moja priča... moji snovi... https://blog.dnevnik.hr/www-somethinglikecarry-com

srijeda, 22.03.2017.

ŽENA JE KRIVA ZA SVE?!

Žena... Žena je konkretno ostvarenje zločina. Baš tako... Govori jedna stara poslovica koju sam pronašla na netu. Sigurno ste tisuću puta bile krive za sve! Ili barem sto puta.. BAREM! Poznata je činjenica da koliko god smo dobre to smo više krive. Što se više brinemo nismo normalne, što više kažemo nismo u pravu..

E pa, je li to sve zaista tako?!
Našla sam se u situaciji kada je moj otac, inače prosječan muškarac, jednoga dana otišao raditi nešto oko kuće. Okopavao je bašću, kosio dvoriše. Mama se vratila s posla i legla odmoriti(mama k'o mama... posao, kuhanje, peglanje, djeca, spavanje...). No, taj odmor se odužio i ona je spavala malo duže i nije skuhala ručak. Tata se vratio u kuću i prigovorio kako je gladan, a nema ništa za jesti. Ok, moji se stvarno dosta dobro slažu i ne prigovara joj tata uvijek, ali što?! Da sam muško ne bih se usudila takvoj ženi prigovoriti ništa!

Osobna situacija isto nedavno.... Inače se jako brinem kada mi netko napiše da će me nazvati i ne nazove neko izvjesno vrijeme. Ili kada se dogovorimo za kavu pa kasni pola sata i duže. Uglavnom, kao i većina žena, uspaničarim se i počnem misliti na najgore:''Ok, udario ga je auto. Ok, sad je doživio prometnu!'' A ne daj Bože da se mobitel ugasi:''Sigurno je slupao auto i mobitel se slupao i neće me nitko moći nazvati da javi kako je!'' Ista situacija nedavno! Pričala sam s dečkom i samo odjednom on je rekao:''Ej moram sići s ceste samo da natočim gorivo. Javim se za dvije minute.'' Prošlo je pola sata, sat, dva... On se još nije javljao! Ja sam samo čekala da me netko nazove i javi da je u bolnici, a da ne kažem koliko sam se izplakala! Kad eto njega nakon tri sata. Nazvao ga je prijatelj i otišao je na piće. Nije se javio da ja ne brinem o tome kada će doći doma i hoće li biti dobro. Molim?!?!?! Više sam živaca potrošila na ovo nego da je na piće otišao. Naravno prigovorila sam i odmah dobila jezikovu juhu kako nisam normalna, kako se previše brinem, kako mogu biti takva. Nabijanje osjećaja krivnje.
Ja ne kužim kako i zašto, ali ne razumijem u čemu smo mi to krive? Žene su samo umornije i emcionalinije i lomljivije i živčanije i dinamičnije... Ništa tu nije nenormalno, to je samo razlika između nas.

Ako se mi možemo prilagođavati na sve muške hirove, u čemu je onda problem da oni prihvate neke naše. Da prihvate to da smo umornije od njih bez obzira što ne obavljamo fizički napornije poslove od njih,da smo emocionalno nestabilnije i da im treba biti drago kada se brinemo, da smo mi te koje će uvijek stajati iza njih i učiniti ih jačima. Nije bezveze ona izreka da iza svakog uspješnog muškarca stoji jedna žena.
''Žene naviknute da misle su žene na koje se obično ne misli.''

Pisat ću vam... sretan

22.03.2017. u 21:07 • 8 KomentaraPrint#^

nedjelja, 05.03.2017.

JESMO LI ZBILJA SVI U PROBLEMIMA?!

Znate onaj osjećaj kad imate milijun problema u glavi i onda odete na kavu s frendicom i ona spomene svoj problem koji uopće NIJE problem.... Ili situacija u kojoj vi imate isto milijun problema u glavi i onda shvatite kako to uopće nisu problemi s obzirom na neke probleme drugih ljudi. Jesam li zakomplicirala?! Sori!

Otišla sam na kavu s frendicom koja je pričala kako se skoro nikada ne vidi sa svojim dečkom, a žive u istom gradu! I očekuje da ju žalim... Ja svog ne vidim po pola godine pa se ne žalim. Tvoj izbor ženo! I onda sam otišla na drugu kavu na kojoj mi je cura pričala kako ima policistične jajnike i kako su joj rekli da će imati spontani pobačaj ako sada zatrudni. I onda ja sebe uhvatim kako sam glupa i kako smatram problemom stvari koje nisu problem. Shvaćam da je svakome nešto problem i da neki malo gore privaćaju male probleme, dok ima i onih koji hladno prihvate i velike probleme. Ali tu sam stala i zapitala se,U ČEMU JE ZBILJA PROBLEM?!
Dok sjedim i pušim na prozoru svoje sobe, imam pogled na kontejner koji je redovito na meti skupljača boca ili siromaha i Roma koji traže odjeću ili, još najgore, ostatke hrane. Milijune i milijune ljudi gladuje, bolesni su od neizlječivih bolesti, žive u nasilnim brakovima, kalkuliraju hoće li kupiti jedno ili dva mlijeka jer sutra možda neće imati ni lipe. Žive u milijunskim kreditima, hodaju poderanih cipela, pripadaju religijama koje im zabranjuju njima nenormalne stvari. I onda zastaneš na trenutak i zapitaš samu sebe- je li zbilja moj problem toliko grozan? Jesam li ja zbilja u problemu? Jesam li ja u problemu ako imam samo jedne cipele koje mi ne idu uz neku suknju? Jesam li i problemu ako moram jesti grah dva dana za redom? Jesam li u problemu ako imam gripu i moram uzet slobodno na poslu? Jesam li u problemu ako živim samo u dvosobnom, a ne trosobnom stanu? I na poslijetku, je li moj problem uopće problem?

Ne vjerujem da se neki problemi uopće mogu kategorizirati kao problemi. Shvaćam da se ne može uvijek gledati na način:''Pa dobro, imam krov na glavom i ne hodam gola i bosa.'' No, trebamo li zbilja praviti žrtve od sebe svaki puta ne zastajući i ne pitajući se ima li možda i goreg problema od našeg?! Zato ne zamarajte se mnogo nad sitnim bolovima jer bi vas sudbina mogla početi liječiti – krupnima.

Pisat ću vam... sretan

05.03.2017. u 16:09 • 13 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.