yazza

nedjelja, 26.08.2007.

ajme chudna dana!

u stvari, i ne bila vam ja chudna, dragi moji i drage moje.nije meni nishta, osim shto povremeno ne volim pisati mala i velika slova.

evo danas je dan bio fin. bivshi me vodio na bazen, doletio u pomoc kad sam ono veche rekla da mi nije sve ok, pa me danas animirao. jedan od malo jako dobrih, ali u biti i na povrshini zaista dobrih ljudi oko mene. dobrica, to je sve shto se o njemu mozhe reci. e, lako je govoriti kad ti je proshla muka, je li...

konachnmo sam uspjela odmoriti se, zaista se odmoriti, kao da mi je on trebao da se odmorim. nekad smo pravili takve vikende - pobjegnemo od gradske vreve i ja zaboravim na sve. danas smo bili u gradu, ali na bazenu nije bio tako puno ljudi, ja skoro da nisam izlazila iz vode. on je i dalje dzhentlmenski vodio brigo o tome da meni bude dobro.

nakon bazena - priprema vechere. treba jesti kuvano makar zhivjela sama :). postajem pravi majstor za mljeveno meso... a poshto sam sama, stizhem do zakljuchka da mi je 100 gr mesa dovoljno da pripremim sebi barem tri obroka. uh!

uveche sam se spremala - kosa mi izgleda bolje neg ikad, bar mi se chini, obula sam nove crvene sandalice, stavila teshke, carske, talijanske mindjushe, sva namirisana i napirlitana kao one cure prekoputa iz stare pjesme - one kojima mirishe kozha.

dan je pocheo a i zavrshice se s buducim ;) - naskidala tonu njegove muzike s neta, chak i stare stvari koje odishu narodnjashvom. i sad ga slusham.

elem, sve je bilo ok dok smo sjedile u "nrg" kaficu i krotko pile koktele. koji nas je djavo vukao da idemo dalje...
ajde u "mojito" prvo, to mi je bio jedan od omiljenih klubova. omygod! mirishe po znoju a josh nije puno! ne, ne, ajmo dalje. da ne pricham da me svi gledaju. i mene i t., kako nas ne bi gledali, kad smo k'o bonbone ;) ko da su nas izvukli iz "vogue"-a, je l' te...

psi su lajali za nama, jedna se priblizhio jako blizu, okrenula sam se i ugledala mu zube i malo umorne zlobe u ochima. AV AV!! marsh bre!!! otjerala sam ga. ko da ja ne znam rezhat! i ne shalim se, stvarno su nas lajali psi u centru sofije.
poslije je klub u koji nikad nisam ishla a htjela sam da odem bio zatvoren. nije radio.
poslije smo nabasale na drushtvo stisnutog lika koji nas je vozio na jednoj od nashih ekskurzija.
poslije je meni nos opet pocheo s trikovima - vec mjesecima on curi i kishe kad mu se prohtije: proljetos je bilo oko podne, ljetos na moru u jutro, a sad nocu... nemam rijechi! a to je svaki dan. moracu kod doktora, koliko god da mi se ne ide.
poslije smo ostale same za stolom. i ne lezi vrazhe, lik - totalno nepoznat - dotetura do nasheg stola i sjede do mene. ko da je tu doshao namjenski. i pogodite sad vi lijepo na kojem je on jeziku pocheo brljaviti! mislim stvarno! kud na mene!!! crni zemljache... ili poluzemljache... ili shta vec tamo! e mozhete njemu mislit pijanu facu kad mu ja uzvratim na tom istom jeziku. a mozhete mislit t. kad je morala slushati nas jedno 15 minuta i na kraju me pitala "a je li se vi znate od prije?" - ja kazhem ma jok, a njoj josh chudnije. otkud ovaj tachno na mene.
jedva otishle od njeg.
ulice pune nevjerovatno, ali bezumno pijanih ljudi. jesam li ja demode? ili je grad zaista otishao negdje jako, jako daleko bez mene?

u taxiju se nisam mogla vezati, nije mu radio pojas. vozach je izgledao sumnjivo, imao je tonu ozhiljaka tipa "rezao sam sebi vene", kola su bila ochajna. a ja sam se molila samo da zhiva stignem do stana.

neka meni mog bivsheg s vremena na vrijeme, da me ima ko saslushati, i neka mi mog "buduceg" da imam ja koga slushat. a sve ostalo - ma da smo mi zhivi i zdravi, sve ce to narod pozlatiti...

- 02:44 - Komentari (10) - Isprintaj - #

srijeda, 22.08.2007.

JAVNO IZVINJENJE

Ovih sam dana chudna. Sama sebi a i drugima. U stvari, malo je njih koji kazhu da sam chudna, vecina me otjera u PM i svak svojim putem.

Ponasham se neadekvatno, umorna sam, ljuta sam, bijesna sam, boli me, napeto mi je.


Moji me prijatelji gledaju sa zhaljenjem i kazhu da me ovakvu nisu vidjeli nikad. Losha stvar je shto to traje. Predugo.

I to nije opravdanje, daleko je od takvog. Znam. Samo mogu reci svima HVALA na skretanju pazhnje!

I zhelim se javno izviniti jednoj blogerici - price iz planine - koju sam nenamjerno povrijedila, a stvarno nisam htjela. Samo mi je smisao za humor i shalu otishao u PM i niko nije duzhan trpjeti moje crne humore.

IZVINI PRICE!!!

- 19:00 - Komentari (7) - Isprintaj - #

nedjelja, 19.08.2007.

Za i protiv: Brak

Nisam udata. Oduvijek sam tvrdila da se necu udavati prije tridesete. Evo taman sam na toliko i stvarno sam ispunila to svoje "htijenje". E da, zamalo da se udam prije jedno 5-6-7 godina, ali valjda kad vam je neshto pisano... Nemam ni ozbiljnu vezu. Nakon te zadnje, koja se raspala pochetkom 2002. godine nakon dugog i mukotrpnog perioda "odvezivanja". I od tad, sve je na kratko.

Nekad mislim da mi je tako bolje, a nekad da imam neki problem i trebam ga rijeshiti. Onda se sjetim da sam zadnja osoba, koja bi podrzhavala neshto shto nije kvalitetno i da nisam tip "imam vezu radi veze".

Isto tako, ja tvrdim jasno i glasno da ne poznajem osobu koja ne zheli da ima brak, porodicu, ljubav, djecu. Nema nishta normalnije od toga. Ne tvrdim da druga rjeshenja nisu ok, ali vjerujte mi, ako neko kategorichno ima neshto protiv braka, onda ta osoba ima ozbiljnih problema. Da zhivimo u 31. vijeku mozhda ne bi bilo tako, ali ipak smo josh uvijek, uprkos tendencijama, dosta tradicionalno drushtvo. I nema nishta loshe u tome.

Danas mi je jako draga osoba, cura koju zaista obozhavam, objashnjavala strasno da ne mozhe razumjeti brak kao instituciju i da je imati brak nerazumno.

Ne slazhem se. Ja i dalje mislim da je to neshto lijepo i da je shteta propustiti to u svom zhivotu. I ako se ne desi, ok, onda je valjda tako trebalo biti, ali ako nadjete osobu, s kojom biste zheljeli ostariti, s kojom se zhelite buditi jutrom i chije ime zhelite upisati u svoj rokovnik kao kontakt "u sluchaju nesrece povezhite se sa..." onda definitivno ne trebate odustati od toga.

I ako vam se to chini besmislenim, pitajte se zashto. Nekad vrijedi potrazhiti odgovore...

- 20:46 - Komentari (6) - Isprintaj - #

subota, 18.08.2007.

Emocionalna inteligencija, psihologija, psiha i ostali

Moderni termin, produzhetak teorije o socijalnoj inteligenciji, osvjezhen i propagiran ponovo knjigom Danijela Golemana ako se ne varam 1995.

Na mom prvom "pravom" poslu, onom na kojem sam prvi put uchila shta se radi zaista u jednoj firmi, kako ti se shef mozhe popeti na glavu i josh tamo zaigrati nestinarski ples (za sve one koji ne znaju, nestinari su ljudi koji bosih nogu pleshu po vatri; ja chak imam prijateljicu koja je nestinarka), shef me je jednom prilikom upitao da li sam ikad chula da postoji takvo neshto shto se zove "emocionalna inteligencija" i da ne bi bilo loshe da prochitam neku knjigu na tu temu. To je rekao sarkastichno chovjek, koji je unosio toliko mnogo intriga, konflikta i bura u rad malog kolektiva, meni kojoj su se svi zhivi chudili kako ga podnosim i josh se slazhem s njim. I meni, koja sam ipak josh tad bila s diplomom magistra prihologije, sa zashticenim diplomskim radom na temu "Emocionalna intelingencija i strategije ponashanja za savladavanje stresa". Hm. To bi se kod nazvalo "ispeci pa reci". Shta vi mislite, kakav je bio moj odgovor?
Naravno da sam mu rekla da sam ipak napisala i zashtitila rad na tu temu, da sam i istrazhivanje uradila i da ako mu treba mogu da mu preporuchim interesantno shtivo na tu temu.
A on me je onda pitao - nakon kratke pauze - da li ja koristim u svom zhivotu ono shto sam uchila iz knjiga?

Teorija emocionalne inteligencije kazhe da je veliko umjece "Naljutiti se u pravom momentu na pravu osobu u pravoj mjeri i iz pravog razloga". I ne samo naljutiti se. Da si emocionalno inteligentan znachi da znash zashto se osjecash na odredjeni nachin, da znash zashto se drugi osjecaju na odredjeni nachin, da mozhesh upravljati svojim emocijama i tudjima. Samo to nema veze sa tim da se nikad ne naljutish, ne iznervirash, da ne pokazhesh nikome ako si ljut i bijesan.

Moje je lichno mishljenje da su nam emocije - onda kad ih znamo raspoznati, naravno, putokaz. One nam pokazuju je li brzina kojom letiom kroz zhivot dobra za nas, da li je pravac dobar i jesmo li se nashli na raskrsnici. I ako je neshto loshe za nas - onda imamo negativne emocije i u zavisnosti od toga koliko je neshto dobro ili loshe za nas raste i jachina istih. A reakcija je vec drugo neshto.

Ovih dana razmishljam mnogo o globalnim stvarima, uglavnom vezanim za moju profesiju. Gdje sam ja sad shest godina nakon zavrshetka studija, gdje ode ona moja psihologija? Ima li je uopshte josh u mom profesionalnom polju? I ako je ima shta mi onda tako smeta? Kao onaj ekseri iz priche o psu koji je kmechao, jer je imao ekser na podu gdje je lezhao, ali se nije pomjerio jer ga nije bash tkao boljelo.

Nisam ja taj pas. Vrijeme je za ozbiljne planove, ako treba i preokrete. Samo shto su mi strelice tako mrdave - stalno sharaju tu na jednu tu na drugu stranu da mi je teshko odrediti pravac u kojem treba krenuti. Pokazuju nekoliko pravaca. Hm. Oduvijek sam bila svestrana, ali ipak je dobro usmjeriti se na jednu stranu, inache se rasplini sva energija i ti s njom.

Da se vratim na emocionalnu inteligenciju. Ona ne kazhe da ne trebamo reagovati, vec da nije dobro istresti se na nekog jer te je ujutro iznervirao saobracaj dok si dolazio na posao. Ako vas je inzervirao saobracaj, onda se istresite na njega. Ako vam je neko rekao da ste kreten, recite i vi njemu da je on veci kreten od vas! Ne budite pasivni! Ne dozvolite da vas prave budalama! Ali, pobogu, ljudi, nemojte ga upucati metkom zbog takve stvari! Eto to je emocionalna inteligencija! A ne kad vam neko kazhe da ste kreten da vama bude tuzhno da zashutite i onda odete reci nekom drugom, ko vam nishta nije kriv, da je i on kreten.

I da, knjige iz oblasti psihologije zaista se ne trebaju chitati od strane ljudi, koji nisu psiholozi.
I da,da si psiholog je profesija i to se postaje tako shto se zavrshi taj fakultet. I mozhe se postati dobar ili losh psiholog, kao u svakoj drugoj profesiji. Ali ono shto meni stvarno ide na zhivce i igra mi se ganglijama je uvjerenost skoro svakog da je on/ona psiholog i bez takve diplome, da je psihologija prosto talenat, i da se to postaje tako shto volish da razmishljash o ljudima.

To me stvarno smeta. Isto tako me smeta shto skoro svi misle da znaju shta je psiholog i da znaju shta psiholog treba da mozhe. I zaboravljaju da je to profesija. I da psiholog nije duzhan svima sve oshutjeti, pogotovo u lichnom zhivotu, jer se za to treba platiti. I ljudi zaboravljaju da psiholog ima pravo na svoje lichno mishljenje. Kao i oni.

Eto, ne znam shta vi mislite o svemu tome. To je moje mishljenje. Samo cu vam odati jednu tajnu: jedno 95% ljudi, koji imaju diplomu iz psihologije vjerovatno vam nece znati odgovoriti nauchno na pitanje "Shto je to psiha?". Ja koga god od kolega sam pitala, niko mi nije znao reci definiciju. A to vam je osnovno! Jer je psihologija zaista nauka i treba se znati shta objashnjava.

Obichno kad zadam kolegi to pitanje i kad me pogleda zbunjeno i pochne izmishljati, ja se nasmijem i shutim. Kad mi kazhu "pa dobro de reci" necu da kazhem, jer je to neshto shto ja znam a oni ne znaju i da budu uchili dok je bio vakat ;).

Eto, pa ako vi znate shto je to psiha i shta tachno izuchava psihologija, onda vama svaka chast.

- 12:43 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 16.08.2007.

because I said so



odlichan!! predivan! mislim da znam koga ce pogoditi, samo cu joj namignuti ;) nek se bar neko s mamom snadje, kad ja ne mogu :)

preporuchujem ga, pravi raj za nove bridget jones!

- 09:30 - Komentari (2) - Isprintaj - #

srijeda, 15.08.2007.

godina dobrih susreta 2, dio produzheni



Ako ste se ikad chudili shta mi sve nedostaje u zhivotu, onda vam je ova slika savrsheno objashnjenje.

Prvo, voljela bih da mi je tu negdje more. Eh, prije nego shto sam krenula na godishnji svima sam prichala kako cu da trazhim muzha tamo na moru, na onom mom moru, i samo cu javiti (ovima mojima na poslu, a kome bih drugom javljala...) „zadrzhite kusur“...
Nisam nashla muzha. :( Na moju srecu, bar sam uspjela da se dobro odmorim.
Stari prijatelji, nismo se vidjeli ima-sto-godina i nismo znali kako ce to ispasti. A onda je ispalo dobro, pa mi bi josh drazhe...

Nisam nashla muzha i nisam mogla poslati tu poruku „zadrzhite kusur!“. Na zhalost ili srecu. Nechiju, ako ne bash moju.

Ali sam osjetila opet onaj miris, onaj shto ga ne mozhesh ponijeti sa sobom – sve drugo mozhesh – chak i muzha ako ga nadjesh.
Kad mi neko kazhe „Shta ima toliko da ti mirishe na moru?!“ ja znam da taj nije nikad bio na mom moru. I nek i ne ide tamo, da mi ga ne prlja.
I osjetila sam onu dobru staru „Kada prodju sve oluje, kad slome te... Neka se senke izbrishu, sve ce se jednom vratiti...“.
Josh jednom se godina ispostavila plodnom, josh jednom je godina dobrih susreta, josh je jednom godina bila nakolonjena nama nostalgichnima. Predivna godina, a josh nije zavrshila.


Ne ide mi se sutra nikako na posao!


Samo me malo plashi to ponovno more sa porodicom... kad se samo sjetim shta mi je ono zadnje, prije 16 godina donijelo, stvarno me strah uhvati...
valjda je krug vec zatvoren, bar privremeno...

Onda evo shto mi josh sa slike fali – ono psetance... vjernost... gdje nam ode vrijednosna sistema... znam, znam, sustav/sistem
vrijednosti, znam da se tako kazhe, ali ja sam vam odavno uletila u svoj svijet i imam sopstveni jezik...
Nedostaje nam svima malo vishe vijernosti, ili bar meni. Fali mi prijatelja. I dokaza o tome da postoje.
Pa dobro da je ovo godina dobrih susreta i da ih ipak ima.

Fali mi more, vidite ga kroz maliprozor broda. I fali mi putovanje brodom – to vam je divan osjecaj – popnete se na brod

(gospodo lingvisti, znam da se na brod ukrcava a ne penje :) nemojte me, molim vas, ispravljati/popravljati) i onda vrijeme stane i
sve je drugo beznachajno.

I fali mi jedno malo dijete, valjda ono u meni, shto je nekad davno odraslo i u tom odrastanju dio dushe izgubilo. E taj mi dio nedostaje. I
postala sam suvishe osjetljiva na njeg. Suvishe.

Rekoh, godina dobrih susreta. Pokupila sam moju dragu makedo i dovukla je preko Beograda u Sofiju – majko koliko je to na istok!
I mene uhvati strah! Tako sam se plashila da jo se nece svidjeti, o Bozhe! Plashila sam se da ce pobjeci, da ce je neka klaustrofobija
uhvatiti! Da, smijeshno je vama, ali ja sam mislila chak da ona mene vishe nece voljeti kad bude vidjela gdje sam je dovukla :(. Znam da
sam luda, ne morate govoriti...
I vidi ti – u godini dobrih susreta 2 se deshavaju chuda... Najmanje dva ;).

Put je krenuo sa kashnjenjem – majko mila marijo! – poslije je uslijedio kvar, neinformisanost i nakon svih peripetija – srecan kraj!

U rano jutro smo uletjeli u begesh i okupirali ga. Ostavile torbe i pravac bilo gdje :). Pravac ulica kneza mishka :). Ako yazza nadje put,
kao shto tvrdi da ga zna. Uh, yazza se snashla. I ulicu kneza mishka nashla.

Nena je izgledala kao ona stara nena koju sam izljubila hebene '93. ko bi rekao... prije tri godine mi nije bila toliko slichna sebi iz 93....
Kalemegdan nas je dochekao mindjushama... I galerijom slika. I zgodnim listovima na kojima smo dushe i tijelo malo okrijepili. E, neki su
od nas shcapili male suvenire crvene boje s reklamom don cafe-a...

A zemun – osim kule predlazhe i divne sipkave kolachice. I dijeli savjete: „Djevojke udajite se...“ ko da mi necemo, pa nas treba ubjedjivati...

- A je l' zna neko gdje mi zhivi buduci?
- E, imam ja druga radi u njegovom ulazu !
- I to mi sad kazhesh, kad idem na voz?!!

Eto mene opet! Ako me ne ukradu...

U vozu me uhvatila klaustrofobija. Kabina za spavanje je bila jedno 28 puta manja od moje sobe a u njoj je trebalo spavati duplo vishe
ljudi nego u mojoj sobi... Plashila sam se nekako da bi makedo i njen krevet mogli pasti na mene. Nije me plashila makedo, vec njen
krevet, ako cemo biti iskreni.

E onda nas je dochekala sofija... moja dezhela...
I moj strah da ce makedo prestati da me voli. I moja zhelja da joj odjednom sve pokazhem, kao da ce sutra pljushtati... Bazen... mali
produzhetak mog odmora. Proshle smo godine bile skupa na moru, a sad na bazenu. A deni je – djubre jedno bosansko bio odstutan:
frajer otishao na more bez nas.

I plovdiv je bio jako ljubazan. A tek kako je dobar sladoled tamo! I kako je hebena kaldrma... i kako smo pojele svoje porcije u rekordnom
vremenu, da sam se uplashila da vishe nikad necu moci jesti...

Pokazala sam joj mog acu, i sashu, i ... josh nekoga. Ovako, za Acu je bilo planirano. Sasha je bio ono „WTF!!!“ ali nekako se i to
proguralo. I onda...

Rekoh vam: godina dobrih susreta... godinama sam se chudila shta sam to njemu uradila. Prolazio je pored mene kao da ne postojim, a ja
sam stvarno bila dobra djevojchica. I nedostajao mi je. Ali ne bih ni bogu priznala da me je stezalo svaki put kad je izigravao frajera i nije
me vidio u svom mom rastu na pedeset hebenih centimetara od njega. Pa ne bih mu se nikad javila!

Onda kao da je magija proradila. Rekao je „gdje si nestala“. Rekao je „falila si svih ovih godina“. Rekao je „kakva sreca za mene“. I rekao je
da ce se javiti...

Ovo je definitivno godina dobrih sustreta 2.

Znate, kad imate jedan, pa dva, onda vam u jednom momentu sine komparacija pridjeva. I onda godina dobrih susreta 2 bude prevedena
sa „godina boljih susreta“. I onda vam oko zaigra ;).

I sjetite se superlativa i jedva chekate slijedecu godinu!

Koliko stepeni komparativa postoji...

- 20:30 - Komentari (2) - Isprintaj - #

utorak, 07.08.2007.

omladinski radio sarajevo :)))

odradila hrpu posla - onog najcrnjeg! samo kad pomislim na ONE dokumente mene zaboli glava a imam osjecaj i da mi gastritis proradi. mali zasluzheni intermezzo - pregled arhive levatovog bloga. i nabasam na post o omladinskom radiju. 91 su furali, bili su neponovljivi :) mislim trebam li vam prichati kako su cure u meshi (ha ko zna shta je mesha - zna, ko ne zna - da bude znao) vrishtale kad su chule da mi je sasha s. rodjak. ko bi rekao da ce ot nevjerovatno dobrog talk show voditelja postati uspjeshan biznismen specijalista za marketing. meni nije chudno. ma mi smo u familiji svi ludi i svestrani :)

ja svestrano imam plan - tachno znam shta i kako - a to je: relax! prepusti se...

samo relax... kad shvatish da je sve jedna velika igra i da u stvari nema bash puno znachaja, onda ti nekako lakshe ponijeti se bozhanski prema drugima...

ajmo doma, sutra cemo opet radit, je l'...

- 17:53 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Godina dobrih susreta 2 – prvi dio: Put duzhi za 20 minuta

Tamo kud smo prolazili nekad je bio takav pozhar da su ljudi snimali kasnije filmove o tome. Pozhar koji nije gashen kanaderima niti se iko osim nas, jadnih romantichara, idealista, sanjara pitao ko ga je i chime izazvao. Jadni mi. Trazhili smo svoje odgovore dok je gorilo, trazhili ih i kad je prestalo gorjeti i chini mi se da smo ih tek do pola nashli... U sanjara vam je sve do pola... Valjda zato shto nas probude ujutro, ili u podne, pa nikad san ne dosanjamo.

Tamo kud smo prolazili sve je bilo chudno. Bash chudno obichno. Sve je bilo tako dobro poznato, a ja sam ipak trazhila razlike. Trazhila znakove promjene. Onog pozhara. Eno ti tragova – treba dati pasosh. Eno imaju i razlichite uniforme. Eno – a da li ce me pogledati chudno kad mi prochitaju ime? I mjesto rodjenja? Hoce li me prepoznati? I shta ce to onda znachiti...

Trebalo bi me biti strah, ali mi ljudi fantomi valjda nemamo shta izgubiti, tako da je meni taj osjecaj tudj. Mene vishe plashi perspektiva leta avionom u oktobru – fucking Erica Jong, ona je kriva! Ne bi me ni toga bilo strah. I malo me strah od smrti, ponekad, jer josh nisam sve zavrshila. A koliko je toga shto trebam zavrshiti – oh, onda me isto strah... Treba se popeti u avion i prezhivjeti i to chudo. A eto, nije me strah da li ce me neko prepoznati i shta ce to onda znachiti.

Jadni moj sanjaru... Tebi sve zhivo nedostaje :)

Eto, vratili smo se – dodushe samo na odmor i dodushe ne u svoju Bosnu, ali meni josh nije jasno i da li je Bosna josh moja ili me se i ona odrekla... Nama fantomima nikad nece ni biti jasno. I bolje.

Evo putujemo nikad boljim autoputem, prelazimo granicu. Ne zhelim da spavam, strah me prospavacu svoj sopstveni povratak svojoj izgubljenoj rushevini. Ne zhelim prospavati i sekund. Gledacu kroz prozor.

Autobus je okrenuo nazad – kud ce sad?! Naravski, na chitavom Balkanu mom zadnja stvar koja bi shoferima pala na pamet je da vas obavijeste shta se deshava. Shto bi vi trebali znati kuda putujete?! Kao da to ima neke veze. Da, pametni su nashi (dobro de, i vashi) shoferi – oni znaju tajnu puta i ne zhele vas time opterecivati. Barem dok ih ne upitate.

- A shto se sad vracamo?
E, dobra stvar kod nashih (a i vashih, de) shofera je shto govore bar jedan od nashih ili vashih jezika. Pa vas razumiju. A i uglavnom su to ljudi maminog godishta, koji su u pubertetu uspjeli dobiti dobru dozu sistema vrijednosti koji nas uchi da na pitanje treba odgovoriti ljubazno, barem ako si kriv. Pa eto odgovorili:
- A zaboravili smo jednog putnika kod S.M. pa cemo se vratiti po njega. – Slijeganje ramenima, kao shto je i red – shta cesh, deshava se.

A putnik nash (i onaj vash) naravski kao svaki gospodin chovjek, navikao na uslugu visoke kvalitete, digne uzbunu „pa kako to i zashto i pobogu nije valjda!!!“.

Eto, trebalo je vratiti se malo i dodati 20 minuta putovanju koje traje jedno osam sati – astronomskih, ne shkolskih. I odmah se nash razmazheni korisnik transportnih usluga pobunio. I moja mati prva. O bozhe! Dobra stara generacija nashih roditelja – da nisam zahvatila raspad njihovog sistema ne bih se chudila...

- Pa zar cemo se vracat?! E ovo stvarno ni na shta ne lichi! Pobogu ljudi!

Shofer je opet slijegao ramenima – shta biste vi na njegovom mjestu...

Moja velika usta nikad nisu trpjela dugo biti zatvorena – chak i kad spavam se borim da mi se gornja usna drzhi donje. A kamoli kad sam budna. Valjda mi jezik ima klaustrofobiju i mora svako malo udahnut dobro zraka:
- Ma samo vi vozite – da ste mene zaboravili ja bih voljela da se vratite po mene!!!

Eto vam sad, matorci! Ja bih stvarno voljela da se autobus vrati po mene ako me zaboravi, a ne da me ostavi tamo da chekam i prvo malo otplachem shto sam hebeni baksuz. Stvarno bih voljela. Eto, drago mi je shto smo izgubili onih fucking 20 minuta – bar sam ja sad mirnija kad znam da su velike shanse da se neki autobus nekad vrati po mene ako me negjde zaboravit pokupit...

Hajmo sad dalje... kao shto rekoh, nisam htjela zaspati da ne bih shta propustila. Ali brate, Slavonija ne da ostat budan! Drvored, ograda, drvored, ograda... Da sam ovce brojala ne bih ljepshe zaspala ;). Eto, prespavala...

Sve do Karlovca.

To be continued...

- 10:09 - Komentari (4) - Isprintaj - #

petak, 03.08.2007.

godina dobrih susreta 2 - nastavak

nisam mogla odoljeti. morala sam se bar na sekund javiti.
makedo je otputovala, ja sam pochela raditi, a vecheras cu ponovo biti na putu.
vecheras necu spavati u mom mekom krevetu. spavacu u vreci za spavanje.
ranac je spreman, odredishte nepoznato...

to be continued...

- 10:45 - Komentari (2) - Isprintaj - #