Bijesni Žavijera Osloboditelja

srijeda, 31.10.2007.

Mirisi zapliću mozgom


Srijeda, večer:

Sve miriši.

Sve!

Zamirisale mi na balkonu maloprije nečije poderane gaće.
Uštipci, što li...

Pomislih - Ah, krafne! Za Sesvete se jedu krafne!

Moment kasnije sjetih se da je to ipak drugo doba godišća, ono - kako se reče - karneval, kad zvone djeca...

******************************

Sve mirisno izluđuje danas.


Blato zemlja namočena listopadski ugažena prevrnuta glistom izvrtana olišćena vlažna zemlja,



treper listova konektikatskih boja koje sam danas gledao lijevo iz auta, u onom dugačkom zrcalu koje zrcali maksimirsku šumu,
gledajući odraz namjesto izvornika,
kako platonistički…



A samo sinoć u krajnjem tupilu zapisah:

„Noć, uto/sri:
Svi dani istovjetni. Svi dani započinju čitanjem i kišom, završavaju čitanjem i kišom, prolaz jutro-večer-noć samo je spori treptaj oka, okretanje pročitanog lista, krckanje vrata na jastuku: dani se mijenjaju a život usporava, disanje usporava, kucanje usp…“


******************************

I stanište mi, špilja miriši.
Ne znam.
Nisam šprcao nikakve ekstrakte iz konzervi.
Ali ipak diši.
Podsjeća miris na onog medvjedića što plišano skače po opranom rublju.
Nigdje oko mene opranog rublja.


Ugodan Misterij.


Kad sve ovako zamiriši unaokolo glave, osjećam se mladim.
(Dovoljno sam star da se na momente osjećam mladim)


Možda su ovo samo olfakto-halucinacije.



Možda me netko jednostavno truje.


******************************


Podsjetnik:
Opisati u karticu-ipo dodirne točke između percepcije slikarstva i poezije, te
glazbe i proze.
Za dramu - puca prsluk.



******************************

Sat kasnije:




Vozio.

Večeras, posvud, po cestama, uvrću se pijavice
uskovitlanog lišća i
plastičnih otpadaka.

...
Osim što miriši, noćas sve i šuška

Živago.


31.10.2007. u 21:21 • 6 KomentaraPrint#

nedjelja, 28.10.2007.

Subota: Noć


Magnovenje: dvadesetpet-trideset sekundi


Auto je stajao cijelim trupom prekidajući lijevu traku, stražnjim dijelom gazeći u križanje.

Činilo se da se želi nekako neobično uparkirati.


Da se ne miče, shvatio sam tek kad sam ga počeo zaobilaziti.

Sjene na prednjim sjedalima
trzale su se.

Vozač se nagnuo prema suvozačevu sjedalu i počeo batrgati rukama.


Zaokretao sam oko njega.

Kroz stražnje sam staklo vidio da vozač doista,

šakama,

odozgor,

okoš-bokoš,

surovo mlati suvozača po glavi.

Jednom-dvaput-triput...


Nisam ni stigao pomisliti - "Kog boga ova dvojica idiota...?",
već sam ulazio u križanje i
prolazio pored lijevog boka automobila.


Preko suvozačeva stakla razlijepljena je bila duga, plavo pramenasta kosa.

***



Skrenuo sam u uličicu,

stao.

Dvadeset metara od mene,

djevojka je izašla iz auta i počela trčati, uletjevši u sjene zgrade.

Auto se pomaknuo, okrenuo, izgubio sam ga iz vida.

Ušao sam na parkiralište, uhvatio je svojim farovima,
nije prestajala trčati.

Izgledala je vrlo mlado.
Osamnaest, devetnaest.

Tinejdžerski subotnji izgled. Ogrlice, naušnice, torbica - još ne posve odrasla.

Je li je itko ikad izudarao kao taj s kim je večeras izašla?



Bez daha, nije se osvrtala.

Slijedio sam je polako, u prvoj brzini, dok je trčala uz ulaze.

Otkopčao sam pojas.



Imao sam osjećaj da je krenuo dočekati je s druge strane,

da mu se prerano istrgla.



Dotrčala je do zadnjeg ulaza, pronašla ključeve, ušla.

Nije bio ondje.

***

Pričekao sam trenutak-dva,

okrenuo auto,

otišao kući.



28.10.2007. u 00:28 • 5 KomentaraPrint#

subota, 27.10.2007.

Čovjek svijeta

Prepjev svjesno lažan,
nakaradan, persiflažan...

Nek' ne smeta.




Da kažem što o svom životu?
Čovjek svijeta sam, vele.
Sva oplovjeh mora, sve vale,
Vidjeh svu djevojačku krasotu.

Što da želim? – Sve već imam
Ištit' više, doista ne mogu.
I ne žudim biti itko drugi – ne,
Žalim čak što uopće se rodih.

Želim kraj se dobru ženu,
Da osjećam kano čovjek dobar,
Ne tvrdim da dobar sam čovjek,
Premda – bio bih, oh! kad bih mog'o.

Mogao bih o životu svom pričat'
I zabavit vas time, mnijem
O svim putima kada jecah,
I kako tužan više bit ne mogu,

I kako jedino htio bih,
da opet ljubim…


Snimka


***

Volio sam ovu pjesmu snažno s 18
Volim je opet

Ne znam je'l stoga
što više mi govori o pred-prošlosti,
prošlosti
ili o budućnosti.



It's about
How I don't want to be sad anymore…

27.10.2007. u 00:52 • 2 KomentaraPrint#

srijeda, 24.10.2007.

Kako je moj djed otišao u ...


Po sumama


Kad sam u onu uzbunjenu jesen '91-e,

uz zvuke Ive Fabijana

krenuo u srednju školu,

obreo sam se, na nemalo iznenađenje, u okruženju sve do jednog deklariranog potomka Osovine.


Kad god se

u svjetlu sirena, zamračenja i
telopa "Opća opasnost u Karlovcu i Dugoj Resi",
u gornjem dijelu ekrana,
preko Santa Barbare


poteglo pitanje rata,

a potezalo se više nego išta drugo


moji bi se golobradi, pred-prištavi šulkolege razbacivali s pričama:

- o djedu ustaši,
- o praujaku ustaši,
- o prastricu domobranskom časniku, koji je kasnije prešao u ustaše,

čak i

- o pradjedu preko mamine sestrične, generalu Wehrmachta.


Koliko su te genealogije,
potpirivane insignijama i simbolima koje smo viđali posvuda, a i na televiziji

bile istinite, doista više nije bitno.

One su nekima, u tom trenutku, služile svrsi.

U našoj četrnaestogodišnjoj, zamračenoj i usko glupavoj realnosti, te su priče,

slijedom svevremenskog nagona predpubescentskog pozicioniranja,


jedno vrijeme zamjenjivale hvalisanja o
burazu koji je bio na Azri u Domu sportova i bacio petardu na "Provedimo vikend zajedno"
ili ujaku koji je vidio Stonse,
ono '76-e, kad su došli i ubili boga u namještaju Esplanade


...

Ponukan,
jednom sam i ja ispričao priču koja ima veze s ustašama,

te njome podigao nekoliko obrva,
izazvao gdjekoje gunđanje,
a možda i potpomogao imidžu autsajdera.


Bila je to priča kako je moj djed susreo ustaše.


Pripovijest nije ni poučna niti posebno zanimljiva, ali eto,
iznosim je
kako bih imao električki utefteren prisjećaj
na trenutak kad mi je ispričao,

i onaj kad sam je ja - i iz kojeg razloga - prepričao.


***
Elem,

Kako se nekako s proljeća 1942-e rat zahuktao,

dobio djed konačno poziv koji je od početka visio nad glavom.

Pogodilo se - gotovo istodobno kad i njegov najbolji prijatelj.

Mladići se počeli dogovarati kako iz govna,
unaprijed svjesni da se neće domobranski odazvati i
odjenuti uniformu topovskog mesa najgore kvalitete -

deficitarne lakrdije koju ustaše, uz prijezir i podsmjeh, šalju prvu naprijed,
a partizani napadaju, zarobljavaju, razoružavaju, skidaju u gaće i šalju kući, 'ženi pod prkno',
štono riječ u onom zimzelenom Vrdoljaku...

Nisu se dvoumili što će; trebalo je dogovoriti i razraditi kako.

***

Zagrepčani su u to doba počeli sve učestalije pješačiti
po zagorskim bregima i nizinskim selendrama šire okolice,
manje zbog zdravlja, a više da pronađu nešto za gristi.

Hrane je u gradovima bilo sve manje i sve trulje, a seljak k'o seljak, uvijek ima svježeg
sira, putra, vrhnja, mleka, jajca i kumpira,
te suhomesnatog.

Kupovali bi nestašicom pogođeni Purgeri tako svježu hranu ako bi bilo ušteđevine,
a ćešće je trampili za obiteljsko zlato, srebro
ili broncu.

Iako je režim gledao poprijeko na praksu i plijenio svu umaramljenu hranu pri
kontrolama i racijama,


Pročitah negdje, nekad - možda u Horvatovim dnevnicima - o ženi koja je u Zagreb šverala
pola kilograma maslaca.
Kako je vlak odjednom stao i policija ušla u vagone, tako je ona navrat-nanos počela uždirati masnu putrenu hrgu, onako, grabeći prstima i gutajući žmirećki.
Da ne propadne, jebiga.

Do trenutka kad su došli do nje, uspjela je u namjeri,

i narednih nekoliko sati povraćala dušu, gotovo pritom umrijevši.


nadzirati gibanje svih tih ljudi u potrazi za hranom nije se moglo,
pa bi patrole i rampe češće nego ne
gledali kroz prste "planinarima" i "izletnicima".

Djed i prijatelj odlučili su iskoristiti činjenicu,
pronašli vezu za doček,
potrpali u ruksake čarapa, gaća, vesti,
svega čega su se dokopali a dođe čovjeku dobro u partizanima,

obukli se "za na Sleme",
i krenuli u

nemam pojma kojem pravcu.

Nakon višesatnog gutanja drumske prašine,
u neko su se doba ranog popodneva obreli pred skupinicom ustaša.

...

Nisam nikad uspio saznati jesu li zaokrenuli za okuku pa filmski upali u sačekušu,
ili su ih ipak opazili izdaleka i stisnuli zube jer bi naglo bježanje bilo štetno.

Tek - nabasali oni na njih nekoliko,
kako stoje oko vozila pokraj ceste.

"Ako nas zaustave, i otvore ruksake - gotovi smo", kroz zube će jedan od prijatelja.

Nimalo nerealna primjedba - bio je vruć proljetni dan, a ruksaci su bili puni čarapa, džempera i dugih gaća.
Možda i još pokoječeg, što dobro dođe u partizanima.

Nastavili su tako ususret,

zamišljam - kao u crtiću, fućkajući šlagere,


kad - jedan ustaša digne ruku i vikne:
"Dođite malo ovamo!"

Ne znam koliko im se nisko spustilo srce ali
beskrvna lica mogu vrlo lako zamisliti.
I onih nekoliko trenutaka grozničanja,
"Da'l da bježim preko polja, lijevo-desno, šta da radim?"

Teških koraka priđoše kamiončiću i crnokošuljašima,
i
onda,
onaj isti veli:

"Dečki, dajte pomozite malo... Da ga poguramo - zapeo nam u jarku."


***

"I - šta je bilo dalje,
šta je bilo dalje?"

***

Ništa - skinuli njih dvojica ruksake s leđa,
priskočili, izgurali kola iz jarka,
svi se dobro nasmijaše,
ustaše ih potapšaše po leđima i stisoše im ruke,
zahvališe,
sjedoše i
prc-prc-prc dalje svojim poslom.

***

Ne znam jesu li imali cigare kod sebe,
one stare, kratke, prije filtera,

ali ja bih na djedovom mjestu u tom trenutku
vjerojatno bio

sjeo uz rub ceste

i šutke

popušio koju...

...
To sam bar napravio ono jednom-dvaput kad sam

sâm skoro prdno u rosu...


***

Zašto sam se ovog danas sjetio, ne znam.

Možda zato što bi mu za koji dan bio rođendan.

Njegov sin ne zna puno o njemu, pa uglavnom ne vrijedi kad pitam.

Jer,
tijekom očevog djetinjstva i odrastanja
nisu imali odnos.

Jer, on sam nije imao niti odnos,
niti oca.



Posrijedi je - mnijem - ono klasično "absent father" prokletstvo
koje se,
u sve blažim formama, kojima se ipak naslućuje kraj,
nastavlja kroz generacije.


Ja sam ga vrlo volio jer sam ga upoznao i zapamtio
potpuno drukčijeg.
Djedovski vrlo brižnog, onako pravo - lucidno i snažno i nježno.

Fascinantno zaokružena i zdrava ličnost.
Starogradski šarmer.
Sa šeširom.
...

Par godina prije smrti počeo je čitati knjige koje su se
desetljećima polako nakupljale u regalu
u dnevnoj sobi.

***

Redom, s lijeva na desno.

***
Ne znam koliko ih je bilo - možda stotinjak.
Probrane.

***
Umro je desetak dana nakon što je pročitao zadnju.

***

"Trči, zeko, trči!" Johna Updikea.


24.10.2007. u 22:12 • 4 KomentaraPrint#

utorak, 23.10.2007.

Duel, pt. II



Ako me išta od Amerike zanima proći,
to je Apalačija i bluz-delta.



***

Sinoć pogledao nakon mnogo vremena ovaj film
i ostao uvjerenja da je

ovo




jedna od najboljih filmskih scena ikad.


I gledam je već dvadeseti put,
i prisjećam se - štonomad Staklenoperlni Hesse reče - da se dvije duše nikad tako ne spoje kao kada zajedno sviraju...

I satima već samoučim ovo i uvježbavam,
i ovaj je gadno jalov dan što slini
dobio time svrhu, i ljepotu, i energiju.

***


23.10.2007. u 16:08 • 2 KomentaraPrint#

nedjelja, 21.10.2007.

Život kratkoročnog književnog lika

(čija je Epizodnost tolika da mu Autor ni Ime ne smatra shodnim spomenuti)


Dueling Companion


Gospodin s madežom na licu postaje svjestan sporednosti svoga značaja u ovom obimnom višesveščju jedne
Mastiljave zimske zore na zaleđenome tlu čistine za dvoboje u B... šumi,
Koji tren prije nego glavni junak ove pripovijesti,
Tek napeta oroza,
Opaljuje s dvadeset stopa pištoljsku kuglu u njegove prsi.


Već sljedeći tren, on sasma nestaje,
Progutan rečenicom novoga
Paragrafa u kojem ađutant izdahuje olakšanje i
trči pružiti ruku glavnome junaku
za još jednu sjajnomuževnu pobjedu.


Eto života, u samo jednom dahu.

21.10.2007. u 20:25 • 2 KomentaraPrint#

utorak, 16.10.2007.

Beznadno





Jučer je bio prvi dan u mnogo tjedana da
mi hitan i težak zadatak nije
sjedio na glavi i zaokupljao porozan, raskrvavljen um,
i taj se procjep između poslova već u rano popodne pokazao limbastično mučan.


Pušio sam se u sunčavoj prašini koja se kovitlala oko glave i
urlao.

...........................................................

U tri sam krenuo pobacati skripte.
Prošlo je pet godina, ionako većinom nisu moje;
fotokopirane kompilacije nekih
mnogo savjesnijih studenata.

Nemam više nikakve koristi od njih,
a nisam bogznakakve imao ni onda.

.......................
Lesonitni ormar ućoškan na balkonu.


Intimni deponij:


- Desetak dječjih knjiga, "Vjeverica"

- Enciklopedije "Svijet oko nas", razvaljenih korica

- Četverosveščani "Čudesni svjetovi Walta Disneya"

- Nekoliko brojeva časopisa "Time Out" iz sredine devedesetih,

Prvi indirektni doticaj s fetišiziranim Londonom. Tko god je išao, žicao sam primjerak.
Ondje se konačno obreo tek početkom ove godine.
Nisam kupio "Time Out".


- Nekoliko Dylan Dogova na talijanskom, kupljenih na maturalnom proputovanju.
Nikad pročitano. Ne znam talijanski.


- Hrpa besmislenih stručnih knjiga
Ne znam čije su, ne znam čemu služe.


- Prastare bilježnice
Većinom istrganih sve do posljednjih pet stranica


- Hrpetine korporativnih rokovnika

- Udžbenik njemačkog iz osnovne škole

Peter: Was gibt es zum Abendessen, Mutti?
Mutti: Wir essen im Garten. Es gibt Käse, Eier, Joghurt und Tomaten.
Peter: Oh, prima!


- Par debeljuškastih trobroja Alan Forda
Kupljenih na Glavnom kolodvoru mjesec-dva prije prve zračne uzbune.


- Desetak brojeva časopisa "Godine nove".

- Desetak brojeva studentskog lista "Puls"
Guštao ga čitati kao srednjoškolac i
ganjao ga, neuhvatljivog, po svim zagrebačkim kioscima...


- Debeo fascikl s isprintom prvog književnog prijevoda - lektoriranog crvenom kemijskom
iz doba kad se papir još nije štedio


- Fascikl s izrescima članaka i reportaža
Iz doba kad me plaćalo da pišem


- Fascikl s novinama povijesnoznačajnijih datuma
Da vidim što se još u svijetu i zemlji dogođalo, primjerice, 11.9.2001.
I što je igralo u kinima



I u dnu ormara,
- Pola kubika skripti.



Znao sam da sam pogriješio čim sam ih počeo listati.
Znao sam da ništa od bacanja čim sam nabasao na reference i poruke i začetke priča, i
crteže,
iscrtane po marginama u neko dosadno magleno jutro kada sam još bio redovit, pospan gost


Iz jednog fascikla ispade par šalabahtera.

i među njima

jedan koji nije bio moj.



Zaklamani snopić,
gust rukopis, veći od života,
kemijske raznih boja...

Ne mogu se više sjetiti ni kada, ni zašto mi ga je dala...

................................................................................

Sjedio sam, pušio i piljio u taj džumbus još dvadeset minuta,
pa zatvorio vrata.

Pokušat ću drugi put.

Ili prepustiti nekom drugom.

Da jednostavno otvori ormar, poruši iz njega sve osim par stripova i knjiga u crnu kesu,
I odšeta do kontejnera.

Što manje znam, to bolje.

............................................

Izdvojio sam samo

taj šalabahter.


Jer je
Ispisan kitnjasto i
repovi na slovima G i J
prelaze preko tri reda,

baš ih boli briga.

Zavinuti kao
rep tete lije...


...................................

Za one koji to žele,
evo jedna falšna obrada Zimmermana,
s poskakanjem poslije prve strofe
i neukom uporabom dodatnog instrumenta.

link






16.10.2007. u 23:01 • 12 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 08.10.2007.

Ljuske



Od pabirčenih znanja o mozgu i svijesti
vjerujem u teoriju da su svijest i podsvijest povezani tkivom kroz koje teku električni impulsi

i da je kod nekih ljudi tkivo deblje, i impulsi njime prodiru kao mlaz kroz vatrogasno crijevo,

a kod drugih tanko i neprohodno,
kao obrastao, nekorišteni puteljak upleten u granje; nešto što bi privuklo Peru Kvržicu.



Snovi nekim ljudima zadiru u svijest vrlo duboko i snažno,
Kod nekih jedva ostavljaju maglovita traga.

Od drugih sam i
Iz cijelog života pamtim naramak snova.

Oni koje pamtim, oni koji su se izborili,
snažniji su gotovo od realnosti dana koji im je prethodio ili slijedio...



Noćas
Sanjao sam u ljuskama, nerazlučivim
opojno bliskim..

Sanjao sam intenzivan, konvulzivan san
o crnogoričnoj šumi u noći,
i serpentinama i sovama,
bježanju, proganjanju i hvatanju daha
i strahovima,
odlukama, vriskovima,
bjesovima i očaju, i

kad sam se probudio,
vruć i uznemiren, uzbuđen,

pored mene je bila mlada žena i toplo pitala me
„Jesi li u redu?“

Rekao sam da jesam i nastavio se buditi, ulaziti u priču,
samo da bih shvatio da još sanjam, i
opet
upao u grčevite, silovite događaje,
u vatru i znoj, i
opet se
budio obliven i
žena pored mene lijepo bi me pitala jesam li dobro.

Jednom je bila crvenokosa,
jednom je bila crnokosa,
jednom sitna, prsata i slatka,
jednom blijedogracilna i krasna.

Događalo se to opet, i opet -
kako bih ogulio jednu kožu sna,
nalazio bih se sapet u drugu.

Svaki je put bila druga, a sve sam ih znao, odnekud.
Sve su imale navlas istu ulogu, reakciju i repliku.
Nisam znao kako su i zašto pored mene, ali
nisam bio znatiželjan.

Grčeviti snovi i buđenje u utjesi ponavljahu se,
opet i ponovo,
sve dok nije
ponestalo ljuski.

Toliko su ljepljivo i nerealno protjecali ti beskonačno upleteni noćni sati da
neko vrijeme
nisam bio siguran jesam li se uistinu probudio.

No, kako
uz mene nije bila niti jedna
i nitko me nije pitao jesam li dobro,
rekoh, to je to.

--------

Dan je gripozno sunčan, cvrkutav,
ponedjeljak s okusom nedjelje,

mrenavo gledam u njega, umoran, umoran, umoran,

slab kao papirnati lik,

S osjećajem da sam prespavao pola života.

Kao Šiljo, u jednom stripu iz djetinjstva,
koji se budi s dugom, bijelom bradom,
u visokom korovu iza kuće,
nakon mnogo ljeta...

08.10.2007. u 16:42 • 10 KomentaraPrint#

subota, 06.10.2007.

...


Kada bi svijet bio šaren kao Kokoškin

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Čovjek možda ne bi gledao u vatru ili televiziju




Rečenice na ovim žućkastim, nepostojećim listovima
Nastaju često iz kratkih, utilitarnih noćnih hodanja.


Ponekad namjerno ne kupim cigarete ili ne vratim film
kad je usput, ranije u danu,
da
bih imao cilj kada se prije ponoći obuven isputim iz kuće.


Šetati bez cilja, napustio sam odavna,
Možda i iz nelagode pred samim sobom.



Negdje na pola puta,
Na ljeskavom i gackavom asfaltu,

Prošao je jedan zadihani pas.
Disao je šumno, kao da puši od mladosti.

Iza njega, iz sjene je izronila hopsava djevojčica,
Pokušavajući držati korak.

Iza nje, iz tame je izašla i baka s maramom oko glave
I hodom koji je bio isuviše gegav i za bolne kukove,
lijevo-desno,
lijevo-desno,
lijevo-desno


Kvart je izgledao pokislo

zbog mokrog tijesta od
novina i kartona razbacanih oko kontejnera.



Auti šljapkaju po parkiralištu,

Odrasli nose vino i cvijeće u goste,

Djeca se okupljaju u čopore i afektiraju,

Mladi kupuju pivo da bi mogli za volan
pa u život,

Subota je uvečer


Ćutim tupu, oporu rupu u identitetu.


06.10.2007. u 22:08 • 5 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.



< listopad, 2007 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Lipanj 2015 (3)
Svibanj 2015 (11)
Travanj 2015 (9)
Ožujak 2015 (8)
Veljača 2015 (23)
Siječanj 2015 (30)
Prosinac 2014 (30)
Studeni 2014 (23)
Listopad 2014 (26)
Rujan 2014 (30)
Kolovoz 2014 (10)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2011 (2)
Ožujak 2011 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (2)
Travanj 2010 (4)
Ožujak 2010 (1)
Siječanj 2010 (2)
Prosinac 2009 (3)
Studeni 2009 (3)
Listopad 2009 (2)
Kolovoz 2009 (3)
Srpanj 2009 (3)
Lipanj 2009 (5)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (1)
Ožujak 2009 (3)
Veljača 2009 (6)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (2)
Studeni 2008 (2)
Rujan 2008 (4)
Kolovoz 2008 (4)
Srpanj 2008 (5)
Lipanj 2008 (5)
Svibanj 2008 (6)
Travanj 2008 (4)
Ožujak 2008 (9)
Veljača 2008 (5)
Siječanj 2008 (8)
Prosinac 2007 (8)
Studeni 2007 (11)
Listopad 2007 (9)
Rujan 2007 (9)
Kolovoz 2007 (5)
Srpanj 2007 (9)
Lipanj 2007 (6)

Komentari da/ne?

Popis obavezne literature

Pijesni bijesa Žavijera Osloboditelja Masa

* * *

Las Canciones Desaparecidas de Xavier Libertador

* * *

Unfathomable Hymns Of The Unforfeitable Xavier the Liberator


Predak

Predak Žavijera Osoboditelja, Hugo, odlazi u mirovnu misiju - linorez nepoznatog umjetnika, XIV.st.






Popis dodatne literature:

Svijet u boci
Rutvica
Dmj
Žiola
Rahatli
Petar Pan Glazbeni Čovjek
Čovjek Vadičep
Blini
Zrinsko pismo
Prevoditelj Želibiti
Ribafiš
Sisa
Hibrid
Pusta zemlja
Kao Dylan
Hiperborealni vjetrovi
Nemetz
Marisi
Parlament
Atenski zrak
Vjetrasta
There'sAFunnyStory
Apartčik
Dida
EduardP.

Sobre todo, sean siempre capaces de sentir en lo mas hondo cualquier injusticia cometida contra cualquiera en cualquier parte del mundo.
Es la cualidad mas linda de un revolucionario.




Zapah Minulosti
1926


Dodaci

Life is not a succession of urgent 'nows'.
It's a listless trickle of 'why should I's'.


***

There is no pleasure in having nothing to do;
the fun is having lots to do and not doing it.



***

zavijer@gmail.com


***


online
Online Casino

IZREKE ŽAVIJEROVE

- Ako si bogat, daj siromašnome. Ako si siromašan, daj bogatome.

- Ako imaš, daj. Ako primaš, uzmi.

- Tko dvogrbu devu imade, neka je zamijeni za devu jednogrbu jer deva dvogrba neće proći kroza igle ušicu.

- Tko dvogrbu devu imade i zamijeni je za devu jednogrbu, neka je zamijeni za grbu

- Tko želi, neka zaželi. Tko zaželi, neka duhne u svijeću. Tko duhne u svijeću, neka baci srebrenjak u bunar. Tko baci srebrenjak u bunar, neka zaželi.

- Tko hrani slona, neka prvo nahrani djecu svoju. Tko prvo djecu svoju nahrani, neka nahrani i slona.

- Tko nema, neka kaže. Tko ima, neka šuti. Tko nema, neka ima. Tko govori, neka šuti. Tko šuti, neka sluša. Tko sluša, neka šuša.

- Tko nikada dobro ne učini, neka ponekad učini dobro. Tko ponekad dobro učini, neka svaki dan učini dobro. Tko svaki dan učini dobro, neka svaki dan učini dobro.


I'm watchin' you, Gandhi





Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se