ponedjeljak|23.04.2007.

|....A real friend is someone who walks in when rest of the world walks out....
|

...e da tako e....u potpunosti se slažem..ma koliko se ja trudlia..neki ljudi stvarno ne zaslužuju moju pažnju ni moje vrijeme...onak...mislim nisam ja ničija budala...oš bit samnom frend ili ne....ak neš neš...oke...ak oš..onda nemoj srat..onak nemogu vjerovat..nakon nekih sitnih godina...sad ovake gluposti..i ja još ispadam veće budala..što se trudim..pa ak trea bit ću sama...al me neće me niko jebat...odjedamput samo prekine sve veze..ono kao da nismo ni postojale...ali nie bitno zaš je tu uoće nerviram kao da je nekog briga..nie bitno....danas mi se nekak cijeli dan spavalo..strašno....onak....baš mi se niš nie dalo...Dunja me skoro bacila u fontanu...pa je Dina zvala hitnu..kao da sam upala u fontanu..a jadni se čovjek prepo...ajoooj
...aono se djete sam šprdalo..ajooj...hehe..strašno je bilo....onak..jadaaaaan...hehe...bila na probi..saznala da imamo neki nastup u četvrtak pa ne moram u školu...heheheheheh.....ufuf..ah..štaš...ajd da se i meni posrećilo..hehe...ae...idem sad neš je dug post neće ga niko čitat..ae..ae....mahmah...posssssa...Diniću...
Dušku...Džizusu..Neli..Kati..Dinji..(hm..pojačalu...=))Davorki....hm kom još....Mii mojoj u Turskoj...joooj nema mi je 100 godina..jedva čekam da se vrati..i svima vama tamo...u Aziji(mrš...a mene ne bi vodili....belj....)...posssa Miaaaaa....ae...idem sad...


...ufuf...hehehehhehhe..ova slika dini...heheheheheh...

petak|20.04.2007.

|....EEEj eo meeeeeeee....i nisam emo... a nisam bila ni prošli put...
|

..eo meeee...nisma pisla čak tjedan dana...al mi dosadi stari post..neznam šta da pišem..petak je..i neznam šta da rdaim..ljenčarim ko inače..boli me glava ne idem mi se van..al jbg...hoho..hehe..strava.....ko inače ne bi ste vjerovali neznam šta da pišem..danas poslije škole...smo lijepo..Dinić..Kašir...Duško..Mislav..Nelić...
Mateo..lijepo sijeli kod škole na travu i sunačali se i jeli..i pili..hehe....strava..bilo je lijepo..dok nismo pokušali Duška bacit u vodoskok..pa sam ja zvršila sva morka..Fala Dinić...ali dobila je ona svoje..ono na pola..hehe
...hm..trenutno bi pislala neku emo pjesmu kak kaže Džizus..al nisu to emo pjesme...ali nemam inspriracije
....dosadnoi baš danas i niš mi se ne da...al napisala sam post eto da mošte ostavljat komentare..hehe
...neću više dosađivat i sebi i vama...sda idem na msn..kašir mi neš dosađuje...hehe..=)..pa idem vidit šta oće...pišem post next time kad mi se bue dalo..ae...mah..svima i possssa svima...hihi...ae...mahmah....

četvrtak|12.04.2007.

|....It's amazing how you can speake right to my heart...
|

MOZDA SAM SUVISE MLADA,DA SHVATIM STA JE LJUBAV....
ALI ZELIM DA JE DIJELIM BAR JEDNU NOC S TOBOM...
LJUBAV NIJE POGLED...NITI PUSTI SNOVI..ZA LJUBAV SE BORI!!!
PRVA LJUBAV JE ONA KOJA SE NE ZABORAVLJA............
OSTAJE ZAUVIJEK U NASIM SRCIMA....
KAZU:"PRVA I ISKRENA LJUBAV JE VJECNA"...
JA TE VOLIM .......................I BOJIM SE DA JE MOJA LJUBAV
PREMA TEBI PRAVA...ISKRENA I PORED TOGA I VJECNA......

Ovo je stih za jedno lice…
Ovo je stih za mladića…
I najljepše smeđe oči….Koje nikad neću zaboravit moći….
Ovo je stih za dane o kojima sam samo sanjala…
I napokon doživjela…
Ne želim sada da ovo prođe…
Ne želim se vratiti u dane pune samoće…
Želim samo s tobom biti….
I te dane iz sebe ostaviti…

Sad znam što želim…cijeli sam život samo to čekala….sebe sam tražila na svakakvim mjestima….tražila sam život na mjestima gdje ga nije bilo..tražila sa ljubav u ljudima u kojima je nije bilo…tražila sam svugdje i u svima…tražila sam one male sitne riječi..koje čak ni ne potroše ni pola papira…nitko nije znao za te riječi…kažu puno treba snage da se kažu…
Nisam im vjerovala ni malo..znala sam tražit ću ih cijeli život malo po malo…tražit ću ih na kraju svijeta…ali naći ću ih za spas planeta….

Gledala sam njih dvoje…kako se cijelo ljeto vole…bilo je to i puno više…nalazili su se i kad su padale kiše…one dvije male riječi često su razmjenjivali…drugi su ih često sa prezirom gledali…bila je to ljubav za sva vremena…nikad neće biti zaboravljena…zajedno su svijetom kročili…zajedno su sve tajne otkrivali…onda odjednom nestane sve čarolije… prekinuše i odu svojim putem…prolazili su tjedni, mjeseci i godine…često su se prisjećali svoje divne ljubavi….znajući da su puno izgubili ipak su dalje nastavili….i sada sjedim sa ljubavi svojim na klupi..i gledam njih dvoje….na jednoj klupi sjedi ona…djevojka tužnih obraza…na drugom kraju sjedi on …gledajući što je izgubio…tada moja ljubav kaže volim te i ne ostavljaj me…zagledam se u zvjezdano nebo i njihove blistave suzne oči…pitam se..da li će i naše biti tako…ili ćemo mi uspjeti i dalje proći….zagrlila sam ga čvrsto i rekla i ja tebe…znam preživjet ćemo…znam zbog tebe i mene...

..nije da sam neš talentirana na pisanju pjesama..al eo ide...hehehah...bar nisu emo pjesme...hehe..ae...ae...mah...posaaaa....

srijeda|04.04.2007.

|....ovo bi kao treo bit naslov....
|

...eo ..noi post...i meni dosadio stari....danas napokon gotova škola..mislim ono...fala...Bogu...u zadnje vrijeme sam baš hepi...hehe..da da..duga priča....=)=)....kupila sam si bateriju za mp3...onu mutavu duracel..strava...čovječe jedna ta mala 10 kn...strava..a ove obične niš ne traju kak spada..potrošim ih za dan....nadam se da će ova trajat ko na reklami...hehe....strava...ovdje je neki tekstić...tj..priča...prekrasna je..ono tužna...ja sa plakala...ono stvarno..prekrasna...=)..ae...ae...da ne meljem bzvz..idem....
...posa svima...




KAKO Si MOGAO??

Kad sam bila štene, zabavljala sam te svojim trikovima i nasmijavale te. Nazivao si me svojim djetetom i unatoč beskrajnim parima ižvakanih cipela i nekoliko uništenih jastuka, postala sam tvoj najbolji prijatelj.
Kad god sam bila "zločesta", prijetio si mi prstom i pitao si me "Kako si mogla?" – ali onda si odustao od svoje strogosti i svalio me na leđa te češkao moj trbuh. Moje razaranje kuće trajalo je nešto duže nego što se očekivalo, jer si ti bio strašno zaposlen, ali na tome smo radili skupa. Sjećam se noći kad smo se mazili u krevetu kad sam slušao sve tvoje ispovijesti i tajne snove, a ja sam vjerovala da život ne može biti savršeniji nego što jest. Išli smo u dugačke šetnje i trčali po parku, vozili se autom, išli na sladoled (ja sam dobivala samo kornet jer je "sladoled štetan za pse", kako si ti to rekao), lješkarila beskrajno dugo na suncu, čekajući kraj dana i trenutak kad ćeš doći kući. Polako, počeo si sve više vremena posvećivati svome poslu i karijeri, a više vremena si provodio tražeći svog ljudskog partnera. Ja sam strpljivo čekala, tješila te svaki put kada ti je srce bilo slomljeno i kada si se razočarao, nikada nisam prigovarala tvojim lošim odlukama, skakala sam od radosti kad si dolazio kući ili kada si se zaljubio. Ona, sada tvoja žena, nije bila "ljubitelj pasa" - ipak sam je srdačno primila u naš dom, pokušala joj pokazati da je volim i slušala sam je. Bila sam sretna jer si i ti bio sretan. Onda su došle ljudske bebe i ja sam s tobom dijelila tvoje ushićenje. Bila sam očarana njihovom roza bojom, njihovim mirisom i željela sam se brinuti za njih poput majke. Jedino ste se ti i ona bojali da ću ih povrijediti, tako da sam većinu vremena provodila protjerana u drugoj sobi ili u kućici za pse.
Oh, kako sam ih željela voljeti, postala sam "zatočenik ljubavi".
Kako su odrastali, ja sam postajala njihov prijatelj. Držali su se za moje krzno i podizali se na klimavim nogama, gurali svoje prste u moje oko, istraživali moje uši i ljubili me u nos. Voljela sam sve na njima kao i njihov dodir - jer je tvoj dodir postao tako rijedak - i bila bih dala svoj život da ih obranim, ako treba.
Ušuljala bih se u njihove krevete i slušala njihove brige i tajne snove, a zajedno bismo iščekivali zvuk tvog auta kako se parkira u dvorištu. Nekada, kada bi te ljudi pitali imaš li psa, vadio bi moju sliku iz novčanika i pričao priče o meni. Ovih zadnjih par godina, tvoj odgovor bi bio potvrdan, nakon čega bi nastojao promijenili temu. Od "tvog psa" postala sam "samo pas", a ti si mi zamjerao sav novac koji se trošio na mene. Sada imaš priliku za novi posao u drugome gradu i ti i oni ćete se preseliti u stan u kojemu nije dozvoljeno držanje kućnih ljubimaca. Donio si pravu odluku za sebe i svoju "obitelj", ali nekada sam i ja bila ta tvoja obitelj. Bila sam uzbuđena kad smo krenuli autom, ali uzbuđenje je splasnulo kad smo došli do azila za životinje. Zaudaralo je na pse i mačke, na strah i beznađe. Ispunio si sve obrasce i rekao "znam da ćete joj pronaći krasan dom". Napravili su grimasu i uputili ti bolan pogled. Oni razumiju kakve su šanse za sredovječnog psa, čak i onoga s papirima. Morao si otrgnuti ogrlicu iz ruku svog sina, dok je on viknuo "Nemoj tata! Molim te nemoj im dati da odvedu mog psa!" A ja sam bila zabrinuta za njega, mislila sam kakvu je pouku od tebe izvukao o prijateljstvu i vjernosti, o ljubavi i odgovornosti i o poštovanju prema svemu što je živo. Potapšao si me po glavi za rastanak, izbjegavajući mi pogledati u oči, te pristojno odbio ponijeti sa sobom ogrlicu i povodac. Imao si rok koji si morao ispoštovati na poslu, a sada sam ja dobila rok. Nakon što si otišao, dvije ljubazne gospođe rekle su da si vjerojatno mjesecima znao da ćeš se preseliti, ali nisi učinio ništa da mi pronađeš drugi dom. Kimale su glavom u nevjerici i pitale se "Kako je mogao?" U azilu nam pružaju onoliko nježnosti i pažnje koliko im dopuštaju njihove obveze. Naravno, hrane nas redovito, ali ja sam već odavno izgubila apetit. Isprva, kad god je neko prošao pored mog kaveza, ja sam potrčala naprijed, u nadi da si to ti - da si se predomislio - da je ovo sve samo ružan san... ili sam se nadala da će netko doći, netko komu je stalo, netko tko će me spasili. Kada sam shvatila da se ne mogu natjecati sa živahnošću štenaca koji su, nesvjesni svoje sudbine, plijenili svačiju pažnju, povukla sam se u dno kaveza i čekala. Čula sam njezine korake dok je dolazila po mene na kraju dana i kaskala sam duž hodnika za njom do izdvojene sobe. Zadivljujuće tihe sobe.
Stavila me na stol, počeškala po ušima i rekla da se ne brinem. Srce mi je snažno tuklo u iščekivanju onoga što će doći, ali obuzeo me i osjećaj olakšanja. Zatočeniku ljubavi istekli su dani. Kako je to u mojoj prirodi, više sam se brinula za nju. Teret koji nosi pretežak je za nju, to sam znala jednako kao što sam znala svaku tvoju promjenu raspoloženja. Nježno je stavila podvez oko moje prednje noge dok joj je suza klizila niz obraz. Polizala sam joj ruku onako kako sam tebe običavala tješiti prije nekoliko godina. Stručno je stavila iglu u moju venu. Kad sam osjetila ubod i hladnu tekućinu koja je kolala kroz moje tijelo, pospano sam legla, pogledala u njezine nježne oči i prošaptala "Kako možeš?" Možda zato što razumije moj pseći govor, rekla mi je "Oprosti". Zagrlila me i žustro objasnila da je njezin posao pobrinuti se da odem na bolje mjesto, gdje me nitko neće ignorirati, zlostavljati ili napustiti i gdje neću biti prepuštena samoj sebi - mjesto ljubavi i svjetla, toliko različito od ovog zemaljskog. I sa posljednjom snagom, pokušala sam joj objasniti da moje "Kako možeš?" nije bilo upućeno njoj. Mislila sam na tebe, svog Voljenog Gazdu. Na tebe ću misliti i čekati te zauvijek. Želim da ti i drugi u tvom životu nastave pokazivati ovoliko odanosti.