Djevojčica od drveta ne dođe hodajući
sjedila je odjednom tamo na opekama staro cvijeće mora pokri njenu glavu njezin je pogled imao nešto od tuge korijenja Gledala je otamo naše živote otvorene postojanje i kretanje i kruženje zemljom i dan koji skida boju svojih postepenih latica bdjela je, ne videći nas, djevojčica od drveta Djevojčica okrunjena drevnim valovima gledala je otamo svojim razbitim očima znala je da živimo u nekoj dalekoj mreži vremena i vode valova zvuka i kiše ne znajući živimo li, ili smo iz njenih snova. To je priča o djevojčici od drveta. a onda je zatvorila knjigu kao kad jednostavno zatvoriš knjigu. Osjetila je kako se golem kamen u njoj kotrlja mogla bi pasti van sebe svaki čas. |