MOJE ŠKOLSKO
Sjedeći na školskom, sama, razmišljala sam o ovom postu. Onako...Gledam oko sebe. Razmišljah da li da vam dočaram kako izgleda to famozno školsko igralište. Hoću... Onda sam odustala. Ne bi vas to zanimalo. Vjerojatno očekujete nekakvo velebno izdanje, a nikako ono što zapravo jest. Zar vam ne bi bilo dosadno da pišem kako dane provodimo na istočnoj strani škole gdje dangubimo na zidu dugom, po mojoj procjeni, 7 metara i 38 centimetara? Kako je ispred nas jednako toliko dug ,eventualno 2.7 centimetara duži, asfaltni put širok jedva metar? I onda malena livada. Iste dužine, par metara šira. Na njoj su četiri stabla i ... Zapravo samo to. Četiri stabla. Samo, tek tada primjetih kako su u milimetar jednako udaljena!! Dobro,ajde...Nakon 4 godine. I dalje se nastavlja cesta. Zato sam odlučila da vas time neću zamarati. A i bio bi to glup post. Nigdje akcije. I zamislim se ja, što je tu tako posebno. Stabla i asfalt. Jesam normalna? Jesam. Školsko je posebno jer tu nikada nisi sam. U pravu sam. Trenutak nakon došli su Bomba i Glumica! I,da... Zaboravih spomenuti šahtu! Moja isprika...
