Dnevnik prvog lica jednine

ponedjeljak, 23.10.2006.

Dvije strane medalje

Znaš kaj? Zajebavam te! Kužiš? Ne mislim se s tobom nalaziti. Jesam, napisala sam da budemo našli. Al' ne budemo. To možeš skužiti po tome kaj sam lukavo sve skupa odgodila za slijedeći vikend. A i za tada sam si osigurala mogućnost otkazivanja. Lukavo. Ha? To ti je zato kaj sam ja žensko! A ti si glupo muško!


-Odjebala me....
-Kaj je bilo?
-Nemre se naći danas, nego za tjedan dana ali i tad, ako se nekaj ne desi... ili desi... nisam siguran
-Da, to je odjeb...
-Jebi ga!


Znaš kaj sada bude bilo? Sad ćeš ti malo skakutati oko mene. Meni će biti drago zbog toga jer ću se osjećati ko jebeni komad. Godit će mi tvoja pažnja i tvoja nastojanja da budeš duhovit, pažljiv, pristojan, lud, zabavan. Pazit ćeš kak se oblačiš, kako izgledaš, kava ti je frizura...... Godit će mi biti u tvom društvu jer mi neće biti dosadno.


-A koji me kurac nije odjebala direktno?
-Ma hoče te navlačiti....
-Kaj? Da skakućem oko nje? A?
-A-ha... znaš kakve su....
-Taj film ne bude gledala



Tebi ništa neće biti jasno! Ko ti kriv! To kaj neka žena prića s tobom ne znači da se automatski želi s tobom - jebat. Ti jesi tip za dopeljat doma. Za pokazat mami. Simpatičan. Nije sramota s tobom hodat po cesti. Komunikativan. Obrazovan, čak. Nisi mutav....


-Jesi joj poslije poslao poruku?
-Nisam. Izbrisao sam broj. Ko ju jebe.
-A jesi glup. Kaj ak stvarno nemre.... ?
-Gle.... ja kad se s nekim hoču naći – nađem se
-Da, imaš pravo....



Ne, ne, nisi ti mutav. Znam ja takve kao ti. Ti si lovac. Tvoj cijeli život je uređen kao jedna zamka. Auto koji voziš. Kako si uredio stan. Kako se držiš. Ta tvoja „umjetnička strana“... Misliš da sam toliko naivna da ne prepoznajem igrača kad ga vidim.


-Jebi ga! A ova je bila baš za hodanje
-Daj ne seri!
-Ma ozbiljno! Cura ima duha. Nije tupa. Nije cecnula ko pokošena... to me jebe. To mi je napeto... kužiš?
-Da... lud si.
-Nisam.... sviđa mi se....
-Jebo te. Još si se zaljubio.
-Nisam! Jebi se!


Priznajem ti jedino to što si dobro odigrao. Nisi uletavao glavom bez obzira. Držao si distancu. Igrao toplo-hladno. Nije mi ništa bilo jasno do kad mi nisi poslao poruku. E... a sad igramo po mojim pravilima... frajeru!


-I kaj budeš sad?
-Niš. Ignoriram ju...
-To ti nije pametna ideja.
-Druge ideje nemam. Kaj je s onom tvojom?
-Idemo u kino danas.
-Hahaha... kaj ste cura i dečko?
-Nismo, jebemti. Samo se trošimo
-I idete u kino.... U love seats?
-Odjebi!
-Pozdravi curu!
-Odbi!


Jebi se R! Ja se više ne igram.

23.10.2006. u 11:11 • 24 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 16.10.2006.

We have all the time in the world



Uspuhana biljka sa crnim velom preko noge ustuknula je dva koraka..... to je otprilike sve što sam uspio smisliti dok je stajala na vratima dnevne sobe sa žutom vrećicom u desnoj ruci. Pramen kose joj je padao preko lica.

„Odlazim.....“ – rekla je tihim glasom.

Posegnuo sam za cigaretom. Mislio sam – ako zapalim ostat će još malo. Dok popušim. Potez očajnika. A nije voljela poteze očajnika. I baš zato....

„Vratit ću se kad se središ“ – nastavila je.

Povukao sam dim i pognuo glavu. Razmišljao sam o gđi. Istini.

Prvi put sam ju upoznao onda kad se slikala gola, kao od majke rođena, za jedan tjednik. Moja greška je bila da joj tad nisam pogledao u oči. Buljio sam u njene sise i to mi je odvuklo pažnju. Kasnije, mnogo kasnije, kad sam u polumraku Jagerhorna s njom ispijao treću rundu pelinkovaca, objasnila mi je da već mjesecima pokušava doći do mene. I da je upoznala sve moje prijatelje. I da nije bilo slučajanog susreta u šoping centru, pitanje je dal' bi se ikada upoznali. Naručio sam slijedeću rundu, a konobarica Suzi mi je pomilovala obraz. Samo na kratko. Ostatka večeri se ne sjećam.

Pogledao sam prema njoj. Nevjerojatno je da još uvijek stoji na vratima – pomislio sam. Ispuhnuo sam kolut dima prema televizoru, ciljajući glavu voditeljice dnevnika. Kolut nije niti došao do ekrana već se rasplinuo putem.

Ispuhnuo sam slijedeći kolut, jače, u nastojanju da ovaj doputuje do cilja. Strujanje zraka uzrokovano zatvaranjem vrata omelo ga je u toj namjeri.

Prostor koji je zauzimala prije nekoliko trenutaka zjapio je prazan. Gospođa Inspiracija napustila me je. Službeno.

Neslužbeno, rekla je da će se vratiti. Službenim glasom. Hmmmm....

Voditeljica dnevnika je imala dosta ozbiljno lice. Prebacio sam program.

Mislim da su mi oči preblizu jedno drugom. Mislim da sam u stanju ostvariti minimalnu razinu duhovitosti.

Ustao sam sa trosjeda. U čašu, za to namjenjenu, natočio sam dva prsta viskija i ubacio dva leda nekakvog eliptičnog oblika. U filmovima sam vidio da se to tako radi.

Sa prozora dnevne sobe vidio sam parkiralište. I tramvajsku prugu. I tramvaj koji je nailazio. Razaznao sam tri putnika. Jedna djevojka i dva muškarca od kojih je jedan spavao glave naslonjene na staklo. Nisam uživao u viskiju. No, inzistirao sam da ga popijem. Jer se to tako radi. Tramvaj mi je nestao iz vidokruga i pomislo sam da nikad neću saznati ništa o ono troje putnika.

U mjesecima koji su slijedili, jer se to tako radi, ona čaša, koja je za to namjenjena, bila je, u svojoj namjeni, eksploatirana. Nemilice. Sa gđom Istinom sam se sve manje viđao jer mi je postala naporna. Ni njene sise mi više nisu bile bog-zna-kaj. Bavio sam se uglavnom kupovinom vremena. Spoticao sam se o tuđe klijetke i predklijetke i uglavnom ignorirao zonu očekivanog.

Onda sam se jednog jutra probudio. Jučer ili prekjučer. Skuhao sam kavu. Sjeo na trosjed i zadovoljno kimnuo glavom.

Ona to još ne zna. Ali kupio sam sve vrijeme na svijetu. Sad je to sve što imam.

Osim nje. Lude i nervozne. Ironične. Bahate. Glasne. Zabrinute. Skakutave. Ozbiljne. Ni po ćemu moje.

Jednog od ovih dana ću joj to reći.

16.10.2006. u 09:41 • 12 KomentaraPrint#

utorak, 03.10.2006.

Kako sam ja opisao sex

Sjela se na rub kauča na kojem je spavao. Polako.
Pokraj njegovih nogu. Ležao je na desnom boku.
Lice mu je bilo obasjano svjetlom sa televizora
na kojem je bio stišan ton. Na programu je bio
dokumentarac o klincima koji skaču po zgradama.
Vidjela je to već prije.

Vratila je pogled na njegovo lice. Činilo joj se
da ga oduvijek zna. Za neke ljude je bolje da se
nikada ne sretnu, pomislila je... Stavila je ruku
na njegov obraz. Kratka brada ju je škakljala po
dlanu.

Okrenuo je glavu i otvorio oči.

Bez riječi joj je primio ruku i prinio svojim
usnama vrhove njenih prstiju. Poljubio ih je i
pustio da joj ruka klizne po njegovom vratu.
Osjećala je otkucaje njegovog srca dok je
prelazila preko prsiju.

Primaknuo ju je k sebi. Gledali su se šutke, a
zatim je on spustio pogled na njezine usne.
Lijepe usne - pomislio je trenutak prije nego što će mu
se izgubiti iz vida.

Ljubili su se lagano kao da, prema nekom
prešutnom dogovoru ne žele riskirati strast. Koža joj je
mirisala na zimu i sviđao mu se taj miris.

Nije poznavao putove njezinog tijela ali je
pronalazio mjesta koja su nudila život. Pokretima
tijela je pisao ono što joj nije znao reći.

Prste je zarila u njegovu kosu i ono što se zove
sreća je u tom trenutku preletjelo iznad njih.

Klinci su na televizoru i dalje skakali po
zgradama. Činilo joj se da je to već negdje
vidjela.

03.10.2006. u 00:31 • 12 KomentaraPrint#

utorak, 26.09.2006.

Ukazanje

Počelo je nećakovim zapomaganjem popraćenim topotom stopala i lupom vrata. Na njegovo uspuhano insistiranje da je vidio ženu u plavoj haljini sa bijelim rupcem na glavi sam odmahnuo rukom. Na njegovo daljnje insistiranje da mu je žena govorila "da je on... da je on.... nooooo...... izabran za nešto...." rekao sam mu da ne izmišlja i da prestane pričati gluposti. I da je to vjerojatno susjeda Lucija opet imala ispade. Tako je uvijek kad ne popije tablete. Rekao je da joj nije vidio lice jer mu je bila okrenuta leđima ali da sigurno nije bila teta Lucija jer je imala plavu kosu, a teta Lucija..... znaš.... nema kosu. "Ok!" - rekoh - "Nemoj to slučajno pričati pred starcima, a kamoli pred dedom..."

Dok je pokunjeno izlazio kroz vrata ja sam pisao sms sadržaja "Sve OK! :)". Činjenicu da sam taj mali igrokaz upriličio sa prijateljicom koja je sutradan napuštala zemlju zbog studijskog putovanja u cilju upoznavanja povijesti teatra južnoameričkih plemena sam mudro prešutio. Sada se valjalo izvaliti na leđa i čekati.

Prve reakcije su došle od strane drage mi sestre. Optužila je kler, Sanadera, školu, Čiru (???) da joj djetetu pune glavu sa glupostima i da priča po razredu da je vidio djevicu Mariju. Umirio sam ju riječima da je to dječja mašta i da će sve brzo proći. Na kraju krajeva, poznato je da mnoga djeca imaju imaginarne prijatelje, pa je tako, eto, njezino dijete izabralo da mu prijateljica bude djevica.

Ubrzo su se dječica iz razreda počela okupljati u vrtu gdje bi im moj nećak pokazivao gdje se cijela stvar odigrala. Isprva ih je njegova baka, a moja majka, tjerala iz vrta ali je nakon par dana odustala.

U međuvremenu sam pod okriljem noći zapalio tri svijeće, te ostavio nekoliko papirića sa porukama zahvale Djevici. To je polučilo dobre rezultate jer su se i svijeće i papirići množili iz dana u dan bez mojih daljnjih intervencija. Žene iz susjedstva su sve češće dolazile same ili u pratnji prijateljica kod mojih na kavu. I da usput vide to čudno mjesto. I ako nije problem one bi na trenutak ostale same…..

Starci su odlučili napustiti vjekovno ognjište i na neko vrijeme se skrasiti na vikendici davši meni u zadatak da sredim stvari. Jer ja sam uvijek hladne glave.

Očekivano, nakon nekoliko dana na vratima se pojavio i župnik. Razgovor je tekao uz domaću rakijicu, a dominirao je miran i staložen ton, te obostrano uvjeravanje da je to samo dječja mašta i da se stvar ni pod koju cijenu ne smije potencirati.

Tablu sa natpisom „Mjesto ukazanja“ sam postavio iznad ulaznih vrata u dvorište kako bi svima bila vidljiva. Neonska strelica mi je zujanjem kvarila san, pa sam ju ubrzo sam zamijenio digitalnim display-om.

Priču o potresnom i teškom djetinjstvu malog vidioca, koju je pročitala u jednom tiražnom tjedniku, moja sestra, a ni šogor nisu baš dobro prihvatili. Primirili su se tek kad sam mi ustupio određeni postotak od prodanih prava na priču. Prava za film nisam spominjao.

Nadbiskup je obišao župnika, očekivano. Razgovor je tekao uz domaću rakijicu, a dominirao je miran i staložen ton, te obostrano uvjeravanje da je to samo dječja mašta i da se stvar ni pod koju cijenu ne smije potencirati.

Sa župnikom sam u omjeru 70-30 (za mene) dijelio sredstva koja smo prikupljali za osnivanje svetišta, a ostvarivali prodajom suvenira, koje je izrađivao njegov kum u radioni iznad garaže. Posebno sam bio ponosan na rotirajuću statuetu koja je izgovarala "Ti si izabran…." na pet svjetskih jezika uključujući i Suomi.

Objavu prve tajne koju je Djevica podijelila sa svijetom putem malog vidioca koji je u međuvremenu sklonjen u jednu europsku zemlju zajedno sa roditeljima obavili smo u dostojanstvenoj tišini putem video zida. U ponoć, na zakazani dan, na plavoj podlozi su se ispisala slova "Svijetom će zavladati mir!".

Autobusi sa hodočasnicima su se, uz neznatnu naknadu, parkirali na parcele u okolici koje sam pomalo otkupljivao od stanara koji su napuštali svoje domove. Dalekovidniji su ostajali i iznajmljivali svoje kuće i stanove kao prenoćišta došljacima sa svih pet kontinenata. Sva noćenja su išla preko agencije "Mirna noć" čija je vlasnica bila ona ista prijateljica sa početka priče.

Izaslanici Svete Stolice su došli u posjet Nadbiskupu. Očekivano. Razgovor je tekao uz domaću rakijicu, a dominirao je miran i staložen ton, te obostrano uvjeravanje da je to samo dječja mašta i da se stvar ni pod koju cijenu ne smije potencirati.

Kapelica je bila dovršena gotovo preko noći. Na mjestu moje stare kuće sada je staja skromna ali Bogu ugodna građevina kapaciteta dovoljnog da primi oko 1000 vjernika, plus koliko stane na plato ispred. Financirana je isključivo novcem prikupljenim prodajom sličica malog vidioca sa njegovim potpisom.

Knjiga i film o njegovom životu prodavali su se u specijaliziranim dućanima unutar šoping-centra Max-Marija sagrađenog iznad podzemne garaže. Roba kupljena u tim dućanima nosila je jasnu naznaku da je to originalan suvenir odobren od strane samog vidioca, a ne ona šuft roba koju su prodavali štanderi po okolnim ulicama. Sa njima sam dijelio 50-50.

Visoko izaslanstvo svjetovne i crkvene vlasti smjestili smo u hotel "Pax", netom izgrađenom, uz mogućnosti uživanja u wellness centru, igranju golfa ili tek dokoličarenju. Susret sa malim vidiocem je bio dirljiv. Razgovor je tekao uz domaću rakijicu, a dominirao je miran i staložen ton, te obostrano uvjeravanje da je to samo dječja mašta i da se stvar ni pod koju cijenu ne smije potencirati.

Nacrti za novu crkvu sa dva tornja i rotirajućom kupolom bili su gotovi, a sama crkva je izgrađena u rekordnom vremenu uz financijsku potporu državne vlasti. Na otvorenju skromne ali Boga dostojne crkve bila je prilika i za objavak druge tajne. "Svijetom će zavladati ljubav" - izjavila je ovaj puta draga gospođa putem slova ispisanih laserom na zvjezdanom nebu.

Nakon ovih događanja stvari su, pomalo ušle u kolotečinu. Moji roditelji su se, nakon godina lutanja skrasili u maloj ali luksuznoj kučici u jednom gradiću u Danskoj. Sestra i šogor su na sebe preuzeli upravljanje tvrtkom za izgradnju apartmanskog naselja "Ljubav" i sportsko-rekreacijskog centra.

Teološke rasprave na temu tumaćenja prve dvije tajne prodavale su se u tvrdom luksuznom uvezu sa posvetom malog vidioca koji je primao posjetitelje u svojoj skromnoj, novoizgrađenoj kući utorkom i petkom od 14-16 sati.

Prijateljicu s početka priče sam oženio i imamo dvoje male dječice. Josipa i Mariju.

Iako zaposleni preko granica izdržljivosti, uvijek nađemo vremena da skočimo do našeg malog ali lijepo uređenog posjeda sa bazenom i teniskim igralištem, smještenim na jednom otoku ugodne klime. Okupimo cijelu obitelj i povedemo razgovor uz domaću rakijicu, kojim dominira miran i staložen ton, te obostrano uvjeravanje da je to samo dječja mašta i da se stvar ni pod koju cijenu ne smije potencirati.

26.09.2006. u 09:57 • 15 KomentaraPrint#

petak, 22.09.2006.

Poziv na večeru

Nejednom mladiću se javi nejasna, ali jaka želja da pripremi večeru za djevojku koju bi rado držao za ruku dok po gradu traži dihtung za furthenger. Kulinarskih vještina svedenih na guljenje krumpira po kazni, zdvojno razbija glavu kako realizirati ovu ideju. Obraća se rodbini i prijateljima ali nailazi samo na upitno mrštenje od strane mlađih, a pokroviteljsko tapšanje po ramenu uz: "ajde... još si mlad..." od strane starijih upitanika. Pa pomozimo nevoljniku u...... nevolji.

Kako je poziv na večeru često, nepravedno, kvalificiran kao poziv na sex, a sex nam nije niti na kraj pameti, u procesu vabljenja ćemo stalno naglašavati dvije riječi "samo" i "večera". Nakon što smo iz djevojke izmamili: „Paaaaa dobro, doći ću....“ imamo razloga za veselje. Ton nevoljkosti u njezinu glasu ćemo zanemariti i nećemo dozvoliti da nam pokvari dobro raspoloženje.

Izbor jela pada na nešto jednostavno, a opet ukusno. Neka to budu tortelini u umaku od gorgonzole. Talijani su stari zavodnici. Valjda znaju kaj kuhaju.

Veseli dan je osvanuo. Budimo se u praskozorje sa leptirićima u želucu. Dolazi na večeru!!!! Ali, kvragu.... što nam sve treba da pripremimo dobru večeru za našu snubljenicu??? Na kuhinjskom stolu, uz romantičnu muziku sa narodnog radija pišemo popis:
Tortelini – jedna vrećica, 250 g – obično se nalaze na odjelu sa tjesteninom. Pitati tetu prodavačicu. Kupit ćemo punjene mesom. One sa sirom ćemo samo podozrivo pogledati.
Vrhnje za kuhanje – 200 ml – obitava u frižiderima sa mliječnim proizvodima. Pakirano u kvadratne kartonske kutijice nalik na one u kojima se prodaje mlijeko.... samo manje. Prodaje se u dvije veličine, a mi ćemo izabrati onu opet - manju.
Sir gorgonzola (vještiji ga uzgoje među prstima na nogama) – jedan trokut. Nalazi se negdje u blizini vrhnja za kuhanje. Oblik pakiranja je trokutast, te ga karakterizira zelena boja folije.
Masni sir - gauda ili podravec su ciljana imena. Pakiranja od cca 20 dkg nalaze se u neposrednoj blizini gore navedene gorgonzole. Prepoznat ćemo ga po žutoj boji svojstvenoj sirevima.
Paketić Durexa – tko zna.... pomislit ćemo ispred blagajne i sa vragolastim smješkom na licu i staviti paketić prezervativa u košaricu. Tko zna...

Platimo teti na blagajni! – Ne, nemam Billa, Konzum.... karticu.... pin.... račun..... doviđenja....

Priprema za dolazak – Kako smo sa djevojkom iz snova utanačili dolazak za 8 sati naše pripreme valja započeti oko 6. Nemamo puno vremena. Nakon što smo se otuširali (zanemarivši činjenicu da nije srijeda na parni datum), te pokušali napraviti kakvu-takvu frizuru sjedamo za stol da zapalimo cigaretu i odahnemo. Pripremamo se za slijedeći delikatni korak koji podrazumijeva pripremu potrebnih sastojaka i alata za kuhanje kako skratili vrijeme izrade večere dok predmet naših želja bude ispijao sok od mrkve na trosjedu u dnevnoj sobi. Dakle:

Dvije rajngle (*) postavimo na kredenc... jednu do druge. Odabrat ćemo takve rajngle da im kapacitet bude oko 1 l. Nećemo posezati za posudama u kojima majka kuha sarmu ili iskuhava bijeli veš. Na onome za rezanje narežemo sir na kockice veličine 5-6 mm. Kockice sira odložimo na stranu. Jednu rajnglu napunimo vodom na način da do vrha ostane 2-3 cm slobodnog prostora. U vodu kapnemo par kapi ulja, te saspemo prstohvat soli. Ovu rajnglu ćemo u daljnjem tekstu zvati „rajngla sa vodom“. U zadnji čas shvatimo da u kući nemamo ulja te jurimo do dućana. Po povratku iz dućana, zapuhani, u drugu rajnglu nalijevamo ulja toliko, koliko je potrebno da se prekrije dno.
Vrhnje za kuhanje odložimo negdje u blizinu... nadohvat ruke.

Priprema večere – Zvrrrrrrrrrr – iz dubokih misli nas prene zvono na vratima. Srce brže kuca, no staloženo otvaramo vrata i uvodimo naočigled unezvjerenu djevojku u dnevni boravak. Nakon kraćeg, a neobaveznog razgovora obavještavamo ju da ćemo sad pristupiti izradi večere. Kako smo za ovu prigodu obukli najbolju odjeću pobrinut ćemo se da se ogrnemo fertunom (pregačom) kako ovu savršenu večer ne bi poremetila neka sitnica kao što je mrlja na košulji ili nedajbože hlačama. Postupku pripreme pristupamo sa krajnjim marom i oprezom....
Palimo plin na šparhetu. Na područje zahvaćeno plamenom postavljamo „rajnglu sa vodom“. Centralno. Poklapamo ju sa poklopcem.
Vračamo se u dnevni boravak te dalje neobavezno ćaskamo, sipajući šale na koje se skorašnja konzumentica naše večere smije lagano zabacujući glavu unazad. Krajičkom oka pratimo sat na zidu, te čekamo da istekne desetak minuta koliko je potrebno da voda provrije.
U kipuću vodu (prepoznat ćemo ju po mjehurićima, te poskakivanju poklopca „rajngle sa vodom“) uspemo sadržaj vrećice tortelina. Poprskamo sve oko „rajngle sa vodom“, a i sebe malo opečemo ali se uspijemo suzdržati od psovki. Pa ne želimo da već prvu večer vidi kakav nam je rječnik.... Vrećicu bacimo u smeće. Poklopac postavimo na taj način da stoji malo na koso u odnosu na otvor „rajngle sa vodom“.
Zapalimo i drugi plinski rešo. Oprez je riječ koja nam se nameće u ovom trenutku. Dva rešoa rade simultano!!! Na potonji, dakle kasnije upaljeni pozicioniramo drugu posudu (prisjetimo se – to je ona u koju smo nalili ulja da prekrije dno). Jačinu plinskog plamena podesimo na pola vrijednosti, te u predmetnu rajnglu ulijemo sadržaj pakiranja vrhnja za kuhanje. Nakon 1-2 minute primijetit ćemo male mjehuriće uz rubove rajgle što nam je siguran znak da, već prije pripremljeni sir uspemo u posudu. Sljubljivanje sira i vrhnja za kuhanje ćemo pratiti konstantnim miješanjem uz pomoć kuhače (**) (ne mogu dovoljno naglasiti važnost upotrebe kuhače).
U ovom trenutku shvaćamo da smo bacili vrećicu u kojoj su bili tortelini, a da nismo pogledali koliko je potrebno kuhati iste. Jednom rukom i dalje miješamo vrhnje i sir, a drugom hvatamo vrećicu iz kante za smeće. Pokušavamo odgonetnuti na kojem mjestu piše spasonosna informacija. Vremenska odrednica 12-15 minuta nam baš i ne govori puno obzirom da ne znamo niti kada smo ih stavili kuhati, a niti koliko je sada sati. Nervozno bacamo vrećicu nazad u smeće i nogom lupamo u kantu da se zatvori.
Na trenutak prestajemo miješati sadržaj rajngle sa vrhnjem i sirom te odlazimo u dnevni boravak kako bismo donijeli obavijest o dobrom napredovanju večere. Pomalo odsutno odgovaramo na neka pitanja, te u glavi mahnito računamo koliko je otprilike vremena prošlo... koliko je ostalo, te.... uhhhh
Vračamo se u kuhinju. Voda iz „rajngle sa vodom“ šprica po šparhetu, a vrhnje i sir su opasno nabujali. Dižemo poklopac sa „rajngle sa vodom“ pri čemu se opečemo na vrući poklopac. Ponovo počinjemo sa miješanjem umaka, nogom pokušavajući primaknuti poklopac koji smo netom bacili na pod. Proklinjemo dan kad nam je ideja pala na pamet. Sjetimo se da smo zaboravili ubaciti vegete u umak. Uzimamo prstohvat iste te ubacujemo u prokleti umak u kojem nikako da se sav sir otopi. Sumnjičavo gledamo u torteline u „rajngli sa vodom“ i dvojimo da li su kuhani ili ne, te kontempliramo o načinu na koji da doznamo njihov status. Riječi „a la dente“ nam padaju na pamet ali nemamo pojma što one znače.
Konačno, nakon nekoliko minuta preznojavanja zaključujemo da je sve to tako i tako jestivo i sirovo, te da nema razloga za brigu i strah. Gasimo plin.
U rajnglama nastaje zatišje te odahnemo od olakšanja.
Iscijedimo vodu iz „rajngle sa vodom“ čime ona prestaje biti „rajngla sa vodom“ pazeći da nam tortelini ostanu unutar iste. Tako ocijeđene torteline ubacujemo u rajnglu u kojoj smo pripremili umak.
Odlazimo u dnevnu sobu i sa veseljem obavještavamo već pomalo nervoznu i ogladnjelu djevojku da večera „evo samo što nije“
Iznosimo tanjure i beštek na stol te ju pozivamo da se sjedne za isti.
Uz zvukove „ta tam - ta tam“ ili slično pompozno iznosimo rajnglu sa pripremljenim jelom na stol, pažljivo ju držeći sa krpom za suđe za obje ručke (nešto smo danas naučili o vrućim rajnglama). Iz rajgle se dimi kao da želite njome započeti požar na Korčuli ali vas to ne ometa da šefljom zagrabite teško pripremljenu deliciju te natrpate jadničin tanjur do vrha.
Uz svekoliko puhanje u smotuljke tijesta i premetanje istih po ustima, zaključujete uglas da je večera izvrsna. Smješkate se. Vaš lukavi plan je priveden do samoga kraja.
Čistimo zube čačkalicom i pridržavajući se za trbuh zadovoljno klimamo glavom gore dolje. Njezin pogled odražava samo jedno - bezuvjetno obožavanje. Mislite kako je zadovoljstvo nahraniti ženu. Ona misli "Pa gdje se do sada skrivao ovakav muškarac??"



(*) Rajngla – predmet najčešće izrađen od lima. Valjkastog je oblika pri čemu je donja strana valjka zatvorena, a gornja šuplja. Šupljina se često pokriva predmetom koji se naziva „poklopac“. Na tijelu valjka su izbočine. One se nazivaju „ručke“, a služe za pridržavanje, prenošenje ili općenito hvatanje ovog predmeta. Dolazi u raznim bojama.

(**) Kuhača - predmet duguljastog oblika sa naglim, ovalnim proširenjem na jednom kraju. To je radni dio kuhače. Drugi kraj nazivamo "drška". Koristi se apliciranjem radnog dijela u rajglu ili tavu sa očitom namjerom da se promiješa sadržaj iste. Izrađuje se načešče od plastike ili drva.



E, a kondomi..... pa kaj sve moram nacrtati?


22.09.2006. u 07:00 • 1 KomentaraPrint#

četvrtak, 21.09.2006.

Geg za kraj

Od loše kave, gorke i od jutra
Pobjegoh na par minuta
Tamo gdje moja priča dobiva epilog
Na licu smješak, oči kao danas
Vidim, mislio sam na nas
Stvari su mi, izgleda, išle u prilog

I hrabar kao glavni lik svih tvojih priča do sada ispričanih
Zaplovio sam suzom s tvoga oka među njih

Od borbe krojim život, hvatam konce
Dane, ko umorne borce
Tješim, jedan drugom da pridrže glavu
Skupljam imena, lica, nijednu trajnu
Još čuvam ko urotnik tajnu
Da sam jednom davno već našao pravu

Tvoj komad neba putuje samnom, ja još ga uporno šlepam
Bez cilja ulazim u luke ko izgubljeni kapetan

Al dobro, sunce, vele, poslije kiše
Uvijek dođe, manje više
Ima još par mudrih što sam čuo na tu temu
Moj je moto riječ od četiri slova
Hmm.. evo me sad isponova
Trudim se da nešto smješno pronađem u svemu

Redam osmijeh u kolone dok ne postrojim do zadnjeg
Jer čini mi se da sam dužan za kraj još jedan geg

21.09.2006. u 07:51 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 20.09.2006.

Obrnuta priča

Dakle to je – to, pomislio sam kad sam legao u krevet. Kao i uvijek nakon što sam zagasio televizor. Prije toga sam zaključao vrata i pogasio svjetla kad je izašla sa jaknom prebačenom preko lijeve ruke i ključem od auta u desnoj. Sa privjeskom od Croatia osiguranja.

Rekla je da mora razmisliti o svemu. Na moje pitanje: Što joj je? Odmaknula je ruku za koju sam ju pokušao primiti dok je razmještala magnetiće po vratima frižidera. I papiriće sa crtežima mojeg nečaka. I njezinog kumčeta. A ja sam stajao naslonjen na kredenc sa mokrom krpom u ruci.

Baš smo oprali suđe. Ona je prala, ja sam brisao. Pričala je o poslu. I autu koji je htjela kupiti. Da ne posuđuje od staraca. I o kreditima. I ratam kredita. I kamatama. Ja sam uglavnom slušao.

Dok je rukom probavala da li curi topla voda i razmještala nagomilano suđe po sudoperu ja sam papiriće za jamb sa potuno istim rezultatom sa rajsnedlom pričvrstio na plutenu ploču. Uz flajer od picerije i meksičkog restorana iz kojeg smo naručivali ručak subotom. I popisom za dučan starim dva mjeseca. Ostalo je, dakle, nerješeno. I nakon treće partije koju smo odigrali nakon večere. To nam je bilo smješno. A večera fina. Toliko, da smo se prejeli.

Paradajze koje je narezala i stavila u zdjelu za salatu odnio sam u dnevnu sobu. I beštek. Ona je još donjela kolu i tanjure sa hranom. Malo sam joj se rugao jer je bila ljuta što sam drugu partiju pobjedio za dva poena. Rekla je da se žurila jer je gladna, a šrtukle se hlade. Prvu sam partiju izgubio jer sam između bacanja kockica trčkarao u kuhinju promješati umak. To joj se činilo zabavno. Zbog toga sam previdio jednu najavu.

Štrukle sam skuhao u velikoj rajngli. Umak sa sirom u maloj. Ona je za to vrijeme na televizoru našla program sa muzikom. MTV. Štrukle su bile njezina ideja. Umak – moja. Jamb je spomenula dok je sjedila na kauču i pušila cigaretu. Ako mi se da. Jer je na televiziji glupi film. Koji je preglasno treštao sa televizora kad je ušla u stan.

A kad sam joj otvorio vrata učinilo mi se da je nekako daleka.

20.09.2006. u 14:09 • 1 KomentaraPrint#

utorak, 06.06.2006.

U šoping! U šoping!

4:30 – buđenje popraćeno osjećajem nevoljkosti koje, ubrzo nakon dolaženja k svijesti, prelazi u uzbuđenje. Idemo u ŠOPING!! Jesem ti miša!!!

Majka u šlafroku reže žemljice i fila ih sa parizerom, sirom i paprikom, dok pater familijas umornog pogleda, rezignirano gleda u šalicu kave i pita se koji mu je kurac trebalo to da si razjebe subotu…. Pubertetom ubijena kćer je već spremna, pogleda uperena u podugački popis stvari koje joj nužno trebaju i onih koje joj trebaju još nužnije. Prištavi sinčić razmišlja o autiću na daljinski koji mu je obećan još prošle godine ali ga mori želja za digitalnim satom koji je njegov naj-frend dobio za imendan.

5:00 - Potrpavši devize u donji veš, provjerivši da li svi imaju pasoše te podsjetivši majku da ne zaboravi uzeti slamčice za piti sokove, vesela se ekipica potrpa u obiteljsku limariju i kreče vija Osterajh.

7:00 – Nakon drndanja po jednoj od najgorih cesata ikad, slijede prvi šokovi koji potresaju malu obiteljsku zajednicu: granica. Mrsko ime Šentilj je već pomalo dobilo status psovke, a spasio ga je onaj dvosatni incident sa tenkom u Sloveniji, čime je naznačeno povećanje broja graničnih prelaza do milog i dragog Graca. Uvjerivši se da ne djelujemo kao albanski prebjezi, ustaški poglavnici ili gastarbajterski šljam koji treba jebat, carinik bi preko kurca mahnuo rukom da više prođemo jer, kao stvaramo gužvu. No, mislim….

8:00 - Prva stanica: Lajbnic! Slikopisno austrijsko selo u kojemu je danas Rojsvo "Ko je jamio – jamio je" najčešća fraza koja se ponavlja po onim njihovim niš-koristi birtijama u kojima je glava kuće pokušavao dobiti kafe-mit-milk da se proba smiriti prije ludnice koja mu slijedi. Drugarica majka bi redovito odbijala popiti išta, jer, pod jedan, nisu došli na izlet i pod dva, radije će baki Miciki kupiti Mocart kugle za te novce. Dječica za to vrijeme srču fantu iz LIMENKE koju potom skrivaju u jaknu kao suvenir.

8:15 – Dućani su otvoreni već 15 minuta! Obitelj se dijeli u dvije operativne skupine po spolovima. Ženski dio upućuje se u potragu za cipelama koje je frendica iz ulice kupila u Trstu ali misli da ih ima i ovdje. Muški dio ekipe zaklinje se da će potražiti tenisice za malog i jaknicu, jer dolazi zima.

Žene su skupljači. Teorija ženskog šopinga se sastoji u tome da potrpaju pola dučana u one mikro- košarice, svaki ajtm uzmu u krivoj boji i krive veličine i onda stanu u beskonačan red za garderobu. Muškarac, ili bolje frendica ali i ona čeka u redu, u toj situaciji služe kao teklić koji po dućanu mahnito traži istu majicu ali druge boje i manju, hlače bez one crte i svjetlije i vestu bez dolčovita kragne i na kopčanje. U tim nastojanjima sa prodavačicama uspostavlja poseban odnos mržnje iz ovisnosti. "Smooool" uzrujano pokazuje muškarac na krasnu večernju haljinicu "abaaaa, mit ciferšlus!!!" Prodavačica ga gleda, blago teleći, sa malim podsmjehom i sliježe ramenima da ga ne razumije. Kuja gestapovska!! Probavanje donesenog ulova u onu zaparenu buksu od garderobe je pak poseban doživljaj. "Kak mi stoji?" Dobro, super, odlično, krasno, izvrsno, ko saliveno, paše ti na hlače/cipele/jaknu, neki su od ponuđenih odgovora. Da se razumijemo! Vaše mišljenje je potpuno irelevantno i nevažno. Bitno je samo da ispuštate neke zvukove i u džepu molite krunicu da se čim prije odluči jer vas gomila kandidatkinja za garderobu već mrko gleda kad peti put krećete u potragu za zamjenskim artiklima.

12:00 – pauza za gablec! Mama vadi sendviče koji smrde na kilometar i sokove u tetrapaku koji su se uparili do temperature ključanja. Dječica sa užitkom cmaču zalogaje koje ispiru sokom, a dragi roditelji postrani vode ispodglasnu polemiku da li maloj baš treba ta majica u kojoj izgleda ko lučka kurva i nije li im puna kuća bušilica i za što mu to uopće treba?

12:15 – polazak za Grac! A u Gracu Kastendeler! "Nama" na sto katova! Raj za socijalističku čeljad gladnu kapitalističkog sjaja i glamura. Danas znamo da je to, ipak, samo robna kuća. No tko je tada mogao odoliti ljubačastim čokoladicama, šarenim limenkama sumnjivog gaziranog sadržaja, i općenito svemu šarenom što je bilo poslagano po policama. Kazići sa dve kazete, videi sa četiri glave, sauger a nije končar, pegla a nije gorenje. Pa ti odoli!

Muškarac za svoj šoping ima cijelih pola sata jer još moraju u I-K-E-U. Žena već zna što mu treba i što mu paše pa je upotreba mozga isključena. Probavanje se svodi na naslanjanje odjeće na tijelo i odokativno procjenjivanje moguće veličine. Po povratku kući, majica će biti dobra i za po doma, hlače će biti dobre za na viksi kad kosi travu, a košulju će pokloniti starom za rođendan jer on nosi taj broj. Mala satisfakcija za muški ego dolazi u Ikei. Među tim silnim daskama muškarac osjeća onu primarnu želju za piljenjem i brušenjem tei sa zadovoljstvom može zaključiti da, on, sve to može i sam napraviti. Eskivirajući kuhinje i dječje sobice, bacajući se na svaki krevet i trosjed po putu muškarca očekuje konačan udarac među mirišljavim svijećama i šarenim kamenčićima koje treba spariti sa ukrasnom vazom koja ide na ukrasni stolić. Tako ukrašen u vrijednosti bolje ubodne pile sa nastavkom za cirkular muškarac, uz duboki uzdah staje u red na blagajni dok ona još malo prošvrlja okolo i pokušava se sjetiti gdje je onaj šalter za melverštojer i di su pasoši…..

16:00 – Vrijeme je za povratak. Sve što se može obući na sebe – oblači se. Sitni dječarac poprima konstituciju Hulka, a kćerkica izgleda ko ona cigančad što prosi po ulicama obučena u 6 slojeva odječe. Otac se pita koji mu je to kurac trebalo, a majka zdvaja nad sudbinom na carini. Pomalo u grču, ali ipak pozitivno raspoloženi, kreću put domovine.

Vrijeme je za rekapitulaciju. Vade se računi. Neupitnost potrebe za smeđim sakoićem ostaje uklesana u kamen jer toga nema doma nigdje za kupit, a cipele su fakat kvalitetne i jasno je da toliko koštaju. A i ti si valjda možeš priuštiti kvalitetan dvd plejer/rekorder sa rds funkcijom. Pas mater!

Na granici se prate carinikovi postupci na žrtvama koje su stigle prije. "Otvara svaki drugi gepek" zaključuje mater, a otac pokušava dokučiti da li su oni par ili nepar, a tek na pola shvača da to nema nikakve veze i da koji miu je to kurac trebalo. Na pitanje da li ima što za prijaviti odgovara da – nema i moli svetog iliju da ova njegova ne izvali neku glupost tipa – Samo špeceraj gospon cariiiniiik!!! Ovaj valjda čita očaj u očima hranitelja prosječne obiteljske zajednice i pušta ih da prođu.

19:00 – Otac baulja natovaren vrećicama špeceraja za slijedeća dva mjeseca i u mislima vidi čašu sa viskijem koji je iskamčio na račun blagoslova kupovine miksera-multipraktika. Kćer zaposjeda telefonsku liniju predajući iscrpan izvještaj svakoj od 18 najboljih frendica nadajući se da ove zelene od zavisti nad njezinim novim šosićem, sin zaključuje da nema baterija za robota-dizalicu, a majka zadovoljno slaže kobasice, sir i viršle u frižider i razmišlja kako je baš lijepo kad obitelj ode zajedno na izlet…. pa makar i u šoping

06.06.2006. u 01:29 • 8 KomentaraPrint#

četvrtak, 01.06.2006.

Da li smo jednaki na netu i u stvarnosti


Problem sličan ekranizaciji knjiga. Dok čitaš imaš neku svoju viziju likova i prostora, a kada se netko drzne napraviti od toga film, osim što osakati radnju, pruži i neku svoju ideju vizualnog izgleda. Iritantna budala..... nije shvatio knjigu.

A net?

Četer namjernik sjeda za komp sa kodnim imenom skrivenog značenja… iskričari, bloga, smokviča, četa i od silnog tipkanja..... pluuuup.... iskoči jedan nick s kojim je "kliknuo"

Od poruke prve…E kaj radiš.:)….. pa druge… hahahahha…. kak je ova smiješna…. pa treće ….. ma daaaa i ja istoooooo…. pa ente…. ma nemoj? nisam znao, a ja....... dvoje zaključuje da imaju toliko toga zajedničkog da je jedino logično tumačenje tog fenomena to da su ili blizanci razdvojeni greškom pijane porodilje ili se upleo prst sudbine!!!!!

Zajedničko? Slušaju istu muziku, rolaju i Duga mračna noć im je najbolji film. Ma ajde..... Dva zatipkana goluba sad znaju sve jedno o drugome, osim......

"Daaaaaaj... kak izgledaš?"

I bi slika…. buuuuuuuum, ko da je bomba pala... svi si zgodni za popizdit

Razmjena fotki dvoje četera je način guranja glave kroz monitor. No, četer namjernik, pomno bira fotografiju koju šalje preko kodnoime@yahoo.com. Pažnja je usmjerena na to da najreprezentativnije predstavi svoj lik i djelo.

Ooolrajt! Za sada imate četera koji razmišlja kao da nosi vašu glavu, a izgleda ko bonbončić. Reklo bi se prfikt-meč!!! Crv sumnje ipak radi. Koji ti je kurac? Jel mucaš? - Ma ne mucam! - Jel ne znaš reći "r"? - Ma znam! Eeee ideja!!! Ajmo se čut!

I bi glas….. i stvarno nema govornih mana, kreštanja, frfljanja... sve OK

Digitalni taubeki izvlače jednu jedinu normalnu konkluziju iz svih zadanih premisa – moraju se vidjet jer će inače p-o-p-i-z-d-i-t!!!

I tu je otprilike kraj priče.....

Jer nisu isti ko na netu.... balončić se probušio, pjev anđela je zamukao.... A di je pošlo krivo? - pitaju se nesuđeni Romeo i Julija internetskog prostora? - Di? Pa sve je pasalo......

On previše maše rukama dok priča, a i malo je šutljiviji nego inače (kad inače?). Ona malo čudno hoda, ko patka, a i mogla se elegantnije obući, ko na onoj fotki. On je malo niži nego kaj si je zamišljala, a ona ga ne gleda u oči dok pričaju. On baš i nema neki lijepi osmjeh (trigoredesno ga jebe), nije ni čudo da se na fotki ne smije. Ona mu djeluje ko jebena pankerica. On je ustvari dosta odbojan tip. Ona je ustvari totalno bez veze.

Jebi ga! Naš četer je u procesu uljepšavanja sebe to isto radio i sa drugom stranom. Zamislio je svoju idealnu osobu kako veselo trče poljima i livadama i brčkaju se u moru. Jer, samo je i mogao zamišljati. Tjelesnu privlačnost su ostavili za kraj. Jer takav je redoslijed. A privlačnost se ne rađa iz fotografije ili omiljene hrane, nego iz pogleda koji smo uhvatili u gomili drugih i koji je uhvatio nas. Iz osmjeha koji smo dobili i koji se zato stvorio na našem licu. Iz dodira koji smo osjetili kad nas primi za ruku i kaže da idemo tamo... di smo sami.... a onda može slušati i jebenog Halida Bešlića i biti vegetarijanka, mrziti kuhanje i društvene igre, voliti kampiranje i pušiti ko smuk........

Jebi ga.... dok srce nije upleteno u metež internetkonekšnsa stvari još kako-tako funkcioniraju, ali ovako....... mi jesmo isti na netu i u stvarnosti, samo što nas drugi zamišljaju drugačije……


01.06.2006. u 00:49 • 14 KomentaraPrint#

utorak, 30.05.2006.

Dejting-šmejting - barenje (I dio)


Koja pička materina!!!! Di sam bio? Bario sam komade gradom i po iskrici. Rezultat? Nuuula i ništica. Daklem….. ja sam u kurcu! Ali ajde da se obrecnem na tu temu…..

Stvar se odvija na slijedeći način.

Izađemo van. Ja i frend. U tandemu. Lepi ko slike. Rasel Krou i Bred Pit. Instaliramo se u nekoj birtiji-baru-klubu, votever, na šanku ili već prigodnoj poziciji za osmatranje. Za hrabrost se konzumira piva, jedna, druga...... te u procesu ispijanja snimamo eventualne žrtve. Radari, za to vrijeme rade punom parom i nakon početnog entuzijazma mikrolociramo dvije tri eventualuše na koje tada bacamo punu pozornost. Hvataju se pogledi, nabacuju osmjesi i ako je sreće i znanja nabaci duhoviti komentar u cilju započinjanja konverzacije. Drugi način za prilaženje je direktan pristup koji je malo nezgodniji jer se gubi spontanost. Preporuča se samo najhrabrijima i kad je dotična stvaaaaarno dobra i vrijedna odjeba.

Konverzacija je u početku stvarno nategnuta. Meta počesto odvraća pogled od lovca, pogledava se s frendicama i blesavo se smijulji. To je znak za povlačenje i pregrupiranje. Ako, pak pokaže zrno zainteresiranosti za razgovor, valja ju zakačiti za svaku rječicu, izvlačiti stvari iz konteksta i na tome graditi daljnje teme. Ovo je delikatan postupak u kojem potencijalni pičkojebač mora ispasti duhovit (ne smiješan) i siguran u sebe (ne bahat). U tih par minuta, čovjek iz sebe izvlači maksimum koji se kasnije neće ponoviti. Podrška od strane frenda je uvijek dobrodošla ali može predstavljati i znak nesigurnosti, tako da je to dvosjekli mač. Takve stvari se odlučuju na licu mjesta.

Nakon uvodnog dijela stvari se kompliciraju. Treba priječi na konkretne korake izvlačenja broja telefona ili nagovaranje na eventualni sastanak. Stoga je dobro ako se za vrijeme razgovora ustanovi da živite blizu, radite u istom dijelu grada, studira blizu vaše bake i slično…. Tada joj uvalite svoj broj i velite da se javi kada je u blizini da odete na kavu…. Time ste ubili dvije muhe jednim udarcem jer ako se javi znači da imate neke jebene nade, a broj telefona će vam svaka uzet jer nema rizika….. što se i inače preporuča…. Nakon toga se lagano udaljite i tijekom večeri pogledavajte prema njoj u intervalima od svakih 15-ak minuta do pola sata. I za boga miloga, ne barite dalje, barem ne na istom mjestu i to tako da vas vidi.

Ples je uvijek dobar način uspostavljanja kontakata. Ako ste Džontra Volta, komadi to vole, i počesto ćete pobrati simpatije prisutnih dama. Nemojte uletavati sa mambo spikom osim ako nije razvidno da će upaliti (ono, kad se raširenih nogu lagano povijete u koljenima prema nazad i pokušavate ju zarobiti svojim međunožjem). Dobro vrijeme za ulet je u pauzi plesanja kad diđej pušta neke bakrače na koje nitko ne pleše. Kada ste ju tako osvojili svojim kingofadensflor nastupom svaki ulet je dobar, a pomaže recimo "e, ova stvar mi je u banani… a kaj ti slušaš?"

Tulumi su definitivno mjesta najlakšeg barenja. Žrtva je praktički zarobljena u par kvadrata. Izlaza nema. Vjerojatnost da će se napiti je velika a time se vaše šanse penju eksponencijalno. ako ste svirač gitare to pomaže jer svraćate pozornost na sebe, no u isto vrijeme ste onemogućeni u barenju. Preporuča se hvatati pogled odabranice i potaknuti ju da misli kako ovu pjesmu, eto, baš njoj svirate. Zatvaranje djevojke u kupaonu ili sestrinu sobu je potez očajnika i ne donosi znatnije rezultate osim ako nije stvarno jako pijana. Najbolje je pak ostvariti neki duboko osobni kontakt. Recimo povjerite joj da vam pričuva čašu da se ne pomiješa sa ostalima dok ste na veceu. Po povratku se obrecnete na gužvu, muziku, svjetlo…. bilo što… i igre mogu početi…

Kako znate da ste osvojili, ili barem načeli cilj svojeg budućeg obožavanja? Eeeeee to je već malo kompliciranije. U mojoj bogatoj praksi sam imao slučajeve kada sam bio ziher da je moja… ono smije se, hihoće, ispituje me, naslanja se na mene nabacuje zeku-peku, ali…….. kurac! Ona je samo komunikativna. Obratno….. stoji ko kuhana veprova noga… šuti, odmiče glavu, ignorira me, a poslije pita zakaj se nisam javio????? Nema pravila. Dok ne uspijete utanačiti i drugi dejt niste sigurni ni u što. A drugi dejt?

Pa niste još ni na prvi otišli.


30.05.2006. u 08:38 • 12 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.



< listopad, 2006  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

Ako... neš... piši na:

berek_r@hotmail.com

Dobri su....

Lolla
Darlita
Bedača
Jednodnevna
Vikend-ica
Bešt & ja
Koji sise jede
Sumo'rvat
Dosadna
Zgodna švelja

Živciraju me:

- moja nokia jer ima kretenski software
- radio 101 jer već 20 godina tešu jedno te isto
- jedan iz firme jer svako jutro kaže "eeee dobro jutro inžinjeru", SVAKO JEBENO JUTRO







Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se