Eto,prošao je još jedan Božić. I opet sve isto. Ponoćka. Poslije šetanje od jedne do druge osobe s lažnim osmijehom na licu uz ono standardno- Sretan Božić,sva najbolje - cmok,cmok,pa idemo na sljdećeg. Dođem doma. Pa ujutro opet na misu. Ručak kod jedne bake. Večera kod druge bake. Čemu sve to? Božić je ionako danas najiskomercijalniji blagdan koji se zapravo svodi na materijalizam. "Sine,što bi za Božić? Joj,tata,ma ne moraš mi ništa kupit... Al kad već pitaš,dobro bi mi došao novi kompjuter, mobitel ili mp3 player." Ma da... ko još vjeruje u pričice da su za Božić ljudima najvažnije osobe koje vole? Uostalom,ako nekoga voliš,to mu dokazuješ tokom cijele godine,svaki dan,djelima,a ne poklonima. No drago mi je da je ovaj Božić,barem meni bio drukčiji. I upravo zato totalno jadan. Naime,iako su sve stvari koje uporno ponavljam svake godine na taj dan posljedica rutine,volim ih. Sjećaju me na one dane kad sam imala 4-5 godina,kad sam se doista veselila Božiću, ne poklonima. Poklona tada nije bilo. Jedini i najljepši poklon mi je bio osmijeh na licu moje seke kad se vratila iz bolnice. Do danas taj je smisao Božića već potpuno zaboravljen. Ove godine? Probudit se nisam mogla pošto me 2 dana mučila nesanica. Dovukla sam se do bake na ručak. Nakon juhe smo se ja i sestrična pobrale ća. Sjele. Zapalile jednu. Nazvala me frendica i išle smo u Krk na kavu. No sljedeći dan mi je netko ipak uspio uljepšati to božićno vrijeme.



Zove se Maria Alessia. Ima 3 mjeseca. Njezina je mama bila... buntovnica. Svašta je radila kao djevojka od 18-19 godina. Radeći kao konobarica u jednom malenom kafiću,jedan ju je događaj natjerao da u svoj život unese dramatične promjene. Sa svojim je tadašnjim dečkom,koji je bio Talijan i kojeg je upoznala mjesec dana ranije, u kolovozu otišla u Italiju. Danas,2 godine kasnije,ona je druga žena. Vesela,sretna,zaljubljena i presretno oženjena. "Ne znam koga volim više,nju ili njega!",često kaže. Ta se ljubav između njih itekako odrazila u malenoj djevojčici. Maria Alessia ima najljepše plave oči koje sam ja u životu vidjela. Ne zbog boje,niti oblika,nego zato... jer nikad nisam vidjela ljubav može toliko sjati i vidjeti se u nečijim očima...

A Nova godina?

L'oreal. Zablistajte u novogodišnjoj noći.
Max Factor. Nećete ostati nezamijećeni.



Što je to toliko posebno u toj noći? Kužim da je to proslava,ali po čemu se ona razlikuje od najobičnijeg provoda s frendovima? Nije mi jasno. Ili kad mi netko priča o promjenama koja će napravit poslije noge godine...?!?! Pa ne možeš postati drukčija osoba samo zbog tog dijelića sekunde koja dijeli staru i novu godinu. Bilo kako bilo,znam da svi imate barem jednu želju za tu večer. Imam i ja. Ispravit jednu pogrešku. Inače imam jako dobru intuiciju. Jako dobro kužim kakav je tko i da li me netko laže i mulja. Samo me zanima da li sam ovaj put u pravu... Ma,o tome više u sljedećem postu.

Bez obzira na to što sam ja malo iskritizirala ove praznike,nadam se da je vama bilo lijepo za Božić,i da ćete se super provest na partyju za Novu godinu. Ma samo si kupite nešto od fancy kozmetike što ju reklamiraju (ili još bolje- COCA COLU!),nabacite nešto usko,šljokasto i zlatno i bit ća vam super... Lijepo se provedite. Pozdrav

Bilo je 6.30 ujutro. Nije ni otvorio oči. I bez njih je pronašao svoje cigarete i upaljač. Bila je to zadnja cigareta. Namrgodio se. Bio je to loš znak. Nije htio izlaziti iz stana. Čekao je taj poziv.

Sve je počelo pred par dana... On i njegova žena krenuli su na bračno putovanje. Pariz. 7 dana samo za njih dvoje. Trebali su uživati,no njoj je pozlilo tek što su ušli u Francusku. Bojao se toga. Znao je da... No ipak,tješila ga je nada. I vjera u to da ljubav sve pobjeđuje. Ušli su u neki gradić i smjestio ju je u bolnicu. No nisu ga pustili s njom. Srećom,našao je jednog doktora s kojim se sporazumio na engleskom. Ovaj mu je objasnio da su posjeti samo utorkom od 9 do 13 sati,ali da će ga nazvat ako joj bude loše. Izašao je iz bolnice sav očajan,misleći na nju...i tad je shvatio da on ne zna francuski. Sjeo je u taxi i nekako pokretima objasnio vozaču da želi da ga odvede do nekog malenog hotela. Kiša je lagano sipila. Ulice su se činile tako bezlične,sive,puste... mrtve.

Došao je u sobu. Odahnuo je. Konačno je bio sam. Sam s mislima koje...koje nije znao objasniti. Hladna voda iz malenog,zahrđalog,starinskog lavaboa vratila ga je u realnost. Sjeo je na pod ispod razbijenog drvenog prozora kroz koji je ulazio miris vlage tog sumornog gradića kojemu ni ime nije znao.
"Bože... nikad te nisam ništa tražio. Znam da nisam bio niti pravi vjernik,a to dobro znaš i ti. Puno sam toga proživio. Znaš da mi nije bilo lako otići kao tinejdžer iz kuće,i ostaviti mamu alkoholičarku na milost i nemilost očevim batinama. Znaš koliko se sad osjećam krivim što je više nema. Znaš kako je bilo tri godine spavati na ulici,s prijateljima narkomanima i prostitutkama. A nikad te nisam ništa tražio... Ovaj put oću. Molim te,Bože... Znaš koja je moja želja. Daj joj da živi... Ne zbog mene. Ako treba,uzmi mene...ali ostavi nju..."
Nije se mogao smiriti te noći. Ni sljedeće. Nesanica je ostavila traga. Često mu se priviđao njen lik. Bilo je jedino vrijeme kad bi se njemu pojavljivao osmijeh na usnama. Dan za danom,i došao je ponedjeljak,a on je još uvijek čekao poziv. No bilo mu je drago što ga nije dočekao...Mislim,to je dobar znak,zar ne? Znači da joj je bolje... Otišao je navečer po cigarete. Opet nije mogao spavati. Cijela kutija je opet otišla. No dočekao je jutro pun strepnji.

Trčao je do bolnice. Brojao sekunde do 9 sati. A onda je uletio,tražeći onog doktora. Ugledao ga je krajičkom oka,uhvatio ga za nadlakticu i,čim se okrenuo,upitao ga u kojoj se sobi ona. Pogledao ga je čudnim,nekako tužnim pogledom... "Gospodine,pa zar niste znali da...? Zvali bismo vas,ali niste nam ostavili broj...Ona...Nije uspjela..."



Njene zadnje riječi? U autu mu je rekla da ima iznenađenje. Trebao ga je dobiti tek u Parizu. No kad ju je smjestio u bolnicu,dok su je odnosili,osmjehnula mu se osmijehom anđela i šapnula:
"Dragi... Nazvat ćemo ga Ivano..."

Stranac...

dvije su tragedije u životu.
jedna je izgubiti ono za čim čezneš.

druga je dobiti to.

plod moje mašte,ili...?
realnost?

želja potaknuta činjenicom da ono što nam najviše treba
znamo da nikad nećemo imati
,na što su usmjerene sve naše nade?
ili...?

drveni prozor i plave niti mjesečine.
ledeno hladno
zadnja cigareta
i jebena nesanica

jedna je tragedija u životu.



dobiti ono za čime si oduvijek čeznuo...

Da,vratila sam se. Opet. Zašto? Ne znam. Na koliko dugo? Ne znam. Trenutno me puklo da opet nastavim pisati i to je to...

Dosta mi je ovih suza
i jezive tišine što puza
i ostavlja krvave rane trag
što izvire kad padne mrak...
Bezlična je i surova ova stvarnost,
jedino u što vjerujem zapravo je realnost;
A ona je pantera što se potkrada
u ledenoj pustinji naših nada,
oduzimajući svaki naš sretan dan
pretvarajući ga u još jedan gorkoslatki san...
I mi padamo...
I nadamo se...
Sreća je samo privid.
Kratki bljesak u rijeci sivoj od isplakanih suza,
slaba utjeha čovjeka ograničena uma...