Ono kad vas preveslaju žednog preko vode, pa izbace iz kreveta, pa...nema veze

ponedjeljak, 30.04.2018.












Jutros rano zvoni mobitel. Mama je.
Mama ima točne naputke kad me može zvati; ako je nešto jako važno, ako se njima nešto dogodilo i sl... inače me ne bi trebala tako rano uznemiravati, jerbo se onda može dogoditi da ću ostatak dana teže funkcionirati. Kod mene zaista često vrijedi ona da se po jutru dan poznaje...
E sad, moja se mama obično ne pridržava tih naputaka (tko bi u životu popamtio sva pravila, je l'...), al' ja se svejedno pitam di gori, iskačem iz kreveta (jeee... mogu ja i to :O) i trčim van, prateći glasove.
Na dvorištu mama i ujak sjede, smiju se, piju kavu i meni domahuju rukom da dođem.
Klimavim nogama, i s velikim upitnikom iznad glave dolazim do njih i gledam ih.

- Pogledaj, jesi kad vidjela ovakve... što kažeš, ha?
Pokazuju mi na stolu svežanj šparoga među kojima ima i nekoliko većih.
- Vi niste normalni - odgovaram im - i zbog takvih sitnica vi mene zovete!?!?
- 'Oš slikat'?
- Neću, i nije vam to nešto.
- 'Oš nam nešto skuhati?
- To mogu, al' poslije.


I onda si poslije 'poslije' fino zakompliciram, upravo onako kako je i dan bio započeo.
Namjeravala sam napraviti tjesteninu, a osim 'leptirića' nisam ništa drugo imala; oni mi trebaju za salatu koju namjeravam napraviti ovih dana, pa odlučim napraviti domaće rezance.
Bubnem jedno jaje u brašno, pa shvatim da sam brašna odmjerila duplo... bubnem još jedno jaje. Nema veze.
Zamijesim tijesto, malo je tvrđe... omekšat će. Nema veze.
Odem pripremiti šparoge i pronaći slan'nu koju bih mogla upotrijebiti, jer su moji mesojedi... pa se izgubim na pola sata.
Vratim se orna za tijesto, al' mi 'oro' nešto brzo padne, pa sad umjesto tijesta odem ja malo odmoriti.
Vidim da mi propadaju svi planovi koje sam za danas imala.. nema veze.
odlazim u vrt po zelenjavu, razvlačim tijesto, izrežem, skuham (malo je deblje ispalo, al' ako su oni mene mogli katapultirati iz kreveta, di piše da ja ne mogu napraviti deblje tagliattele :I)... skuham se i ja - curi nekakva voda ravno u oči... složim na tanjure, pa ipak odlučim fotkati... aj, neka 'sedme umjetnosti' (nije to sedma? Nema veze.)... al' nisam to dovoljno dobro aranžirala... vraćam pa ponovno složim, nije dobro... vraćam pa ponovno složim... nije dobro... vraćam pa...nema veze. Dobro je.

Odem pripremiti platz za snimanje, snimim jednu, dvije... deset... prebacim na komp, odaberem nekoliko... smračilo se.
Nema veze.









Vrtiću, prošetaj me...

utorak, 24.04.2018.






Lagano... taman kako bih vidjela krasno razbujalu melisu/matičnjak, jednu od legalnih 'droga' u mojem vrtu... e, ak' se slučajno pitate zašto mi je ponekad sve tako smiješno :P

Melisa-zdravlje







Druga, koja isto tako lijepo napreduje je 'zelena vila'... biljka koju su svojevremeno izreklamirali brojni umjetnici (Henri de Toulouse Loutrec, Pablo Picasso, Oscar Wilde, Ernest Hemingway, Edgar Allan Poe...), doduše, oni su to napravili na nešto drugačiji način no što bih to ja mogla svojim iskustvom :)))
Mogla bih i sad, ali neću... ovaj put podržavam mišljenje kako će nam se, na ovaj ili onaj način, potrebne stvari već nekako naći na putu...

Pelin - prijatelj probave i ubojica parazita









Pa sljeedeća, najmirisnija ljepotica u vrtu - ananasomirisni kakilant (Calycanthus floridus). Koliko znam, ona je 'samo' lijepa :)









Sve to nadgleda 'sokol' Žare... za njega se ne mogu odlučiti gori li mu to tlo pod nogama, ili je samo u čarobnom krugu/žiži zbivanja... ali kakogod, nitko tako ne žari i ne pali kao Žare ;)









Jučerašnji poklon... čeka presađivanje.







No... narast će to već.















Dobro vam jutro Petrović Petre...

petak, 20.04.2018.









Jučer su iznesene vrtne stolice, i za sada samo noge za stol, ali bi se moglo reći kako je za moje otvorena sezona dvorišnog ispijanja kavice.
U kuhinji, s rukama u brašnu, kroz otvorena vrata slušam mamu i ujaka kako prvo pretresaju dnevne vijesti s TV-a, pa onda i one seoske: tko je umro, kada su sprovodi... pa dođoše tako sve i do pitanja što život znači...

Počeo moj ujak nabrajati tko mu je sve od umrlih bio dužan novaca: ovaj 200 kuna, onaj 500 kuna... 100 €.
Jedan mu obećao vratiti novac nekoliko dana prije svoje smrti, drugi samo jedan dan prije nego je umro, treći se kleo ženom da mu je ona vratila...
I tako, podulja je to lista bila, a onda se uključila i moja mama s pričom tko je sve njoj i ocu dužan novca na kojeg više ne računaju. Nisu posuđivali, ali im nikada nije bilo plaćeno za njihov rad, no... njihovi su dužnici uglavnom još živi.
I prođe im u razgovoru sat, dva ... u tren, što bi se reklo :)))
Dovrši ujak svoje pivo, zaputi se kući, a mama polako u kuhinju k meni, s istom pričom koju sam već odslušala: gdje je pao avion, tko je stradao, umro... dužan novca...
Spremam tijesto za kekse u hladnjak i govorim joj - Dobro je , mama, sve sam to već čula dok ste vani razgovarali... aj ti samo pazi da uji niste dužni novca :)))












I mi šparoge za rižoto imamo

srijeda, 18.04.2018.




Pa najbolje da ih samo Anaboni ima :)


Iz vrta... nema ih puno, ali skoro svaki dan nekoliko uberemo.
Današnji svežnjić je bio taman dostatan za moj ručak (vjerujte mi na riječ, bilo ih je više, al' su se sakrile u rižu :)))
I bilo je fino :)






Još jedan je iza...

ponedjeljak, 16.04.2018.










I tako... proslavili smo i očetov rođendan.
Ja sam ispekla manju torticu - vizualno nemaštovitu i nedorečenu (nije da sam baš uvijek raspoložena za smišljanje dekoracije) , ali sam si zato dala oduška kombinacijom okusa :))
Pa mi je tako uspjelo spojiti slojeve s kokosom, kavom, čokoladom, rumom, dvije kreme i dva različita biskvita u nešto poprilično jestivo.
Možda nije baš najbolja torta koju sam ikada ispekla, ali moj otac reče da mu je bolja nego sve do sada... presudno je bilo to što sam smanjila šećer :I










Moj otac ima već lijepih godina iza sebe, i možda mu je ovo i posljednji rođendan, ali opet, nikad se ne zna... žilav je to starčić s rijetko viđenom voljom za životom. Možda ćemo se još koju godinu paliti svjećice i pomučiti s tim tvrdoglavim 'ovnom' :))

Tata, još jednom ti sretan rođendan :)














Ništa nije sveto, sve je bruto i neto...

subota, 14.04.2018.














To koliko ja mogu peglati ovakve fotografije, e to nije normalno... da se tako primim prave pegle i one hrpetine odjeće na fotelji od koje ne vidim TV, pa ga onda i ne gledam, sad bih imala krasan uredan život s krasnim urednim ormarima (i mogla bih gledati TV :I)
A nemam :I
U svoju obranu mogu jedino reći da ne peglam ni kartice... ne znam da ne bih da ih imam, al' eto... nemam :)))

Bllllblll... što me sad opet napao ovaj brbljavitis!



Alzo... peglate li vi nešto?




Eh, Nadalinaa...

nedjelja, 08.04.2018.















Ponovno sam bila prisiljena ispeći tortu, al' pali su i nekakvi uvjeti... ništa one 'moje kerefeke' i male tortice, jer moja mama ne voli male tortice. Moja mama ne vjeruje u male tortice :I
A moji vole i klasične okuse pa sam ja napravila moju najdražu klasičnu torticu.
Da torticu...'Nadalina' je u nju ulupala 18 jaja... jer ovdje se torta mjeri u jajima, a ne po okusima i ostalim sastojcima.

Primjer 1.

- Ejj, Marooo... šta radiš?

- Evo pečem tortu!

- A jeeel'... a od kol'ko jaja?

- Pet.

- Aha.




Primjer 2.

- Ejj, Franco, šta radiš?

- Evo pečem tortu.

- A jeeel'... a od kol'ko jaja?

- Peetnaaj'st...

- Au! Praava!



I tak', reče moja mama za ovu - Aj, barem liči na tortu :I

A reče i da trebam ponoviti za nekoliko dana jer tata ima rođendan... pa, eto, imat ću priliku 'popraviti sve što je na ovoj ispalo grbavo' :I


Inače, maca mala nije uginula i polako se oporavlja. Tri dana nakon što smo svi mislili kako kako neće preživjeti, ja sam se počela nadati da možda ipak hoće, a tjedan dana nakon lijekova i hranjena na špricu, Mala je ustala i sama popila malo vode. dan nakon je pokušala i sama jesti, a mama još uvijek ne može doći sebi kad ju vidi kako hranu zahvati kandžicom i prinese ju ustima, kao vilicom.
Ispod gnoja, krvi, sukrvice i krasta koje sam joj čistila pojavilo se oko za koje smo mislili da ga je izgubila.
Nakon tjedan dana i 'slomljena' šapica više nije slomljena kako se činilo, s njom se sad lijepo hoda. Nedostaje jedino nešto zubi, i tu i tamo još malo prokrvari iz njuškice.
Ali bit će ona dobro... borac mali.

Eto, dobrih vijesti nikad dosta :)


Omiljena tema

srijeda, 04.04.2018.



Svi ih imamo, zar ne? :)
A već i ptice na grani su valjda propjevale o tome koja je moja omiljena.
Ovaj put u nešto drukčijem izdanju, ali - kava je kava :)






<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>