The Last Broadcast

Rasprostreno
Koristim dokolicu da pogledam
Koliko je duboko ovo naše more
Gledajući u vršak prstiju propinjući se
Dok napuštam događaj
Da lakše zabolimo jedno drugog
Sve se može geometrijski razabrati
Konačno smo paralele
Bez sjecišta i tangente
Geometrijom
Geografskom metrijom
Odbijeni.

Negdje u predpodstojanju
Upirala bih prstom
U tebe
Predviđala unutarnju dubinu
Punu šupljine
U kojoj bih nacrtala
Zacrtala
Sve svoje buduce žuljeve
Izlijeve
Planirala nježnosti tvoje
Sebično ih prisvajala
Kao moje.

O Peršunu i Grlenki: skičica

"Dakle, tako! - uzviknula je Grlenka pročitavši naslov u najnovijem izdanju seoske štampe 'Trač-mač". A naslov je išao nešto poput "Peršun napravio ršum!" Peršun Simeonović, muzičar [svira gitaru i pjeva], muzičar [vlastoručno muze svoje krdo od pedesetak krava] i sveopća seoska zvijezda, koja se druži samo sa šećerlemom susjednog sela. I koji je nekoć grlio Grlenku. I ne samo po grkljanu nego i širem magnetskom polju Grlenkina zanosnog tijela.

Uršum se odnosio na seoski događaj proljeća - Peršun i gosti muzičare, muzu krave [Peršunova specijalnost, pomust nekoliko krava odjednom u intermezzu od svirke i sveopćeg intelektualiziranja na kulturni način], prirede večeru i rječito [a češće nego rjeđe i tjelesno] pohvale najmlađe seoske mladice koje uvijek stoje u prvim redovima. A pošto Grlenka nije više potpadala pod kategoriju grlenih mladica, nije bila pozvana. Niti će ikad više i biti. Nije da je i Peršun bio neka tko zna kako svježa substralna [polivena Substralom] cvećka - bio je njezinih godina. Ali za Peršuna postoji samo žica, gitara, krava i kava. Nekad davno poslije kave išla je i Grlenka na spisak. Avaj, ne više.

Osim nekadašnjeg karnalnog griješenja sa Peršunom... IDE DIGRESIJA - op. a.

A znao joj je i serenadirat [da, da, Peršun je bio sav od romantikalija satkan], nakon što bi pospremila krevet, presavinula ćebe te mu odrezala nokte na nogama [Peršunu, ne ćebetu], a sebi nacrtala odeblji madež ljepote podno donje usne (koju bi onda koketno napućila i kitnjastim glasom umotala njegovo ime sveto u oblik zvuka iz grla)…

KRAJ DIGRESIJE op. a. …Grlenka trenutno nema ništa. Osim trideset pet tegli zimnice koju je sama spremila. I u koju bi svako malo umočila prst, polizala ga i uzviknula "Nitko ne pravi bolju zimnicu od mene, Peršune Simeonoviću!' Smatrala je da je zimnica i pravljenje ine dobra distrakcija od Peršuna sa umakom od uršuma. Osim toga, naučila je Peršuna i krckat orahe.

Kad je uzviknula "Dakle, tako!", Grlenka je zapravo mislila "Evo ti na, koliki su ti sad nokti na nogama, mogao bi pivske flaše otvarat! I radit problematične rezbarije u drvu od bukve!" I dok je umakala srednji prst u zimničku teglu zelenih kiselih paprika-babura, Grlenka je smišljala plan. Planirala je, a da ni jednom u životu nogom nije isplaninarila.

Plan(ina) broj jedan: pokidati mu sve žice na tamburi, umjesto žica stavit crevca [Spiran Mesarovina ima jako dobra na ponudi u mesnici, dvije kile = petsto dinara]. Pa da vidi onda Peršunović kome će kako tamburat! Mladice ne podnose miris crevčeta, a Grlenka zna sa njima, napravi ih na sočno na tečno. Koja juha tako krijepi nego Grlenkina supica od crevčeta??? Dakle, mogao bi se Peršun napatit [a može i naplatit] na ovaj način. KRAJ SKIČICE

Modno voskrsenije

Ovo dolje je neko predprašumsko tekstovlje isklesano na feničanskoj ploči jedne sada već potpuno metuzalemske godine, napisano u mladom i naivnom stilu autorice koja je sad već pomalo u privatnom životu i respektabilna. Pa kaže...

...Lijepo kažu naški ljudi da treba slušat majku, ćaću, strica, babu, čukundida, tetku, jetrvu, susjedovu susjedu i ostale. Ali kad je čovjek mlad, poletan, bez jama na licu i bora na srcu slaba vajda. Nakon par gigagodina ne nošenja potkošulje, čarapa te ostalih rekvizita koji griju bubrege, jajnike i ostale unutarnje organe bez kojih život ne bi mogo kolati žilama života, modno se ovijestih. Nakon godina cvokotanja zubima u ime mode, modnih noviteta i stariteta, kvalitetnih rariteta i nakon odrastanja iz malog djeteta u veliko staro dijete, došao je trenutak da se kaže STOP fašionističkom bezumlju, tom modnom monoumlju. Vrijeme je da se odjenu debele potkošulje, štrample od po 100 deniera (to je ono kao nešto čime se mjeri debljina ženskih čarapa, odnosno, popularnije u narodu poznatih hulahopki). Vrijeme je da se kaže NE golotinji koja dovodi do prehlade, upale, kroničnih boleština i nimalo ugodne smrti. Vrijeme je da se otvore vrata zamatanju, umatanju, prematanju u debele šalove i šinjele. Vrijeme je da se vidi potkošulja kad se sagne, a ne gola koža, bubrezi i trtica.

Ne, prošlo je to pradoba u kojem cvokotah zubima. Nema više domaće-obiteljskog konflikta tipa PREHLADIT ćeš BUBREGE/DI TI JE POTKOŠULJA/ ODOŠE TI JAJNICI/DJAVA će TE ODNIT/VIDI JE, BOSA!!! OBUJ PAPUCE! Nije bilo dana ove zime ako ne imadoh na sebi tri-četiri sloja, plus kakve čarape koje mi sežu do pupka. A, ne! Autorica ovih redova nema više da se nasanjkava raznoraznom lažnom i podlom ženskom modom. Odbacila je okove, pokidala ih čekicem i dlijetom, zamijenila dijetom (dobro, ne baš, ali se rimuje). Ne mogu više protiv prirode i njezine selekcije.

Štono pametan čovjek kaže ovdin – I’d rather have a bottle in front of me than frontal lobotomy. Nije ni čudo nakon buljenja u supermoderni cvjetno-proljetni dezen polurazdrljene košulje plavog ljepotana s lijeva. A ni superšarm ovog crnog saljivdžije s desna nije za zanemarit.

Kraj.

Nizvodni novogodišnji niz

Sarma, štrudel, Smoki, šnicel, panceta, pršut, ljuti feferoni, Šeherezada, Onur, Kerem, bakalar, mađarica, pašticada, Donat Mg, dnevnik 2 u 19:30, Mladen Grdović na CDu, papuče da se ne prehladim, potkošulja da ne prehladim bubrege i jajnike.

Do slijedeće seljačke bun(d)e.