Bijesni Žavijera Osloboditelja
četvrtak, 30.04.2015.
30. IV. 2015.
Posljednji dan travnja.
***
Popodne sam - jer sam sugestibilan i u gladi otvaram krive mrežne stranice - intenzivno poželio veliku pizzu s ekstra sira, reš pečenu, dostavljenu odmah,
pa sam to i ostvario.
Biti odrastao ima nekih prednosti.
***
Cijelo popodne čitam forumske upise na TripAdvisoru pod temom
"Zašto su Hrvati tako neuljudni", što je - incidentally - i prvo ponuđeno rješenje kada čovjek na Internet ukuca "Zašto su Hrvati..."
***
Na kauču mi trenutno spava jedna beba, a ja čitam tekstove i
svako malo na nju bacam pogled.
srijeda, 29.04.2015.
29. IV. 2015.
Uvodna zapažanja:
- U autobusu za zrakoplov: čovjek mlađih godina, ležernije poslovno odjeven, s brčinama dugim i ufitiljenim, guslarskim, uskočkim.
Drži se za rukohvat, misli.
- Ne znam tko proizvodi audio tehnologiju za zrakoplove i zašto ona nije napredovala u posljednjih 40-tak godina. Iz obraćanja kabinskog osoblja ja uistinu ne čujem nego krčkavi, šumeći, loše akcentuirani gibberish. Boli glava od upinjanja da se razumije za
koliko slijećemo i na koliko upravo letimo stopa te – koja je iznad oblaka upravo temperatura zraka!
Središnja zapažanja: Varšava, travanj 2015.
Varšava je krupna, bulevardna, monumentalno-staljinistička u novijem,
i provincijalno dvokatna u historijskom dijelu grada.
Nisam njome previše impresioniran, iako ćutim opuštenost, kao i uvijek u beznačajnijim, nekarakternijim gradovima i prijestolnicama.
Neke su vedute fotogeničnije od drugih:
Katoličanstvo
Tvrđa
Predvečerje
Bela Čikoš Sesesija
Hanzeatski savez
***
U zlotima, sve je prihvatljivo.
Groši pak, smiješno su sitni. Jedan sam za uspomenu ponio kući, ali je od silne sitnoće odmah bio pogubljen u smeće.
Zamišljam nekog Milosza ili Lechoslawa da s kao zrnje sitnim grošima plaća kriglu piva u prigradskoj gostionici, u ona olovna vremena.
***
Poljaci se ni dan-danas ne odijevaju dobro.
Sve je tu naizgled kao i drugdje, modno zapadnjačko ravnovjesje moderna doba koje ne razlikuje rasu naciju i vjeru ali
nešto je tu nestilski nesigurno, tek odnedavna nebijedno, kao da se
provincijalno ne usudi ili trapavo ne zna.
Drukčije je to u slobodnijim južnjačkim, romanskim zemljama gdje lepršaju samouvjerene djevojačke haljine i muške marame.
***
Poljaci osim toga nisu estetski privlačni –
previše je tu slavenskih, ratarskih fizionomija koje kao da su donedavno štovale Peruna, ta
široka bijela lica, usađene tužne oči, mesnati nosevi i uši, pepeljastožute vlasi.
Iznenađen samo ostao manjkom atraktivnih žena.
Za jedan veliki grad, to je možda jedan od većih krimena.
***
Na jednoj glavi, vidio sam majku svih fudbala, nešto otprilike ovako:
***
Dumplings.
Boiled dumplings everywhere.
***
A prvog dana, u poljskom me taksiju pozdravila ova pjesma:
čujem u njoj poljsku Ljupku Dimitrovsku (Liupku Dmytrowszku) i Jadranku Stojaković;
ti odmjereni, plonkavi versi s krasnim pop vokaliziranjem i rascvjetavanjem fraza, taj neočekivani, neprirodno nalijepljeni middle eight i outtro, s promjenom tempa, ritma, stila, boje
završetak u kojem vidim i gotovo da mogu namirisati
psihodelno zamahivanje duge našamponirane svilene djevojačke kose ...
i to iz doba u kojem su njezini sunarodnjaci prodavali
jeftine plastične igračke, kvačice za rublje i kamen-tvrde paprene kaugume na haubama
svojih Moskviča u dnu Trešnjevačkog placa!
***
Nakon mnogo godina, prišao sam Zagrebu nekako sa sjevera pa po sredini, po bistrosvjetlucavom danu, i vidio ga cijelog ispod sebe
kao na dlanu, mravlje,
i prvi put osviješteno,
nisam osjetio nikakvu emociju,
osim one dječje-regresivne, nježne, pri pogledu na roditeljsku zgradu,
i na njih negdje unutra, onako sitne i daleke ispod mene,
i da ih volim
***
Ovaj me grad, ova zemlja,
svakim danom lagano sve više gube
petak, 17.04.2015.
17. IV. 2015.
Večer u Zagrebu opija kao da se namirisala iza ušiju; evokativno mladalački djetinjasto.
Kaplje, u jedanaest navečer, gotovo kasnoproljetna kiša
ona koja luči srsi ugode a
u samo par dana izbivanja, sve su se krošnje u parku iza prozora popunile; doživljavam to kao nagli zeleni paravan.
Dobrodošlo skučenje vizure.
Lišće pod kišom.
Posuta trunjem cesta.
Intimnost.
Uvijek sam dezorijentiran nakon puta.
Odsustvo težišta uvijek blago uznemiruje
i neopisivo ushićuje.
srijeda, 15.04.2015.
15. IV. 2015.
Dan sam proveo u pipkavom i obuhvatnom poslu do četiri,
kasno poslijepodne pogubljen u sunčanom bunilu hotelske sobe, piljeći u drugi posao,
i s noći me zato neki crv istjerao van, da
večer ispratim na terasi obližnjeg lokala,
pijući najnormalnije a posve jeftino pivo,
sve dok nije zasvježilo i kroz vestu.
Smetao sam po povratku biciklistima.
Sve je danas bilo usmjereno.
utorak, 14.04.2015.
14. IV. 2015.
Sjeo sam poslijepodne na slijepo u prvi koji je naišao tramvaj u ovome polunepoznatome gradu, i odlučio sjediti dok me ne odveze nekamo.
Odveo me ravno na mjesto koje sam i htio - u centar.
Lunjao sam ulicama, mljackav od želje za slatkim,
koja me pustila onoga trenutka kad sam primijetio zgodan antikvarijat -
jedan od onih u koje bih uvijek ušao - širok, udoban,
dizajniran 1950-tih,
osvijetljen poslijepodnevnim suncem kroz velika stakla,
zanimljivo eklektičnog a opet pristupačnog izbora.
Nenametljiva antikvarijarka gledala je svoja posla i
puštala glasne i ugodne sonate koje su poticale moždane sokove.
Rijetko ulazim u zagrebačke antikvarijate jer su skučeni, prašni, nabacani, pretenciozni i skupi.
Ovaj, bio je sušta suprotnost.
Uživao sam u njemu punih sat vremena i na koncu kupio prastaro ali uščuvano izdanje Hergešićevih "Književnih portreta" za 19 kuna,
predivnog starinskog hrpta,
"Prošlost grada Zagreba" (sic!) Rudolfa Horvata
ono starije,
tiskano 1942.,
sa zgodno naštampanom originalnom cijenom od 500 onih originalnih kuna te
olovkom nadopisanom aktualnom cijenom od samo 200
i staro izdanje "Junaka Pavlove ulice" biblioteke Vjeverica.
Želja mi je kompletirati dobro očuvane primjerke svih originalnih Vjeveričinih izdanja najmilijih knjiga iz djetinjstva,
kojih je možda 10-ak.
Ne znam zašto.
Možda za amanet budućem djetetu,
koje ih vjerojatno neće niti čitati
niti doživljavati zgodnima njihove arhaične ilustracije.
Možda zato jer sam primijetio da nestaju s ovoga svijeta,
a jednom su značile mnogo.
***
Vratio sam se potom natrag u hotel,
svojim tramvajem,
like it ain't no thing.
***
Lijepo se namjerno gubiti u nepoznatom gradu.
Oduševljava me kako uvijek nađem put kući.
ponedjeljak, 13.04.2015.
13. IV. 2015.
Kao kakvog nekrsta,
crkvena zvona u 7 ujutro ubadaju šiljak panike
i izbacuju me iz hotelskog kreveta u hladnom znoju.
Kako nakon toga nastaviti san?
I čemu tolika buka s ovu stranu srednjeg vijeka?
***
Jutro je srednjetravanjsko i dalje svježe
ali dan - evo već nekoliko puta za redom - oko podneva zagrijava u ljetnu jaru.
***
Noći su, pak, sada najljepše.
Vrlo blage i svilenkaste
balmy
poput Penaten kreme.
***
Reminiscencija
nešto i zbog nejasne čežnje i romantične šupljine u meni)
na kasnoproljetne noći kad sam prvi put ljubio
zaljubljeno,
ima tomu već par desetljeća.
I was so much younger then,
I'm older than that now.
srijeda, 08.04.2015.
8. IV. 2015.
Ponekad iz intelektualne znatiželje na Jutjubu slušam neke pjesme iz prošlosti
(koje su u prošlosti i ostale jer ih nisam ponio sa sobom)
samo da vidim
hoću li iskusiti odjek, sjenku onog osjeta
kad ti glazba žari svaki atom u tijelu,
kad joj - jer još nisi opcrtao kružnicu duševno-emotivnog svijeta ili se zatvorio utjecajima tuđih - dozvoljavaš da te opisuje i definira,
umjesto samo hrani ili
nadohranjuje.
Ne uspijeva mi.
nedjelja, 05.04.2015.
5. IV. 2015.
Moj obol dominantnoj kulturi u kojoj živim je da na današnji dan
zahrskam svoju prvu ovogodišnju rotkvicu i mladi luk.
Is nice.
***
Uraganske jačine vjetar nosi ljude po cestama i smeće po tek zazelenjeloj travi po kojoj niču tratinčice,
jedan od 3-4 cvijeta koje prepoznajem i mogu identificirati.
U još golom stablu ispred roditeljske zgrade,
lepetao je isprebijan balon lika Helou Mačkice. Neko ga je dijete valjda ispustilo iz ruke, i
taj balon ostat će tamo - zakačen deset metara iznad tla - narednih mjeseci i godina,
po svoj prilici.
"Vidi mačku na grani!" rekao nam je otac.
"Neće valjda skočiti na naš balkon, ima hrane tamo!" kriknula je majka.
Smijao sam se.
***
Hodao sam jutros gradom i uklanjao se vjetru iza zidova. Spazio sam krajičkom oka prijatelje u šetnji, ali
nisam bio sklon prepoznavanju i razgovoru, pa sam izbrisao taj podatak iz memorije,
as I do.
***
Napete su stijenke trbuha. Na njih sjeda veliko opterećenje.
Dan je čudnjikavo šupalj i vjetar huči kroz njegove koridore.
Vesele me u njemu fotografije koje mi u razmacima slijeću na telefon,
sestra na križanju Bulevara Santa Monika i Rodeo Drajva, i ispred kuće ujaka Phila na Bel-Aireu i
sve tako nekih filmskih toponima.
U L.A.-u je danas sunčano.
subota, 04.04.2015.
4. IV. 2015.
Memljivo miriši dan.
Ušao sam u njega tek oko podneipo, pomalo oklijevajući, zujava mozga.
I sjedio sam neko vrijeme s prijateljima, ritualno,
ali riječi malo su teže danas dopirale kroz pozadinsku buku.
Uranjao sam kasnije i sjekao vodu, trudeći isprati petak, i iznimno uživao u
napinjanju i istezanju ramenih i prsnih mišića - krasnog li osjeta!
Dan je pljuckao po meni kada sam izašao na beton, vlažeći kapljama crnu kožu jakne.
Čula su se do popodne nježno izoštrila, dovoljno da zamjećujem lijepu gnjilavu boju oblaka, sivih kao golublje krilo.
Vani vlada tišina.
***
Kiše stvarale su popodne koncentrične krugove na crnim lokvama crnoga asfalta
Netko je travi ispod mog prozora
zaboravio svoj prospekt Lidla,
tuljac koji je kisnuo.
***
Ja nikad neću biti dobar muzičar
niti dobar uživatelj muzike
jer jednostavno ne mogu pobjeći
ovome
tražim samo to i jedino to,
u svemu
ikad,
otkako sam naučio pokretati ručicu gramofona negdje
ubrzo nakon što sam prohodao, i opet
desetak godina kasnije,
kada sam naučio držati akustičnu gitaru
C-Am-F-G (7)
--- those magic fuckin changes...
