Bilo je 6.30 ujutro. Nije ni otvorio oči. I bez njih je pronašao svoje cigarete i upaljač. Bila je to zadnja cigareta. Namrgodio se. Bio je to loš znak. Nije htio izlaziti iz stana. Čekao je taj poziv.

Sve je počelo pred par dana... On i njegova žena krenuli su na bračno putovanje. Pariz. 7 dana samo za njih dvoje. Trebali su uživati,no njoj je pozlilo tek što su ušli u Francusku. Bojao se toga. Znao je da... No ipak,tješila ga je nada. I vjera u to da ljubav sve pobjeđuje. Ušli su u neki gradić i smjestio ju je u bolnicu. No nisu ga pustili s njom. Srećom,našao je jednog doktora s kojim se sporazumio na engleskom. Ovaj mu je objasnio da su posjeti samo utorkom od 9 do 13 sati,ali da će ga nazvat ako joj bude loše. Izašao je iz bolnice sav očajan,misleći na nju...i tad je shvatio da on ne zna francuski. Sjeo je u taxi i nekako pokretima objasnio vozaču da želi da ga odvede do nekog malenog hotela. Kiša je lagano sipila. Ulice su se činile tako bezlične,sive,puste... mrtve.

Došao je u sobu. Odahnuo je. Konačno je bio sam. Sam s mislima koje...koje nije znao objasniti. Hladna voda iz malenog,zahrđalog,starinskog lavaboa vratila ga je u realnost. Sjeo je na pod ispod razbijenog drvenog prozora kroz koji je ulazio miris vlage tog sumornog gradića kojemu ni ime nije znao.
"Bože... nikad te nisam ništa tražio. Znam da nisam bio niti pravi vjernik,a to dobro znaš i ti. Puno sam toga proživio. Znaš da mi nije bilo lako otići kao tinejdžer iz kuće,i ostaviti mamu alkoholičarku na milost i nemilost očevim batinama. Znaš koliko se sad osjećam krivim što je više nema. Znaš kako je bilo tri godine spavati na ulici,s prijateljima narkomanima i prostitutkama. A nikad te nisam ništa tražio... Ovaj put oću. Molim te,Bože... Znaš koja je moja želja. Daj joj da živi... Ne zbog mene. Ako treba,uzmi mene...ali ostavi nju..."
Nije se mogao smiriti te noći. Ni sljedeće. Nesanica je ostavila traga. Često mu se priviđao njen lik. Bilo je jedino vrijeme kad bi se njemu pojavljivao osmijeh na usnama. Dan za danom,i došao je ponedjeljak,a on je još uvijek čekao poziv. No bilo mu je drago što ga nije dočekao...Mislim,to je dobar znak,zar ne? Znači da joj je bolje... Otišao je navečer po cigarete. Opet nije mogao spavati. Cijela kutija je opet otišla. No dočekao je jutro pun strepnji.

Trčao je do bolnice. Brojao sekunde do 9 sati. A onda je uletio,tražeći onog doktora. Ugledao ga je krajičkom oka,uhvatio ga za nadlakticu i,čim se okrenuo,upitao ga u kojoj se sobi ona. Pogledao ga je čudnim,nekako tužnim pogledom... "Gospodine,pa zar niste znali da...? Zvali bismo vas,ali niste nam ostavili broj...Ona...Nije uspjela..."



Njene zadnje riječi? U autu mu je rekla da ima iznenađenje. Trebao ga je dobiti tek u Parizu. No kad ju je smjestio u bolnicu,dok su je odnosili,osmjehnula mu se osmijehom anđela i šapnula:
"Dragi... Nazvat ćemo ga Ivano..."