moja priča... moji snovi... http://blog.dnevnik.hr/www-somethinglikecarry-com

subota, 16.06.2018.

Svima koji me prate...

Dragi čitatelji, koji ste čitajući postove na blog.hr i nekim slučajem ili namjerom naletili na moj blog, vidim da ste dosta aktivni i dosta upućeni u moj "život". Drago mi je da vas zanima moja priča i da mogu sa svima podijeliti svoje snove. Naposljetku, blog se i zove "Moja priča, moji snovi".

Prvo bih svima htjela zahvaliti na brojnim komentarima u zadnje vrijeme i trudu da mi učinite život lakšim. Vidjela sam toliko divnih I inspirirajućih komentara, ali jednostavno nemam previše vremena odgovarati na svaki zasebno, pa bih se htjela osvrnuti na neke od njih. Mnogi su pisali da komunikacija rješava sve i da ću time postići možda bolji obiteljski sklad, ali na žalost nama komunikacije ne nedostaje. Mi komuniciramo, ponekad i previše, ali problem su igrice koje moj D.očito ne može prerasti. Jedan dan kaže jedno, drugi dan drugo. Jedan dan je muž za poželjeti, drugi dan je katastrofa. Tako da, na žalost, komunikacija kod nas nije baš pokazala neke koristi.
Također sam vidjela da su mnogi pisali o tome kako ću borbom uspjeti riješiti sve i kako ću, ostanem li na poslijetku sama, uspjeti sve ako se budem borila. Hvala vam na ohrabrivanju i stvarno vam hvala što vjerujete u mene! I ja mislim da ću uspjeti sve sama, jer na žalost, kako stvari stoje, osim svojih roditelja neću imati nikoga.
I oni koji su komentirali da im je žao mene i da im je sve to tužno čitati, želim vam reći da me ne trebate žaliti jer ja sam jako sretna samim time što ću postati majka i što ću imati nešto najvrijednije na svijetu, a to je moj mali sin. Isto tako, sretna sam već samim time što čitate moj blog jer ja ovdje ne tražim toliko savijete koliko tražim nekoga tko će pročitati i s kime ću podijeliti svoje patnje...

Hvala vam na svemu, i ovim divnim komentarima. Mislim da ću stati s pisanjem na nekoliko mjeseci jer imam previše toga u životu što moram riješiti i čemu se moram posvetiti. Tako da ćemo se susresti ponovo negdje za mjesec ili dva.... Do tada svima sve najbolje želim i da vam bude ugodno ljeto.

Pisat ću vam... sretan

16.06.2018. u 15:42 • 1 KomentaraPrint#^

srijeda, 13.06.2018.

A što ako nas zbilja ne želi....

Grozno je pitati se ovako pitanje u zadnja 3 mjeseca trudnoće. "Što ako me suprug ne želi, ali ne samo mene nego i naše nerođeno dijete?!" pitanje je koje mi vrti u glavi već danima. Inače mi je lakše pisati o tome nego petljati ljude, ali morala sam i frendice(samo najbolje upoznate u situaciju) uputiti da znaju o čemu se radi.

Naravno, dodijalo mi je pitanje ljudi:" Kada će ti se muž vratiti? Gdje će te živjeti? A koliko ostaje?" No, onda kad je moj odgovor da se on planira vratiti nazad počinju još gora pitanja:"Joj kako ćeš ti jadna sama? Pa koliko će dugo on biti odsutan? Pa zašto ne traži posao bliže?"
Ne krivim ljude, dapače, drago mi je kad vidim da je svima ovo nenormalna situacija, a ne samo meni. Moje cure kažu da je sve skupa ovo bilo prebrzo i prenaglo. Što je vjerojatno istina. Ali za brak je potrebno dvoje, i za napraviti dijete je potrebno dvoje. Kada se tako pogleda, i on je bio dio ovog ludila koje nas je sad koštalo skupo. Razmišljam si, ako već toliko odgađa taj dolazak, možda mu stvarno nije stalo do nas. Možda je to njemu bila samo još jedna zajebancija, a možda je i našao drugo. Ko zna... Toliko je upitnika u zraku. Ja sam sve više trudna, bliži se taj dan koji skoro svaka žena željno iščekuje i kojemu se raduje, a ja?! Ja samo razmišljam o tome kako je sve moglo biti drugačije i kako je moja bajka preoblikovana u noćnu moru preko noći.

Nema se tu šta previše nadodati. Vrlo vjerojatno ćete za par mjeseci slušati o tome kako je biti samohrana majka i kakav je osjećaj kad moraš mjesec dana nakon poroda ići raditi, polagati ispite, brinut o maloj bebici i uz to sve ostati normalan.

Pisat ću vam... sretan

13.06.2018. u 13:25 • 15 KomentaraPrint#^

nedjelja, 10.06.2018.

Promijenili smo se...

Osoba sam koja je svjesna, ima iskustva i zna da se ljudi u dužim vezama ili brakovima jednostavno svjesno ili nesvjesno mijenjaju. Uvijek mi je do sada bilo zanimljivo kako netko može postati toliko drugačija osoba samo nakon nekoliko mjeseci, ali zapravo je bit svega, možemo li mi voljeti tu osobu koja netko postane?!

D.i ja trenutno nemamo nekakav odnos koji bi bio zanimljiv za podijeliti. I dalje nitko ne zna ništa, niti se zna kada će se vratiti ni hoće li se vratiti, a na poslijetku niti želi li se vratiti... Često razgovaramo o tome kako smo se promijenili... On je postao potpuno druga osoba od kada smo se vjenčali, a onda još drugačija kad je saznao da će postati otac. Sve skupa se promijenilo. Ja sam se isto promijenila, tako barem kaže. On je postao zbunjen, potpuno nezainteresiran kao da mu je svega skupa dosta i da mu je svega skupa previše. Ja sam s druge strane, valjda kao i sve žene, napokon postala svjesna svega i da ću morat svoj život promijeniti, ako ne iz srži onda barem 50 posto. Promijenili su me hormoni, također. Kao i svaku ženu ili barem većinu nas. Trudnoća me ubija, pogotovo što sve moram prolazit sama ili sa svojim roditeljima koji, koliko god bili divni, i meni nekad idu na živce. Završavam te ispite za frizera, idem na praksu svaki dan po 7 sati, a uskoro ulazim u 7.mi mjesec trudnoće. Dosta mi je sve to skupa naporno. I uz sve to još moram "kontrolirat" muža koji ide svaki vikend van, koji ima ispade nezrelog 30ogodišnjaka i misli da se svijet vrti oko njega, valjda zato što on jedini trenutno zarađuje. Ne znam.

Možda sam u krivu, ali mislim da ljudi, koliko kod se mijenjali u braku ili vezi, nikada ne mogu i ne smiju izgubiti taj osjećaj brige i poštovanja i na poslijetku razumijevanja jedno za drugo. Ili jednostavno izgube ljubav i time izgube sve.

Pisat ću vam. sretan

10.06.2018. u 07:27 • 2 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.