* Yuriko Dagger *

Hammond 12




Soba. Stol i stolica.
Na stolu je pisaći stroj Hammond, model 12, dva lista bijelog papira i lampa. Ne znam kako sam ovdje dospio ali mi je naređeno da napišem sve čega se sjećam od zadnjeg buđenja. Nisam imao izbora, počeo sam kucati.

Stupio sam prvo lijevom nogom na prašnjav parket, pokupio onoliko prašine koliko mi zauzimaju stopala. Otišao sam pod tuš. Temeljito sam se oprao. Ovo je trebao biti sasvim običan dan. Pojeo sam komad kruha s maslacem i komad tvrdog sira. Popio sam čašu vode. Naizgled običan dan. Baš kad sam htio zapaliti prvu cigaretu čuo sam zvono na vratima. Polugol, otvorio sam. Čovjek, nižeg rasta, proćelav i bljedunjavog lica upitao me za zdravlje.
Nasmijao sam se kao onda kad mi je čovjek u vlaku pričao vic o Muji i švedskom stolu.

-Molim vas, ustanite se, ovo je švedski stol.
-Ustat ću se ja kad dođu Šveđani.

Čovjek je reagirao na moj smijeh tako što je pobjegao niz stepenište. Mislio sam viknuti nešto za njim ali u tom trenutku se nisam mogao dosjetiti ničeg pametnog pa nisam viknuo ništa.
Zatvorio sam vrata i zabio cigaretu među usne. Jedva sam pronašao šibice. Kresnuo sam nekoliko puta prije nego što sam uspio zapaliti jedno obično drvce.
Prišao sam prozoru i otpuhivao kolute dima u dvorište. Razvio sam zadivljujuću tehniku otpuhivanja. Pokušao sam i s nekim drugim znakovima, htio sam otpuhnuti slovo I, pa slovo A, ali nije išlo, bar ne danas. Razmišljao sam o onom bljedunjavom čovjeku, usne su mi se iskrivile u polusmješak. Možda je zvonio na sva vrata, danas je nedjelja, možda je pobjegao iz obližnje žute kuće. Ne znam. Odlučio sam da ne razmišljam više o njemu.
Po svom starom i dobrom običaju, natočio sam si lozovaču u čajnu šalicu. Pio sam polako. Najednom sam počeo kašljati, gušiti se u produktima vlastitog kašlja. Krv mi je šiknula prvo na nos a onda i na usta. Pao sam na pod. Trzao sam udovima kao kakva životinja na klanju, pokušao sam dopuzati do telefona. Hodnik, u kojem je bio telefon, činio se daleko kao vlastito mi rođenje, a opet tako blizu kao vlastita mi smrt.
Posklizavao sam na vlastitu krv, osjećao sam se kao zmija u blatu. Htio sam zvati u pomoć ali mi je glas ostao negdje u meni, zavezan za nekakav sićušni brod koji ga je vukao u nezamislive dubine vlastitog mi bića. Izdahnuo sam život iz sebe. Vidio sam ga kako kao kolut dima, kao kakav disk, u kojem su upisane sve informacije o mom životu odlazi kroz prozor. Ta scena trajala je osamnaest sati, sve dok mi netko nije zatvorio oči. Mrak.
A onda je neko dijete, u crnom odjelu sa kravatom žarko crvene boje koja se vukla po podu, istrgnulo papir iz stroja i odmarširalo van.
... (5) - ::: - #

<< Arhiva >>