Zona sumraka by Young
07.12.2005., srijeda
Vještičja noć (kraj)
Panika. Posljednji stupanj straha. Prvi stupanj je sučeljavanje ili iznenađenje. Sučeljavanje kad je taj strah očekivan, a iznenađenje kad je neočekivan. U tom stupnju straha mozak mahnito otvara na tisuće ladica, prelistava tisuće i tisuće spisa pohranjenog znanja u potrazi za formulom , razrješenjem i izlazom iz nastale situacije. Ukoliko je formula složenija i mutnija, a izlaz uži i nesigurniji, strah je veći. Ukoliko razrješenja i izlaza nema, nastaje panika. Nekontrolirani bijeg, prastari iskonski refleks, samo je njen fizički odraz.Sva znanja i vještine tad padaju u vodu. Kao što su i oni padali spotičući se o kamenje. ~ Pas mater…! ~ ~ Što je to!?~ ~ Bježi!!!~ ~ Daj mi ruku!~ ~ Ivane !!~ Cijela kanonada uzvika, krikova i vrištanja stopila se sa glasanjem bića. Snopovi svjetala iz baterijskih svjetiljka, poput nekog pokvarenog light showa, zaplesali su ludu igru ruševnim zidovima utvrde. * Dugi je svojim dugim nogama i uskom stazom mahnito grabio nizbrdo. Nije mu smetala ni bol u koljenu ni granje koje ga je greblo prsima i licem. Samo što dalje od zidina i onog tamo gore. Polako mu je ponestajalo daha. Morao je malo stati i udahnuti. Iza njega, spuštao se i kotrljao ostatak skupine. ~ Je…jesmo li s…svi tu? ~ Izrekao je između pohlepnih udisaja. Petra se pridržavala za Ivana, Nina jecala, dok su Denis i Pero pomagali Frenkiju koji je opasno hramao i cijelo vrijeme ponavljao ~ Moja noga, moja noga…! ~ Dugi je stavio prst na usta i širom otvorenih očiju gledao uz stazu kojom su se spustili. Na svjetlu mjesečine što se probijala između grana, tražio je bilo kakvu kretnju, zvuk ili promjenu. ~ Pssssst ! ~ ponovio je. I ostali su napeto osluškivali, ali uz šum u ušima, malo toga su mogli čuti. Započelo je kao udar vjetra. Sa šuštanjem lišća i zvukom savijanja grana. Ne dolje nisko, već gore u krošnjama. Čuli su škripu i prasak grana, čak i onih najvećih. Nešto velikog, snažnog i teškog, iz pravca zidina, kroz krošnje drveća, probijalo se u njihovom smjeru. Nesmiljeno i nezaustavljivo. * Marijan Slakoper ugasio je televizor. Bilo je vrijeme da krene. Mora pripremiti još nešto suvenira koje će im ponuditi za sjećanje na to njihovo okupljanje. Ponoć je prošla i svud uokolo vladao je mir. Izašao je na cestu i polako koračao prema svojoj Etno kući. Već izdaleka primijetio je da nešto nije kako treba. Bljeskovi svjetala iz šume popraćeni uzvicima također su se približavali u njegovom pravcu. Nešto se dogodilo, bila mu je prva pomisao. Potrčao je. Iz mraka šume, u krug svjetla ulične rasvjete ispred Etno kuće izronila je mala skupina. Odjeća na njima bila je poderana i prljava. Na čađavim licima ocrtavale su se samo raširene oči. ~ Ljudi, pa što…? ~ Nitko nije obraćao pažnju na njega. Doslovce su utrčali u svoje automobile i započeli se nekontrolirano vrtjeti na malom i uskom prostoru. Marijan je poskočio kad ga je skoro udario stražnji kraj automobila. Jedan po jedan, farovi automobilskih svjetala, u punoj brzini, nestali su u pravcu Samobora. Marijanu nije preostalo ništa drugo nego da raširi ruke, slegne ramenima i prokomentira. ~ Čudaci! ~ * Gordana, medicinska sestra u službi hitne medicinske pomoći Doma zdravlja Samobor, otvorila je zadnje izdanje Glorije i najsvježije tračeve iz svijeta slavnih i poznatih. Upravo se vratila sa još jedne intervencije. Groznica subotnje večeri, povezana sa noći punog mjeseca, uvijek rezultira sa povećanim brojem saobraćajnih nezgoda. Svi su nekako nervozniji. Tek što se uživjela u intrigu, pažnju joj je skrenula škripa ulaznih vrata male čekaonice. U nju je ušlo sedmero ljudi poderane i prljave odjeće, crnih lica prekrivenih čađom. Na nekim od tih lica bilo je i skorene krvi. ~ Doktore! ~ pozvala je odmah. Senad Muslić, iskusni liječnik u službi hitne pomoći, po prizvuku i načinu na koji je to izrekla , znao je da nešto nije u redu. Spremno je ustao od stola i otvorio vrata ordinacije. I sam je bio iznenađen viđenim. ~ Ljudi, što se dogodilo? Požar? ~ Tek što je to izrekao, poželio je povući tu izjavu i pretpostavku. Na njihovoj odjeći nije bilo tragova paleži, a na koži nikakvih opeklina. Tek kod ženskog dijela skupine, vidljive pruge od suza na licima prekrivenim pepelom. ~ Planinari smo. ~ izrekao je najviši među njima, nakon kraće stanke. Senad je značajno pogledao na svoj ručni sat. ~ Planinarili!? Da vi ljudi niste povukli malo previše dima, ali ne onog duhanskog.~ rekao je, aludirajući na marihuanu. Pogledi su se izmijenili i spustili na gumeni pod. Uslijedila je tišina. Samo je drhtaj i tremor njihovih ruku govorio o snazi traume koju su proživjeli. ~ No dobro.~ izrekao je Senad ~ kako vi želite!~ Njegov pogled zastao je na bradatom čovjeku kojeg su pridržavala dvojica. Stajao je na jednoj nozi, sa bolnim izrazom lica, dok je na drugoj bila vidljiva poveća oteklina oko zgloba. ~ Vi prvi! ~ * Jedan iščašen zglob, mnoštvo modrica, posjekotina i kontuzija, rezime je ovog događaja. Iako je trebala postati njihovom tradicijom, proslava Noći vještica na Okiću, nije ponovljena više nikad. |
