Zašto je život tako sjeban ?!?!?!?!?!
24.04.2006., ponedjeljak
Iz dnevnika propale ljubavi..no.1
|
Pišem ti, a ti ćeš po ko zna koji put čitati riječi tebi posvećene. Ovi listovi su najbolji svjedoci moje ljubavi, puni su mojih riječi. Pisala sam prstom po zamagljenim staklima, stopalima po snijegu, talasima po moru, zvjezdama po nebu, po svakom kutku kuda bih prošla... i još pišem. Znam da smo mi ono jedinstveno biće koje je Bog razdvojio na dvije jednake polovine. I ti to znaš.. Znam da znaš.. Znaš da znam..Pronalaziš moje riječi posvuda, i znaš da sam ja... dobro znaš...čuješ ih dok slušaš tišinu, čuješ ih u pjesmama...Tisuću zašto, nijedno zato, zbog toga! Da li ćeš i ovaj put prepoznati "nas" u ovim redovima, ako nas uopće još ima u ovom vremenu.. Hodam opijena samoćom i pričam kao da me ti možeš čuti, ali čuju me samo zidovi, moji vjerni špijuni, upijaju svaku moju riječ. Ne mogu dalje, ne mogu bez tebe...Svake noći zgrči se tijelo od bola, zaboli nešto u meni, suze same krenu kao da su samo to i čekale... i vrisnula bih od bola kao ranjena zvjier, da me i sam Bog čuje.. Ništa više nije isto. Tišina je među nama. Zatvorim oči, poželim da sanjam, da spavam. Poželim tvoj osmijeh i kao nekada da čujem:"Jedina moja volim te" ili "Aha, i ja tebe isto", ali samo mukla tišina para uši.. Mrzim je! O, Bože, kako je mrzim! Zašto je baš između nas morala stati? Mrzim to nepovjerenje što nas razdvaja, što je stalo između nas da nas razdvoji. Mrzim što smo to dozvolili, što smo podlegli prvom problemu..Zašto Bog razdvaja sve ono plemenito, lijepo, nježno? Čije li grijehe ispaštam, ljubavi? Pišem i pisat ću dok me ima, dok postojim...Bio si i bit ćeš ona moja polovina koju volim više od svega na svijetu...Voljela sam i voljet ću te, voljet ću te na našim slikama, u porukama koje smo slali jedno drugom, u sjećanjima.. U sjećanju dok svi snovi ne postanu java... Dok nebudem opet ljubila tvoje usne da bi izliječila oholu bolest koju liječe samo one... Tad kad sve to nebude više san i kad budeš tu ,voljet ću te koliko i ti mene..sve ću ti vraćati u onoj mjeri u kojoj ti to meni pružaš... Čekam naše trenutke i radujem im se kao da će biti prvi i posljednji u životu... Znam da ću opet skriveno plakati jer je sad možda kasno... Znaj, neću te nikad zaboraviti... Znaj, nisam otišla i ova riječ je moja tuga i suza što kvasi mi sad lice. Znaš li da si me ti spasio, učinio me opet živom, pokrenuo novi život u meni? Zbog toga te volim i voljet ću te vječno. Kad pomisliš da je sve izgubljeno, da život nema smisla, učini ono sto i ja: Pomisli da negdje daleko postoji neko tko te još uvijek želi i poslije svega ipak voli... Ponekad se zapitam, dali će moje suze samo godinama da se talože? Dali će ostati u mom srcu kao svjetlucavi biseri? Jer, koliko mi god bilo teško više nemogu zaplakati svakog trena kada bi srce to htjelo.. Bit će šta da bude, sačuvat ću uspomene na tebe, sačuvat ću svoje suze... Ali ne da bih te zbog njih gledala drugim očima.. Već da bih te se sjećala, da bih se sjećala onih lijepih trenutaka koje sam provela s tobom, trenutka koje smo proveli u sreći, trenutaka koje smo proveli zajedno... I da nekad zabole tebe, kao što će mene boljeti još dugo vremena... I opet kažem: Mrzim taj glupi ponos koji nas je razdvojio, mrzim tu osobu u čijem si sad zagrljaju, koja ima ono što je bilo moje,..Nedozvoli da ovo bude samo Moj ili Tvoj san. Valentin je danas, oni koji se vole zajedno su, poklon je nevažan ,a ja sjedim sama i pišem,pišem....suza suzu stiže.. Ali da nema boli, ne vjerujem ni da bi bilo ljubavi. Ne bi je znali cjeniti...Ponekad se pitam,da li je zaista moguće da vrijeme stane kad boli..Stane sve, osim same boli?? >>>>>>>>VOLIM TE<<<<<<<< jedan listić iz dnevnika propale ljubavi.. samo jedan dan nakon prekida... kako je divno, kad je sve opet došlo na svoje... kad smo opet zajedno..kad možemo zajedno prošetati gradom..uživati u zajedničkoj sreći.. |
