~ 41210 , 41211, 41212 … ~ brojio sam u sebi. Ti brojevi poklapali su se sa brojem metara, koraka, sekundi, udisaja…nekih mjernih jedinica.
Broj na prsima sad mi je već potpuno nečitak, razliven i natopljen znojem, dok je onaj na boku otpao davno, još na početku utrke, tamo prije trideset i nešto.
Na tom, četrdeset jednu tisuću i nešto mjernih jedinica dugom Putu, bilo je raznih zamki. Onih vidljivih i onih nevidljivih. Rupa na putu, kamenja spoticanja, pogrešnih smjerova i loše označenih staza. Na tom Putu bilo je previše prečaca za one koji bi me pretrčali bez žmigavca i premalo sudaca da bi to vidjeli. Bilo je i premalo osvježenja, tek poneka kap odnekud odozgo. Na tom Putu bilo je pogleda prolaznika, onih usputnih i onih namjernih. Neki od tih pogleda davali su mi poticaj, neki su bili potpuno flegmatični, neki pak podrugljivi. Nisam obraćao pažnju na njih. Nisam slušao poklike, nisam slušao usputne savjete i upozorenja. Vidio sam samo jedno; otvorena vrata stadiona, stazu, i taj posljednji, počasni krug.
Napokon, stadion je tu. Ulazim raširenih ruku, ali nema huka i žamora. Nema publike. Nema nikog!
~ Gdje su ?~ pitam se.
Jesam li stigao prerano pa još nisu stigli ili toliko kasnim da su već svi otišli? Ostali su samo redovi praznih stolica, kao groblje vojnika iz nekog zaboravljenog rata . Između njih, nekoliko papirića nošenih lahorom. Obično smeće ili otkinuti dijelovi davno ispričane priče, tko zna.
Pobjedu ne tražim. Na tronu bih ružno izgledao. Sijede kose, pognutih leđa, tamnih podočnjaka i izranjavanih koljena od posrtaja i padova.
Ne želim ni ovacije jer bole u ušima, a potpisa sam ionako previše olako podijelio.
Ne, ne treba mi komad metala oko vrata, još jedan teret umornim leđima.
A na koju bi se stranu okrenuo i stavio ruku na prsa? Kad mi je himna tišina, a tri kubna metra žute ilovače – jedini preostali teritorij, bez zastave.
Sve što sam želio, samo je jedan tihi pljesak.
~ 42050, 42051,…~
Zašto je korak sve teži, zašto je dah sve plići, i zašto se odjednom tako rano mrači?
Bože, daj mi snage za taj jedan, samo jedan, posljednji…počasni krug.
|
