|
A onda se oglasio stari sat na zidu.
Dobrodošli u sutra... -A ti...ti imaš roditelje? -Pa...zapravo i ne, ja sam izmišljeno dijete. Iz starog kovčega vadi sedam fotografija. Prilazi dječaku i daje mu ih. -Evo, ovo je moja obitelj. Posudila sam je od svijeta. Na neko vrijeme. -Ali...sve su iste, zašto ih imaš sedam? Dječak okrene fotografije u sunce na prozoru. -Ništa ne razumijem. Sve su iste. -Sve osim jedne. Dječak je složio fotografije na stol u obliku slova H, onda je promatrao... a da nije ni trepnuo, ni dahom dahnuo...odjednom, učini mu se kao da... pomaknulo se nešto na jednoj od fotografija. -Našao sam, evo...ova je živa. -Tiho! Reći ću joj da ti mahne. -Tko? -Pssssssst... Približila je fotografiju licu i promrsila nekoliko riječi. A tamo sa slike mahnula je ruka djevojčice i oči joj trepnule u tišinu. -Yuriko? Ti si i tamo i ovdje? -Da, svaka od fotografija vrijedi deset godina. -Neobično, mislim da razumijem... to je tvoja prva obitelj? -Ne, ovo je već peta. Dragi su i dobri pa sam uzela sedamdeset godina. -A oni...oni misle da si njihova? -Oni znaju da sam njihova...ali o tome ću ti pričati poslije. Skoro će osam, moram nahraniti ptice. -Tko zna...možda ni ja nisam moj od mojih...pomisli dječak za sebe. |
|
Djevojčica od drveta ne dođe hodajući
sjedila je odjednom tamo na opekama staro cvijeće mora pokri njenu glavu njezin je pogled imao nešto od tuge korijenja Gledala je otamo naše živote otvorene postojanje i kretanje i kruženje zemljom i dan koji skida boju svojih postepenih latica bdjela je, ne videći nas, djevojčica od drveta Djevojčica okrunjena drevnim valovima gledala je otamo svojim razbitim očima znala je da živimo u nekoj dalekoj mreži vremena i vode valova zvuka i kiše ne znajući živimo li, ili smo iz njenih snova. To je priča o djevojčici od drveta. a onda je zatvorila knjigu kao kad jednostavno zatvoriš knjigu. Osjetila je kako se golem kamen u njoj kotrlja mogla bi pasti van sebe svaki čas. |