Bijesni Žavijera Osloboditelja

subota, 28.02.2015.

24. - 28. II. 2015.

Volim čipkastost ove monstruoznosti,

Image and video hosting by TinyPic

neobjašnjivo me toranj privlači izbliza

Image and video hosting by TinyPic

hipnotiziraju me perspektive,
statika, nosivost,
željezo, zakovice

Image and video hosting by TinyPic

zapletaj greda još je fascinantniji iz nutrine,
razvija u čovjeku osjećaj mrava u satnom mehanizmu,
Čaplina progutanog od stroja.

Volim gledati mrave odozgo.
Kad bih imao veliku lupu, za sunčana vremena tražio bi ih žarištem

Image and video hosting by TinyPic

Iako mi je smor penjati se na treći kat svoje zgrade,

nije mi mrsko bilo platiti da pješačim stotine metara u vis,
osjećao sam da ovaj put to jednostavno ne mogu izbjeći, da
mu moram onjušiti unutrašnjost.

Noge su drhtale pri silasku, ali obavio sam penjažu džentlmenski odmjereno,
gotovo polureligiozno,
turističkoj vrveži uprkos.

***

Kasnije, snimio sam svoju najfranceskiju fotografiju: grupu staraca kako bacaju balote u ajfelovom podnožju.

Image and video hosting by TinyPic

***

U Parizu privlače me male jestive radnje,
to neko neustručavanje,
estetika u izlaganju.

Image and video hosting by TinyPic

I sve morsko.

Image and video hosting by TinyPic

Ljubim morsko. U nekim alternativnim svjetovima, ja sam liječnik, inženjer i ribar.
Što sam odrasliji sve više prezirem svoju humanističku naobrazbu, iako
sam i dalje mučno zaljubljen u nju. Fuj.

***

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Stajao sam priljubljen za ovaj prokleti izlog i mislio kako je
neki francuski dječak, mali parižlija, izdanak buržoazije,
krajem XIX. vijeka zacijelo dobio neku od ovih knjiga za rođendan ili uspjeh u školi.
Gotovo da sam vidio njegovu ekscitiranost.
Želim ih posjedovati iako ne razumijem ni riječi.

***
Svi su pariški kafei nespretni, uski, gusti, neudobni - pitoreskno neudobni na način koji inače, u rodnome gradu, ne bih trpio.

Sjedio sam u četvrtak poslijepodne u propraznom kafeu u Rue du Haut Pave, na obodu Latinske četvrti, odmah uz jednu od obligatnih malih knjižara-antikvarijata
na izrazito čipkastoj metalnoj stolici,
ignorirao engleski jezik sa susjednog stola i

i piljio u potpornu stražnjicu Naše Gospe,
i kišno nebo iznad nje,
i osjećao se skoro kao svaki drugi turist ovdje,
nevoljno opčinjen civilizacijskim simbolima umjesto običnim, svakodnevnim životom.

U Parizu nigdje ne vidim nikakvu američansku limunadnu romantiku koju ne znam
tko je izmislio i zašto je forsira
- Pariz je ako išta suh, napol agresivan, naparfumiran, izrazito dobrog ukusa, repelentan,
Pariz izaziva žgaravicu i u njemu ne bih živio, a ne.

Ali
često bih ga posjećivao, jer mi razbuktava i raspaljuje uobrazilju i literarni nerv, i
intimnu opsesiju prolaskom vremena, koja


gotovo već metastazira.

***

Pozvan sam u svibnju na 20. godišnjicu mature, koja se upravo organizira prikupljanjem podataka.

Nekako se radujem suočavanju s tim osobama, osjećaju koji ću dobiti kad čujem neke davnašnje glasove.

Ja ne znam tko su ti ljudi.

Najveći dio njih ja nisam vidio u tekućem stoljeću, niti znam šta sačinjava danas njihovu osobnost
ali
oni su (neki manje, neki više) svejedno vrlo intiman dio mene,
nekog dubljeg geološkog sloja.

Fascinira najviše činjenica da sam ih poznavao tek četiri godine.

Većina mojih čarapa starija je od toga!

Možda bih s tom rečenicom mogao probiti led.

***

Sav ovaj period, sve skoro do ljeta,
glupavo je radan, i odvlači me višednevno od doma,
povlači po ispraznostima hotelskih soba u kojima ne znam što bih radio pa spavam kao dojenče i
vlažim nervoznim znojem plahte.

Ovo će proljeće biti svo iskrzano,
bez mogućnosti smirenja, bez mogućnosti razrješenja.

***

U Parizu sam kupio dvije zanimljive (iako posve nove i kolekcionarski nevrijedne) knjige u
- iz nekog razloga - i dalje razvikanom Shakespeare and Company, vječno pod internacionalnom opsadom. U knjige sam dobio žig, i to - pretpostavljam - moje knjige čini famoznijim.

***

A kada sam slijetao na CDG u srijedu ujutro, kroz prozor sam vidio azurni trup aviona
Air Tahitija.
Jer nisam znao da takva aviokompanija uopće postoji, i jer je boja bila nevjerojatna,
izazvao mi je taj prizor instant osmijeh i ugodu.

Kako krasno mora da je letjeti Air Tahitijem:
aviokompanija koja vas ne vodi na neželjene destinacije!




28.02.2015. u 20:43 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 23.02.2015.

23. II. 2015.


O današnjem danu nemam nikakvu emociju.

Jedino lijepo u njemu,
bilo je to što je
ona izgledala kao kneginjica iz ruske bajke.

23.02.2015. u 23:26 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 22.02.2015.

22. II. 2015.

Listam na balkonu nedjeljne novine uz kavu

novine danas kupujem iznimno rijetko, samo iz usko atmosferičnih razloga, a
teško odolijevam vikend-izdanjima umotanima u plastični omot sa šarenim prilogom!
i primjećujem više puta ponovljenu frazu neokonzervativno: Hrvatska je danas navodno u neokonzervativnom trenutku.
Jesam li nešto propustio?
Je li ikad postojalo nešto drugo?
Ovo je oduvijek jedna izuzetno XIXostoljetna zemlja,
ustobočena na nacionalnoromantičarskim parolama, uplašena vremena, promjena i
svega i svakoga većeg od sebe: to nisu dobri uvjeti za bujanje ičeg progresivnog.
Progresivno se ovdje događa samo na na pasivno-agresivnoj razini,
kroz dulji rok,
poput maslačka s misijom,
koji vremenom rascijepa pločnik.

***
Jutro i podne je vlažno, sivo i kišno.
Sljeduje naporan, internacionalan tjedan i zato danas posvetit ću se frivolnostima.

***
Čini se da 2015-a nije započela dobro -
svi su moji ovi ovdje zapisi
tmurni i čangrizavi i bezizlazni.

***
Neobično ružna nedjelja - vlažni sfumato:
blatnjavo izgledaju čak i stvari koje na sebi nemaju blata.

Jedini lijepi detalj je odnekud pjev ptica koji se rasteže parkom - zašto su raspoložene?
Ne kisnu li?

***
Glavobolja kljuca već drugi dan,
neprekinuto.

22.02.2015. u 12:17 • 0 KomentaraPrint#

subota, 21.02.2015.

21. II. 2015.

Pun sam bijesa.

Hodam kroz jutro, obavljam poslove, čekam u redovima, izvlačim novac iz bankomata, plaćam daće,
i onda odjednom - jer iskoči neočekivani trošak - vidim crvenu izmaglicu ispred očiju,
neko konkretno lice koje me žulja,
i preplavim se bijesom,
i on trese mnome gotovo na rubu autonomnosti - okreće volan, škripi gumama, pokreće moje usne, izvlači
tko zna kakav pogled iz očiju, to znaju samo prolaznici koji me mimoilaze i
nedužnici po šalterima.

Negdje se nešto začepljuje, neka kudjelja dlaka smeća i smradnog mulja,
čepi neki sok, flegmu, smegmu i dopušta ova subotnja prekipljenja,
krajnje neočekivana, bezvezna,
bijedna.

***

Sinoćnja večer je protekla ugodno, uz zanimljiva prisjećanja,
paralakse. Pio sam fino crno vino i od njega ne osjetim mamurluk, čak i uz prerano jutarnje dizanje.
Crno vino doduše uzavrijeva krv, pa sam možda tu pogriješio.


***

večer

Kakav je to mamurluk koji obuzima tek poslijepodne?

Sumnjičim onu drugu,
jeftiniju i kiseliju bocu vina.

Rapir zabijen kroz sljepoočnice.

Dartanjanovski.

21.02.2015. u 12:23 • 0 KomentaraPrint#

petak, 20.02.2015.

20. II. 2015.

Prolaze me srsi dosade i bezvolje,
na onaj naporan, predpubescentski način.
Smor petka, kad kazaljke teku sporo i vrijeme nalikuje na ezopovsku kornjaču.

Iza prozora vrvi proljeće,
proljetni obasipa umor.

Ne znam kud da se djenem, i što da radim sa sobom,
baš djetinje prgavo.
Dogovaram večernje druženje, bez neke volje ali s malim bljeskom obećanja, i mislim
na stvari koje imam i koje me čekaju,
na stvari.

Vani, sve doima se kao da je bilo koji trenutak iz prošlosti,
iz nekog davnog polugodišta kad pogled bježi sa školske ploče kroz staklo,
u petkovno poslijepodne i vikend koji obećaje mnogo više od malog bljeska,
u svijet kojem odrasli ljudi uvijek znaju šta je šta i
što da se radi.
Or so I thought.

20.02.2015. u 15:17 • 0 KomentaraPrint#

četvrtak, 19.02.2015.

19. II. 2015.


Kao kakav Amerikanac,
i ja danas imam svoju priču o iskustvu čekanja u DMV-u, gdje su redovi dugi, ljudi drčni, a olovke vezane špagom.
"Obogajebo u njemačkoj samo stisneš gumb i za sekundu dobiješ sve papire već dva dana me šetaju ovdje sedmi put se vraćam tu ih je petnaest nitko ništa ne radi ne mogu ni tri kemijske staviti na pult jel to zato što ljudi kradu jesmo li takva stoka" vikao je neki mladić u redu za biljege, a ja sam opet - po tko zna koji put u životu, a s njima sam se susreo rano, još u dječaštvu - razmišljao o biljezima,
i čemu biljezi kad se ionako uz biljege plaća i dodatno uplatnicom i uplatnica se predočava kao dokaz, čemu ne objediniti oba troška na uplatnici, čemu biljezi, pobogu čemu, jel to zato jer su austrougarskovažni i pompozni kao banska čast, je'l to ta bečka spona, pupkovina koju ne damo da se prekine, naprosto ne damo, eto!
Svemirskoj tehnologiji čekanja uprkos, čekao sam svejedno satima kao i prije pet, deset, petnaest godina,
piljeći naizmjence u semafor s rednim brojanjem, malo u književnost na telefonu, jedino sam ljude izbjegavao gledati jer mi ih je dosta.
Ionako samo kašlju, ljute se i kišu bez ruke.

19.02.2015. u 16:37 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 18.02.2015.

18. II. 2015.


Posve snenog i ne baš bistrog uma idem danas kroz dan, i kroz
laudanumsku maglicu probila se jedino oko tri popodne prepiska o skorom ujaštvu, popraćena ultrazvučnim fotografijama od kojih me svaki put prožmu srsi a danas pogotovo,
trnuo sam od života i ekscitiranosti i sve do poslije ručka osjećao se budnim da budniji ne mogu biti,
razrogačen.
Krv moje krvi.
Medievalno uzbuđenje!

***
Sutrašnjici se ne veselim jer ću dio dana trunuti po šalterima, ali s druge strane...


18.02.2015. u 21:38 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 17.02.2015.

17. II. 2015.


U napadu podudaranja, ispisat ću što sam prije koju minutu napisao u privatnoj korespondenciji, samo bez topfelera

Cijeli sam danas radni dan u ušima imao mixtapeove zlatnog doba drum'n'bassa, i toliko sam injektiran tom živošću i snagom i kokainom
da mi je apsolutno nejasno zbog čega sam u to doba,
kao mladić na samom početku mladićstva,
to ignorantski ignorirao, negirao,
daveći se zauzvrat nekakvim mlitavim, prastarim, adaktiranim muzičkim glupostima,
nalazeći u njima svašta čega nema da bi to opravdao

Čemu to konstantno repeliranje svega životnoga?


Meni to zvuči na kukavičluk,
kako god da se uzme.

***
Dan je bio vjetrovit i sunčan,
nadizale su se uokolo
grudi i kaputi.

***

Proveo sam popodne u čekaonici ureda javnog bilježnika i dugo promatrao tablu s natpisom
OVJERA POTVRDA O ŽIVOTU
i razmišljao
što su one, tko ih mora ovjeravati i
zašto.

I kako li to javni bilježnik potvrđuje da je netko živ!


17.02.2015. u 17:43 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 16.02.2015.

16. II. 2015.


Ponekad u svom neosviještenom spoticanju kroz mrežne stranice naletim i na
neki nenadni društveni talas koji talasa ljude
bilo uže ili šire skupine,
pa mi u mojoj neosvijetljenoj pećini padne na pamet
svako lice s kojim sam imao u životu raspravu o tome kako
i najprosvijećenija ideja lako okrene u fundamentalizam (i koje sam time ljutio, jer nitko ne voli da ga se proglašava isključivim, pa ni oni najisključiviji), jer smo
kao misaoni entiteti izuzetno sujetni na svoje mišljenje, napose ako ono graniči s vjerom, i onda zaparamo po niskim predjelima, po čistim emocijama kojih se ideje deklarativno groze -
kriv sam i sam za to, osjetim katkad mržnju prema ljudima koji u meni izazivaju da ih mrzim, baš zato što to izazivaju,
jer napinju određene strune, a
najlakše to čine oni s kojima se - naizgled - slažemo,
ali samo naizgled.

Svačija interpretacija neke ideje razlikuje se u nijansama, makar nesvjesnim,
i kad od nijansi zaboli mozak, tad se određeni senzibiliteti ustoboče u jednoj poziciji i brane ju ne raščlanjujući dalje, jer je tako lakše - te ideje, uostalom, ionako oduzimaju energiju od nekih važnijih stvari, jer se ideje ne jedu i od njih ne praznimo crijeva, njih je nemoguće milovati ili polizati, one ne griju za hladnih noći, iako bi takvi senzibiliteti možda to htjeli.

Od izama najgrozim se fundamentalizma,
vjerskih i svjetovnih.

***

Ipak, jer pažnja mi je riblja,
nakon ovakvih misli ubrzo je okrenem
na neko lakše mjesto, na neko fantastično mjesto.

16.02.2015. u 17:55 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 15.02.2015.

15. II. 2015.


Zora nedjeljna, plamteća

Image and video hosting by TinyPic

***

Jer je sve danas ugodno poremećeno,
izašao sam iz kuće u sunce, pio kavu i čitao novine, šetao
po starom kvartu na proljetni način,
proljetno nabrekao i otečen,
a onda popodne čitao u smirenju i usnuo kao stari djed, štioc,
poslijepodnevno iluminiran iza stakala.

***
Drago mi je da danas nisam sudanski otpravnik poslova,
danas mi se baš nikako ne bi dalo putovati sa zagrebačkog aerodroma.

Ugodno je ne putovati nigdje nego
ležati nedjeljom na suncu, ili skriven od njega,
tek znajući da je tu negdje.


15.02.2015. u 21:20 • 0 KomentaraPrint#

subota, 14.02.2015.

14. II. 2015.

Jutros toplina i pogled iznad jastuka bili su bez sumnje najugodniji osjet ovoga tjedna, jedan od onih zbog kojih vrijedi biti prisutan u ovome tijelu i sada

subote ujutro volim prije svega zbog toga, a onda zbog svega ostalog.

***
Napunio sam raspored jutros sve do ovoga trenutka, vozeći cik-cak kroz inauguracijske policajce do knjižnice, do kave, do tržnice, do bazena, do trgovina na jugu, do kuće, i bio je dan i natruha sunca iza oblaka na obzoru;
gotovo sve do sada

14.02.2015. u 18:00 • 0 KomentaraPrint#

petak, 13.02.2015.

13. II. 2015.

Ponekad, kad petkom obučem svijetlostarinske, malo u zvono traperice
i čizme, pa sjednem na stol i
uprem se jednom nogom o zid a drugom klatarim, gledam u noge i
zamišljam da sam mladi Kris Kristofferson.

***
Petak, trinaesti.
Bio je smrznut, pa osunčan,
i manje-više u redu.
Odabrao bih živjeti samo u petcima, i u tome sam bez sumnje jedinstven.

13.02.2015. u 21:47 • 0 KomentaraPrint#

četvrtak, 12.02.2015.

12. II. 2015.

Vozeći se maloprije, slušao sam novi radio Yammat
koji se pokazao mnogo dosadniji i bezvezniji nego što sam očekivao:
Radio Yammate, prestani pilati u rano jutro.

Nakon odslušanog polu-uspjelog mash-upa ostavio sam voditelje iako
obično okrećem radiokanal ako se na njemu govori, ili nedajbože - izvješćuje,
i onda zamijetio nešto simptomatično,
što se susreće oduvijek:

jedan je od voditelja, kreštaviji i blebetaviji, svim silama upirao biti duhovit, smijući se pritom svojim šalama.
Drugi, ugodnijeg glasa i zatajniji, ponekad bi popratio suzdržanom primjedbom, u maniri klasičnog straight-mana, kao s malom nelagodom;

ipak, na jednu naročito neduhovitu šalu popraćenu smijehom, dometnuo je nešto
sitno, ali istinski smiješno, nešto onako usputno, referentno a gotovo citatno,
na što sam i ja zagrohotao iza volana,
Ipak, džentlmenski, on je prešao odmah preko toga, kao da se ništa nije dogodilo,
napalivši pritom iritantnog kolegu da upre još grčevitije, da se
spusti još koju stepenicu niže, da forsira
u najniže predjele lošeg ukusa od kojeg sam naposlijetku bio prisiljen promijeniti frekvenciju.

Dunning Kruger, again? U humoru?

Znakovito je koliko se takvih može susresti u životu.
Analogno, i njima - ako mi situacija dopušta - najčešće odmah okrećem leđa i udaljavam se
jer
moje nestrpljenje i iritiranost lošim humorom jače je od
elementarne pristojnosti.

Držim da se elementarna pristojnost odraslog čovjeka - trpnja tuđeg daveža - ne mora protezati i na takve, neformalne elemente interakcije.


***

Je li moguće da nitko još nije negdje opisao
novog u niski zagrebačkih redikula, utrinskog umirovljenika što - barem od jeseni, a možda i mnogo dulje -
boravi na tržnici pa negdje zauzme mjesto i s
osmjehom na licu i plastičnom kavom ili bocom piva u ruci
stepava namjernike nenadnim:

ROL! ROL!


što drekne glasno, zagorski poluprogutanim L, da bi
odmah potom, nikoga upitao:

JE, NEG KAK? ...
JE, NEG KAK?


Od jeseni do danas, primjećujem katkad varijacije, on ponovi neku novu riječ koju čuje ili mu dobace okolni preprodavači -
gdjekad je to i lascivnost - ali
temeljni je repertoar nepromjenjiv,
i prolaskom neminovno dobiva na nekoj apokrifnoj važnosti

Je li otišao na kvasinu u mirovini ili je zbog toga umirovljen? Je li oduvijek bio takav?
Zašto ga viđam tek od prošle jeseni,
gdje je bio ranije?

Primjećujem da ga nitko od grubih, prizemljenih ljudi kojima je tržnica život i kancelarija,
ne dira.
Dobaci mu rijetko netko nešto ili mu se podrugljivo osmijehne, ali nitko ne ide dalje od toga.

Djed se smije iza naočala i blentavo prijaznog lica oglašava svoju ludost,
a narod ga pomirljivo pušta, jedva primjećuje.

Narod razumije luđaštvo, i pušta ga na miru.

Ne oprašta se ono sve prije, stvari koje do luđaštva dovode, sve one
otklonjenosti od neutanačene ali okamenjene 'normalnosti',
devijacije od konformizma.
Ali jednom kad se granica prekorači - čovjeku otvara se prostor slobode.

Ako bude dobar.


***

Radio Yammat popodne me ugodnije iznenadio. Svirao je nešto što ne znam, ali cijenim.
Može se, znači - kad se hoće!

***

"Dana 13. 2. pozivamo vas na sastanak kućnog savjeta zbog stvari..."


Jednom kad počne, ovo ne prestaje.

***

Brojka mi govori da je ovo danas, moj 400-ti po redu zapis u zadnjih devet godina, a danas sam otkrio i to
da ovi zapisi ipak imaju neku svrhu -
za neke potrebe tražio sam podatak
kojeg li sam ono datuma uzeo slobodan dan u siječnju, i pronašao ga na ovome mjestu.
Korisno!

***

12.02.2015. u 09:35 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 11.02.2015.

11. II. 2015.


Već godinama, u kasniji noćni sat,
neki čovjek dolazi u moju ulicu malim sportskim coupeom, ostavlja auto da gori pa iz
prtljažnika vadi vreću,
i - bila kiša, blato, snijeg ili zapara - šeta po zemlji do sredine parka i
trese iz vreće gomilu krušnih mrvica na tlo.

Ptica u taj sat obično nema, ali držim da se za doručak obično razvesele švedskom stolu.
Naročito vrane, te glasne kučke.
Ili se one hrane vrapcima koji jedu mrve? Ne vjerujem vranama.
Osjećam prema njima velik zazor, a istovremeno ih ne razlikujem od gavrana.

***

Moj šerlokovski njuh govori mi da je riječ o vlasniku lokalne pekarnice i krušnom restlu na kraju dana.

Sudeći po autu, posao ide dobro.

***
Probudio me popodne suhi grebavi kašalj, starački, pušački.
Vučem nešto bezvezno plućno još od 2014.

***

Nikako se dobro naspavati, bila noć, bio dan.
Možda je do podzemnih voda, ili ukletosti, jer
do strana svijeta i feng-šuija očito odnedavno više ne može biti.

Možda je do zagušljivosti male sobe.

Kako ću spavati ako ikada završim u zatvoru? Ili rešetke daju na prozračnosti?
Imaju li naši zatvori rešetke ili tek ono lepoglavsko suhoziđe?
Ne znam niti jednog političara da priupitam.

***
Gledam seriju o besmrtniku,
pomalo bezvoljno kao i sve drugo u zadnje vrijeme,
i razmišljam - opet - kako je besmrtnost jedan intrigantan i privlačan, ali ipak davež.

***
U mojoj svakodnevici nema više ni jedne kreativne kaplje.
Sve je suho i glupo, kao taj popodnevni kašalj.

11.02.2015. u 20:26 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 10.02.2015.

10. II. 2015.

Nutarnja iskrzanja,
pitanja identiteta i toga što svaki dan činim,
korita u kojem se valjam,
dosežu kritične granice, više nego pamtim u zadnje 2-3 godine, do razine gdje i koža i moždana ovojnica bride od neuroze,
potrebe za narativnim lukom,
razrješenjem,
gotovo ma u kojem smjeru.

Čovjek zna da nešto nije u redu s percepcijom realnosti kad je jedini
čist momentalno poriv, jedina želja da
budem protagonist u ovom spotu



toliko, da čak ne pomišljam ni na to
plivaju li ispod površine neki zubi: čarobnom bih prstenu bih rekao da me komotno ubaci u taj ambijent, i da nek mi tako traju dani,
ako treba i godinama.

***

Dana 25. siječnja o.g. napisao sam kako

"Zirnem katkad na društvenu grupu posvećenu starom Zagrebu radi krasnih fotografija ali -
kako me nevjerojatno živciraju ljudi koji slinave da je 'prije bilo bolje'!"


Danas sam primijetio kako me još više nanerviraju ljudi kojima je bolje bilo samo ono 'prije prije' ali nikako ono što je nastupilo kasnije, jer
ono što je bilo samo 'prije' je
apsolutno grozomorno u svakom aspektu. I arhitekturalnom, a nekmoli bilo kakvom drugom!

Promatram tako iskaze ljudi koji iz klajnburgerskih svojih nasada komentiraju ružnoću planskih naselja i korbuzjeovskih principa, moderne općenito,
sam historijski i umjetnički period, uostalom,
i da od Zagreba vrijedi samo ona donjogradska kleine Wien arhitektura, hercik vedute,
(ono što je i Donadinija prije sto godina ponukalo na: "Zagreb je jedan loše prevedeni njemački grad")
jer takvi mozgovi samo to i vole,
da sve završava estetikom Fulira.

U takvim laičkim, ali zato rezolutnim kunsthistoričkim osvrtima,
može se tako naletjeti i na izjavu:
"Ne trebam gledati knjigu, imam svoje oči!"

Dunning Kruger na djelu!

10.02.2015. u 09:57 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 09.02.2015.

9. II. 2015.

Danas sam bio predodređen čistiti snijeg ispred svog ulaza a
sjetio sam se toga tek oko devet navečer.

Sad pomalo kolebljivo zirkam pušeći na balkonu u
taj namet sa ugaženim ljudskim stopama ispred ulaznih vrata, osjećajući se neodgovorno.

Tješim se da će sutra netko obzirniji to ipak odlopatati, a ako ne,
da ću ja to učiniti poslijepodne.
Pahulje još, premda prorijeđeno, svjetlucaju u svjetlu lampe. Najdublja je zima.

***
Ne znam koliko se toga može iščitati iz ovih redaka što ih ispisujem zadnjih dana i tjedana,
ali ja tu vidim samo jedan kroničan osjećaj besmisla.
Teško je iz dana u dan iznalaziti smisao u ovozemaljskome - valjda se zato ljudi priklanjaju religiji ili ideologiji.
Osim iz razloga osobne neke formativne frustracije ili traume.

09.02.2015. u 22:03 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 08.02.2015.

7. - 8. II. 2015.


Večer je kristalna:
s prozora vidim grančice na udaljenim stablima u visokoj razlučivosti. Tama, i ulična svjetla, i grumenaste nakupine snijega uz slijepu cestu, i
osvijetljene prozore na zgradama u daljini, sve je iznimno definirano, kao da sam ugradio bioničke oči.

***

Danas sam u naručju držao dijete staro 3 tjedna, i bio je to osjećaj kao da držim zeca -
lagano, tjelesno, sitno toplo biće koje diše.
Dijete sam - i sebe - zabavio laganim nunanjem, i nakon krakog vremena vidio sam da je nastupio umirujući
knjavež, u kojem čulo se samo cuclanje dude.

Osjećao sam se prilično korisno!

***
Ostatak vikenda proveo sam ubijajući zmajeve.

Ovaj je vikend ugodno dokoličav.

08.02.2015. u 20:37 • 0 KomentaraPrint#

petak, 06.02.2015.

6. II. 2015.


Dan velike mećave: osjećam se odjutra kao sporedni lik u prozi Mate Lovraka, neki
rumen gazdin sin s telećkom punim
orasa jabuka i čvaraka dok vani
urlaju stvari a lokomotiva štekće kroz namete.

Danas,
zakopat ću se u svoj brlog, zatvoriti sve izvore zraka i
zabavljati se
u sve nekim začudnim fantastičnim svjetovima,
literarnim i računalnim,
dok mi ne popucaju kapilare.

To je - uz malo plivanja iza zasnježenog stakla - sve što sada želim, a uzevši da sam
odrastao čovjek,
tako će i biti.

Eskapistička ekstaza.

06.02.2015. u 13:39 • 0 KomentaraPrint#

četvrtak, 05.02.2015.

5. II. 2015.


Vani vije vijavica.
Kroz dvostruka stakla čujem neugodna zavijanja, i instinktivno stežem čvršće svoj kućni ogrtač.

Asfalt se opire snijegu od jutra, ostajući blaženo crn i prianjiv, ali bojim se da bi noćas mogao izgubiti bitku.

Mrve snijega koje vidim u uskom žućkastom krugu ulične lampe - od duljeg pogleda na koje dobivam vrtoglavicu - kano postaju gušće i deblje.

Ovaj tjedan, um mi je iznimno lijen i neprijemčljiv,
0-24.

05.02.2015. u 22:28 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 04.02.2015.

4. II. 2015.

Danas traje još devetnaest minuta.


04.02.2015. u 23:41 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 03.02.2015.

3. II. 2015.


Lekcija dana:
Popodneva

kronično disproporcionalna radnim prijepodnevima

bivaju dulja kada čovjek pokušava promijeniti položaj
velikog kreveta u uskoj sobi
s jedne na drugu stranu svijeta.

Poslijepodneva se time efektivno produljuju i produbljuju, nalik oštećenjima počinjenima po zidu.





03.02.2015. u 22:38 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 02.02.2015.

2. II. 2015.


Današnji radni dan proveo sam u iščekivanju - u iščekivanju novog nervnog napada.

Činilo se na mahove da pritisak držim na daljinu ruke, budno i napeto, promatrajući kako padaju minute.

Koliko god neprilična bila ta analogija,
posljednjih sat i po proveo sam u psihičkom stanju izubijanog vojnika koji nakon dugih godina rata
gleda u sat iščekujući nastupanje najavljenog primirja,
i koji
najradije bi se zavukao u neki zaklon i dočekao ga tamo
ali ne može nego stoji gdje jest i
riskira taj neki posljednji, slučajno ispaljeni fatalni metak.

To nije dobar osjećaj.

***
Sjalo je sunce na povratku i
prvi sam put primijetio da je dan nešto dulji.

Sitno, ali svejedno.

02.02.2015. u 20:38 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 01.02.2015.

31. I. - 1. II. 2015.

Sa dvanaest godina proveo sam nekoliko tjedana u Bagdadu.

Jedno od najintenzivnijih sjećanja mi je

kako je sve, kako su ulice mirisale na začine i
hranu, na pržene đakonije od koje teku sline,
ali najviše začine.

Ne preobuhvatno i zasićeno kao u ovovremenim specijaliziranim trgovinicama, nego
s mjerom,
na jedan ili dva začina,

ali tako egzotična i fina, da mi se
od njih vrtilo od ushićenja u glavi.

Katkad, kad sam u nekom stranom gradu,
uletim u neki slični oblak - ako prođem možda pored nekog arapskog restorana ili neeuropske trgovinice.
Volim tu evokaciju.

To je jedno ugodno sjećanje,
gotovo san.

***

Nedjelja je siva, hladna i po njoj stalno nešto pada.

Vikend sam proveo njime gotovo neokrznut: brzo, u magnovenju.

***

Sve je bolje,
ukusnije i vizualno privlačnije,
kada je u staklenoj boci.

01.02.2015. u 15:34 • 0 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.



< veljača, 2015 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28  

Lipanj 2015 (3)
Svibanj 2015 (11)
Travanj 2015 (9)
Ožujak 2015 (8)
Veljača 2015 (23)
Siječanj 2015 (30)
Prosinac 2014 (30)
Studeni 2014 (23)
Listopad 2014 (26)
Rujan 2014 (30)
Kolovoz 2014 (10)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2011 (2)
Ožujak 2011 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (2)
Travanj 2010 (4)
Ožujak 2010 (1)
Siječanj 2010 (2)
Prosinac 2009 (3)
Studeni 2009 (3)
Listopad 2009 (2)
Kolovoz 2009 (3)
Srpanj 2009 (3)
Lipanj 2009 (5)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (1)
Ožujak 2009 (3)
Veljača 2009 (6)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (2)
Studeni 2008 (2)
Rujan 2008 (4)
Kolovoz 2008 (4)
Srpanj 2008 (5)
Lipanj 2008 (5)
Svibanj 2008 (6)
Travanj 2008 (4)
Ožujak 2008 (9)
Veljača 2008 (5)
Siječanj 2008 (8)
Prosinac 2007 (8)
Studeni 2007 (11)
Listopad 2007 (9)
Rujan 2007 (9)
Kolovoz 2007 (5)
Srpanj 2007 (9)
Lipanj 2007 (6)

Komentari da/ne?

Popis obavezne literature

Pijesni bijesa Žavijera Osloboditelja Masa

* * *

Las Canciones Desaparecidas de Xavier Libertador

* * *

Unfathomable Hymns Of The Unforfeitable Xavier the Liberator


Predak

Predak Žavijera Osoboditelja, Hugo, odlazi u mirovnu misiju - linorez nepoznatog umjetnika, XIV.st.






Popis dodatne literature:

Svijet u boci
Rutvica
Dmj
Žiola
Rahatli
Petar Pan Glazbeni Čovjek
Čovjek Vadičep
Blini
Zrinsko pismo
Prevoditelj Želibiti
Ribafiš
Sisa
Hibrid
Pusta zemlja
Kao Dylan
Hiperborealni vjetrovi
Nemetz
Marisi
Parlament
Atenski zrak
Vjetrasta
There'sAFunnyStory
Apartčik
Dida
EduardP.

Sobre todo, sean siempre capaces de sentir en lo mas hondo cualquier injusticia cometida contra cualquiera en cualquier parte del mundo.
Es la cualidad mas linda de un revolucionario.




Zapah Minulosti
1926


Dodaci

Life is not a succession of urgent 'nows'.
It's a listless trickle of 'why should I's'.


***

There is no pleasure in having nothing to do;
the fun is having lots to do and not doing it.



***

zavijer@gmail.com


***


online
Online Casino

IZREKE ŽAVIJEROVE

- Ako si bogat, daj siromašnome. Ako si siromašan, daj bogatome.

- Ako imaš, daj. Ako primaš, uzmi.

- Tko dvogrbu devu imade, neka je zamijeni za devu jednogrbu jer deva dvogrba neće proći kroza igle ušicu.

- Tko dvogrbu devu imade i zamijeni je za devu jednogrbu, neka je zamijeni za grbu

- Tko želi, neka zaželi. Tko zaželi, neka duhne u svijeću. Tko duhne u svijeću, neka baci srebrenjak u bunar. Tko baci srebrenjak u bunar, neka zaželi.

- Tko hrani slona, neka prvo nahrani djecu svoju. Tko prvo djecu svoju nahrani, neka nahrani i slona.

- Tko nema, neka kaže. Tko ima, neka šuti. Tko nema, neka ima. Tko govori, neka šuti. Tko šuti, neka sluša. Tko sluša, neka šuša.

- Tko nikada dobro ne učini, neka ponekad učini dobro. Tko ponekad dobro učini, neka svaki dan učini dobro. Tko svaki dan učini dobro, neka svaki dan učini dobro.


I'm watchin' you, Gandhi





Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se