Bijesni Žavijera Osloboditelja
četvrtak, 29.11.2007.
Nema više trske
Jedna inače krasna, Podrumska
Prepjevana pseći dahtavo, da se zadrži momentum,
Za sve one koji žele
nabubrenog višeglasja u
ušnoj školjci.
LINK
srijeda, 28.11.2007.
Jedan je komarac zujao sinoć oko ušiju
i upleo se u kosu
Opalio sam ga ondje dlanom.
Komarac je to budućeg svijeta.
Krhkoprozirnog trupla nije bilo na jastuku,
možda je još upleten vlasima.
Sušenje toplim sušilom ili stajanje golom,
mokrom glavom na studenom balkonu,
razjarujući žeravicu na usnama?
Na televiziji - televizijska čuda: kratki isječci noćnih frekvencija:
Zamrznut elastopolimerski seks.
Razmišljam o pletori mirisa ljudi.
Mnogima svakodnevno nabasavam u vonjski trag.
Okusio sam ljudi, tek par tuceta...
Praznoglavi očaj smotavao me sinoć okosebe,
dok sam risao na hrapave slikarske papire.
Sasma blizu tamnom zrcalu, nešto kasnije,
brojim obrazne dlačice,
debele i crne kao pseće i sjetim se...
***
Bio jednom jedan pas.
Odjeven u vruć pleteni džemper,
hodao je uprkos silno.
Tražio je nevolju,
amo-tamo od trgovine do autobusne stanice,
do nogu,
u crvenoprašnom gradiću,
u Čikitaniji.
Lajao je na ogromne autobuse koji nisu primali putnike,
i druge pse.
gledao ga
ponedjeljak, 26.11.2007.
Nakon ovog muka...
... ja stvarno ne znam što bih rekao..
subota, 24.11.2007.
Muk
...
...
...
...
...
...
četvrtak, 22.11.2007.
Izborna prava u Državi
1. Pravo političkog odlučivanja i djelovanja stječe se sa osamnaest godina.
Smatra se da mlađi od 18 nisu dovoljno zreli da bi im se navedeno pravo udijelilo.
2. Za pravo glasa i političkog djelovanja mogu konkurirati samo oni pojedinci stariji od 18 koji
zadovolje standardizirani test inteligencije.
Donja bodovna granica nije 100, već 115.
3. Za pravo glasa i političkog djelovanja mogu konkurirati samo oni pojedinci koji su zadovoljili uvjet
pod točkom 1),
koji zadovolje i standardizirani ispit iz općeg znanja i kulture.
4. Za pravo glasa i političkog djelovanja mogu konkurirati samo oni pojedinci koji su zadovoljili uvjete
pod točkama 1) i 2),
koji zadovolje i standardizirane psihološke provjere.
5. Pravo glasa i političkog djelovanja ima rok trajanja od 50 godina.
Smatra se da su stariji od 68 godina prezreli da bi navedeno pravo zadržali .
Doimlje li se skica platonistički fašistoidna, to je zato
jer koncept "demokracije" vrišti za redefiniranjem.
Kao i mnogo koncepata,
uostalom.
***
Uzgred budi politički neodgovorno:
Ako je globalno zatopljenje zaslužno za
jesensku odumiruću krasotu današnjeg popodneva,
dvadesetidrugog studenog dvijeisedme,
tad intimno kažem:
Bring it on.
I brže malo!
Glupo je i dosadno čekati na kraj
desetljećima.
***
Hrskalo je lišće pod nogama
kao čipičips na tulumu,
a
vjetar, napuhivao je kese iz dućana
mrsio mi kose,
blag,
blag,
kao oči majke
djeteta koje ne vrišti.
utorak, 20.11.2007.
Ima noći kada se
pjesme lijepe jedna za drugu,
brkatoautoritarno i bez kompromisa,
a slušalice
puštaju vlakna i
urastaju
na uši.
Očnom krvlju
gledam postelju.
Ne djeluju jutarnje prijetnje.
Ne djeluju prijateljska uvjeravanja.
Ovaj med što neprekinuto curi ...
Ima pitanja koja me krzmaju.
Neka od onih trivijalnijih su i:
- Mala djeca ne hodaju nego samo trče, kao psi, kao Inke. Zašto odjednom prestaju?
- Jesu li gljive povrće? Što su gljive?
- Kako je telefon 981 u ona stara doba znao odgovore na čudna pitanja hirovitih ljudi u noći?
- Zašto sada volim glazbu nemjerljivo više nego sa 16?
subota, 17.11.2007.
Subotnje popodne, periferija: Jek predizborne kampanje
***
Dječak prilazi stolu videoteke i:
"Imate petarde?"
...
Žena ga gleda, odgovara
"Nemamo petarde."
...
"A kad vam dolaze?"
...
"Ne držimo petarde," tiho kaže žena, prima moj film, gleda ga kako se okreće i vuče van.
...
...
Dječak izlazi vidim iz profila debeljuškaste obraze ispod kapuljače i rastvorene, slinave usne,
djeluje kao jedan od onih, sjećam ih se iz djetinjstva, što
vole jesti šmrklje, bacaju kamenje na mačke i ponekad ubijaju žabe.
Uvijek sami.
Dojam polumaloumlja ojačava kad izađem malo poslije i
i zatičem kako
baulja parkiralištem amo-tamo, grabi snijega s haube, jede, malo grudveno baca u parkirano vjetrobransko staklo, zastaje, trči, vuče noge... I tad
primijetim što mu je na nogama.
Neodudaran naizgled desetogodišnji dječak, zajapurenog debelog lica pod kapuljačom debele hip-hop jakne.
Ispod pasa već, nešto nesvakidnje;
nisam takvu na čovjeku trenirku vidio dvadeset godina - starinske plave mrkva nogavice
s onim klipsama što se kače,
kakvima se smijasmo još kao djeca pri "Istočnome od jaja" a to je bilo davno.
Još nesvakidnjije, na nogama imao je razgažene, raspucale, jarkociglene špic-
mokasine,
sedam brojeva odraslije -
kako pritrči, zaklapara i uspori da ne ispadnu, a potrči svaki drugi korak
Pomislih, možda je krenuo iz kuće u
čarapama, i onda kod kontejnera
ugazio u odbačene cipele.
Pljackao je po blatu trenutak-dva
a onda pretrčao prometnu cestu, ne gledajući,
niti lijevo
niti desno.
***
Kad smo kod kontejnera, ulicu dalje,
nadvijalo se nad nj dvoje klijenata.
"Doma ojte, bute se razbolili", govorio je crni čovjek lica alkoholom zgužvanog, prebirući.
Baba je graktala, odobravajući ili negodujući,
nerazaznjivo, nesemantički,
bablje graktavo, dižući na
tren oči iznutra s ulova i
poravnavajući sijede lasi ispod marame.
"Doma, doma, bute se razbolili, tko će onda na glasanje ići?", viče crni, nagurujući
iščeprkanu ambalažu u torbu.
"Niko Kovač!", skoro sam graknuo u prolazu.
* * *
Večeras, svaki bi pjesnik htio biti u mojoj koži.
Ne zbog kože - dobra je to koža, palimpsestiva, masna – nego
Zbog podepidermalnog smradnog mulja i
Tragičnih u njem skrivenih riječi.
Iščeprkao bih sam stih-dva,
Urlik-urlikânja,
ali
ne može od govna svatko pitu.
'Hajde još jednu zapali. Usudi se', zazivaju, podla.
Večeras, mrskao bih kosti.
U duši, noćas, ima kvalitetnoružnog materijala.
Trudom, pretvorit će se to u ništa,
još sat-dva.
Prije nego se pretvori u ništa, doduše,
Postat će malo gori.
Ljuti se, ulcerno.
...
Večeras sam čuo o gatanju iz stopala,
Nadjenuo bih mu ime pedomantija.
Tko prste, navodno, ima čaporkaste, grčevite
Od pedomanta bi dobio riječ „Držite se za život čvrsto, grčevito“.
Što je ljepše nego „Možda je giht“.
Moji su papci ravni kao mađarsko more.
Dosadašnjim iskustvom poučen, doista,
Za život hvatam se kao
Đuro za izboj litice.
Volim tog kojota,
Najviše od likova.
Evo, iz drveća odolje
odnekud laje pas, a ja
priželjkujem da je kojot.
utorak, 13.11.2007.
Zašto?
...
Uvijek se zna zašto.
Na makar duboko utisnutoj razini.
...
Ako uistinu ne znamo, sva je prilika da
ne trebamo ili
ni ne želimo znati.
...
....
They sat together in the park
As the evening sky grew dark
She looked at him and he felt a spark tingle to his bones
It was then he felt alone and wished that he'd gone straight
And watched out for a simple twist of fate.
They walked alone by the old canal
A little confused I remember well
And stopped into a strange hotel with a neon burning bright
He felt the heat of the night hit him like a freight train
Moving with a simple twist of fate.
A saxophone someplace far off played
As she was walking on by the arcade
As the light bust through a-beat-up shade where he was waking up
She dropped a coin into the cup of a blind man at the gate
And forgot about a simple twist of fate.
He woke up the room was bare
He didn't see her anywhere
He told himself he didn't care pushed the window open wide
Felt an emptiness inside to which he just could not relate
Brought on by a simple twist of fate.
He hears the ticking of the clocks
And walks along with a parrot that talks
Hunts her down by the waterfront docks
where the sailers all come in
Maybe she'll pick him out again how long must he wait
One more time for a simple twist of fate.
People tell me it's a sin
To know and feel too much within
I still believe she was my twin but I lost the ring
She was born in spring but I was born too late
Blame it on a simple twist of fate
...
srijeda, 07.11.2007.
Kroket
Ništa usebno vrijedno pisanja,
trenutak, dosutra već utopljen u slanini dosade i efemernosti ili nečeg mnogo goreg,
ali ...
dan katkad dobro začne najružnijom od stvari - vožnjom kroz jutarnji pakao cijelom gradskom širinom.
Maksimirski je asfalt već u osamipetnaest bio žut i pirgav od krošnji,
što je sredinom studenog milost, stvarno,
stvarno katkad ne tražim više od toga.
Motao sam se nekim uličicama i gledao jutarnje ljude koje
rijetko vidim i jutro me dobro podnosilo - dalo mi je neki fini mir žmirenjem kroz staklo i
pustilo me da ne mislim ni na šta osim onog što jest, a to je,
sredinom ovog studenog, opet milost.
I nisam to očekivao jutros, ali
opet sam potrošio cijeli taj put maloprije, pred ponoć, od zapada ka skoro skrajnjem istoku i natrag,
i pažljivo slijedio istu liniju, iste ulice, gazio
iste grbe, gledao iste detalje, ovajput pod debelim noćnim svjetlom,
i onda ga još produljio jer je bio prekratak,
i izmotao dodatnih užegradskih ulica, stao na dodatnih semafora,
pustio što može više pješaka preko ceste, pa i onih što nisu možda htjeli prijeći,
bacao pogled na ispražnjene, širom rasvjetljene tramvaje koji
su kao slonovi slijedili jedan drugoga do
groblja
ubrzavao skakao preko pruga ponirao i skretao
i cijelim putem pjevao da su žile pucale
što je jedna od najljepših pogodnosti bivanja u
automobilu pogotovo noćnom.
subota, 03.11.2007.
Četiri nasumične čestice
"By Jove!
Sweet Archbishop of Canterbury!
Dear Lord!“,
urla u boli kapetan William Pryce-Smith na svoj način zamolbe Bogu,
svjestan da ti Zulu neznabošci ne razumiju kraljičin engleski.
…
"Madre de Dios!
Ayudame, alguíen!
Ayudame Dios!“,
vrišti u agoniji konkvistador Manuel Mendoza
Bogu, jer bezbožni Asteci ne razumiju kastiljski.
…
"Aaaach Du meine Güte!
Hilfe!
Gott im Himmel, hilf mich!“,
zapomaže presavijeni SS Sturmbannführer Franz Glotzheimer,
pronalazeći izgubljenu vjeru u Boga
budući bezvjerni Rusi ne shvaćaju njemački.
…
"Dobro ljudi, dosta više!
Lijepo sam vam rekao da mi se obraćate samo na latinskom!“,
reče Bog gluhim ušima.
G. Hedgehog držao je svoju učenicu Lucindu Fitzhume izrazito nadarenim djetetom.
Često je majci njezinoj to isticao,
kličući da je Lucinda glazbeni genij u nastajanju,
nadasve talentirana djevojčica koja mnogo, mnogo obećava.
Utoliko veći bijaše Lucindin šok kada jednog poslijepodneva za glasovirom
Ona osjeti tešku šaku visoko na svojim bedrima i vruć,
Usopljen učiteljev dah na nježnoj ušnoj resici:
"Falš, Lucinda... Falš.“
Inspektor Norris zamišljeno pali lulu na poprištu zločina, i
osjeti da mu se netko nadviruje nad rame.
Insp. Norris: "Tko ste vi?“
Gdin Prinkle: "Oh, oprostite, nisam vas htio iznenaditi. Ja sam ubojica kojeg tražite.
Mislio sam – ako vas ne smeta – malo ostati uz vas da vidim kako napreduje istraga.
Znate, ja sam veliki zaljubljenik u detektivske priče!“
Pogubljenik fućka pod vješalima.
Zauljena mu omča oko vrata,
ruka krvnikova oko poluge,
vratašca mu pod nogama napeto škripe.
Ipak, pogubljenik ne gubi nadu –
Stvar će se već nekako riješiti, razmišlja…
