – nastavila je.
Povukao sam dim i pognuo glavu. Razmišljao sam o gđi. Istini.
Prvi put sam ju upoznao onda kad se slikala gola, kao od majke rođena, za jedan tjednik. Moja greška je bila da joj tad nisam pogledao u oči. Buljio sam u njene sise i to mi je odvuklo pažnju. Kasnije, mnogo kasnije, kad sam u polumraku Jagerhorna s njom ispijao treću rundu pelinkovaca, objasnila mi je da već mjesecima pokušava doći do mene. I da je upoznala sve moje prijatelje. I da nije bilo slučajanog susreta u šoping centru, pitanje je dal' bi se ikada upoznali. Naručio sam slijedeću rundu, a konobarica Suzi mi je pomilovala obraz. Samo na kratko. Ostatka večeri se ne sjećam.
Pogledao sam prema njoj. Nevjerojatno je da još uvijek stoji na vratima – pomislio sam. Ispuhnuo sam kolut dima prema televizoru, ciljajući glavu voditeljice dnevnika. Kolut nije niti došao do ekrana već se rasplinuo putem.
Ispuhnuo sam slijedeći kolut, jače, u nastojanju da ovaj doputuje do cilja. Strujanje zraka uzrokovano zatvaranjem vrata omelo ga je u toj namjeri.
Prostor koji je zauzimala prije nekoliko trenutaka zjapio je prazan. Gospođa Inspiracija napustila me je. Službeno.
Neslužbeno, rekla je da će se vratiti. Službenim glasom. Hmmmm....
Voditeljica dnevnika je imala dosta ozbiljno lice. Prebacio sam program.
Mislim da su mi oči preblizu jedno drugom. Mislim da sam u stanju ostvariti minimalnu razinu duhovitosti.
Ustao sam sa trosjeda. U čašu, za to namjenjenu, natočio sam dva prsta viskija i ubacio dva leda nekakvog eliptičnog oblika. U filmovima sam vidio da se to tako radi.
Sa prozora dnevne sobe vidio sam parkiralište. I tramvajsku prugu. I tramvaj koji je nailazio. Razaznao sam tri putnika. Jedna djevojka i dva muškarca od kojih je jedan spavao glave naslonjene na staklo. Nisam uživao u viskiju. No, inzistirao sam da ga popijem. Jer se to tako radi. Tramvaj mi je nestao iz vidokruga i pomislo sam da nikad neću saznati ništa o ono troje putnika.
U mjesecima koji su slijedili, jer se to tako radi, ona čaša, koja je za to namjenjena, bila je, u svojoj namjeni, eksploatirana. Nemilice. Sa gđom Istinom sam se sve manje viđao jer mi je postala naporna. Ni njene sise mi više nisu bile bog-zna-kaj. Bavio sam se uglavnom kupovinom vremena. Spoticao sam se o tuđe klijetke i predklijetke i uglavnom ignorirao zonu očekivanog.
Onda sam se jednog jutra probudio. Jučer ili prekjučer. Skuhao sam kavu. Sjeo na trosjed i zadovoljno kimnuo glavom.
Ona to još ne zna. Ali kupio sam sve vrijeme na svijetu. Sad je to sve što imam.
Osim nje. Lude i nervozne. Ironične. Bahate. Glasne. Zabrinute. Skakutave. Ozbiljne. Ni po ćemu moje.
Jednog od ovih dana ću joj to reći.
