moja priča... moji snovi... http://blog.dnevnik.hr/www-somethinglikecarry-com

petak, 13.01.2017.

Ono kad…

Bio je 29.10. Obukla sam svoju plavu haljinu, gležnjače na petu, najljepše donje rublje koje posjedujem, ispeglala sam kosu, kupila sam kartu za autobus i krenula prema svom odredištu. Prošla sam kroz vrata koja se sama otvaraju,ugledala sam puno ljudi. Svi su hodali lijevo-desno. Svi su vukli kofere. Svi su bili sretni ili su plakali ili su bili zbunjeni. Pogledala sam na sat i shvatila sam uranila dva i pol sata. Odlučila sam otići na kavu koju sam platila najviše u svom životu, točnije 18 kuna. No, dobro. Popila sam kavu pojela tri Kinder Buena i počela pušiti cigarete jednu za drugom. Kada sam popušila tri shvatila sam da će mi biti muka tako da sam izašla iz kafića i počela šetati. Došla sam do nekakve klupice i sjela na nju. Oko mene su prolazili Kinezi, Arapi, Britanci… od svih po malo. Na tabli o rasporedu letova pisalo je da dolazi za pola sata. Da, bila sam na aerodromu.
Uhvatila me panika. Počela sam zvati sve frendice redom da mi pokušaju pomoći da se smirim. Srce mi je lupalo 1000 na sat. Dlanovi su mi se znojili nenormalno puno. Počela sam smrditi ispod ruke. Užas! ''Ok,skuliraj se!'' rekla sam sama sebi. Otišla sam do gospođe koja radi u Tisku:''Oprostite, možete li snimati mobitelom kada mi dečko dođe. Ja ću vam upaliti kameru, a vi samo usmjerite mobitel.'' Na žalost, nije pristala jer je bila krcata poslom. Za oko mi je zapao jedan simpatičan dečko mojih godina. Otišla sam do njega i postavila mu isto pitanje, na šta je on rekao:''Pa mogu, ali i ja čekam svoje tako da ako moji dođu prvi onda neću moći držati mobitel.'' Rekla sam:''Ok, nadajmo se da tvoji neće doći prvi'', nasmijala sam se i pružila mu kameru. Gledala sam kroz staklo u prostoriju kroz koju je on trebao proći osiguranje, uzeti kofer i zatim dođi meni.
I tu je bio… SAVRŠEN! Visok,crn, sa svojom sivom kapicom na glavi. Umoran,zgodan, nervozan, zaljubljen….u mene. I sada dok ovo pišem plačem i srce mi lupa kad se sjetim. Uzeo je kofer i krenuo prema vratima. Skamenila sam se, stavila ruke na usta i rekla dečku koji je snimao:''Srušit ću se, majke mi!'' Gledala sam prema vratima. Svi su izlazili, a njega nije bilo. Pomislila sam,sigurno je smotan pa ne može naći izlaz. U tom trenutku, srce je stalo, svijet je utihnuo i više nikoga nisam vidjela, osim njega. Zaletila sam se prema njemu kao da mi je zadnje. Trčala sam toliko brzo kao da će pobjeći. Skočila sam na njega kao da ga trebam spasiti, a onda je rekao(prolazeći mi prstima kroz kosu):''Našao sam te.''

Nastavak sutra…(oprostite na kašnjenju, ali na faksu je tolika strka da ne dišem)

Pisat ću vam…sretan

13.01.2017. u 00:08 • 1 KomentaraPrint#^

petak, 06.01.2017.

Psihičke i fizičke pripreme

Prolazio je još jedan mjesec, a D. i ja samo samo sanjali o našem susretu. Jednoga dana, krajem 9. mjeseca, D. je otišao u ured kod šefa i izazvan ljutnjom, tugom i svim negativnim emocijama zatražio godišnji jer mu je tata ''bolestan''. Nazvao me toga dana,bilo je oko tri sata u noći kod mene i rekao kako dolazi, ali razlog zbog kojega je dobio godišnji slamao mu je srce. Rekla sam mu da mi je žao što je lagao i da nije to trebao raditi zbog mene. On je samo nadodao: ''Jesam, trebao sam.''

Mjesec dana imala sam psihičke i fizičke pripreme za njegov dolazak. I on također. Nisam više grizla nokte, kupila sam si haljinu za njegov dolazak, odlučila sam malo i smršaviti. Znala sam da će me on voljeti kakva god da jesam, ali tko još ne želi ostaviti dobar prvi dojam?! D. je stalno išao u teretanu i govorio kako mora smršaviti prije dolaska iako nisam znala zašto jer zbog mene nije trebao. Voljela sam ga više od svega i bojala sam se više od svega osjećaja da ga vidim i da ne osjetim ništa. Obećali smo si da koliko god bilo bolno iskreno ćemo si reći ako bilo tko od nas ne osjeti ništa.
Limun
Tih mjesec dana prolazilo je užasno sporo, kao da je sekunda postala minuta, a minuta sat. D. i ja smo rezervirali Hotel 9 u Zagrebu i odlučili biti tamo prva dva dana kada on dođe kako bi bili malo sami prije nego odemo u Osijek da on vidi svoje. Kupio je kartu za 29.10. i trebao je stići na aerodrom u točno 11h ujutro. Ja sam ga trebala čekati u svojoj novoj plavoj haljini, s leptirićima u trbuhu i svijet je trebao stati barem na trenutak.
Je li došao saznat ćete u nastavku sutra…

Pisat ću vam…sretan


06.01.2017. u 13:39 • 1 KomentaraPrint#^

četvrtak, 05.01.2017.

Koliko je teško dobiti godišnji?!

D. i ja pričali smo sve češće o njegovom dolasku. Htjeli smo se zagrliti, poljubiti, osjetiti miris tijela. Koliko li je samo puta znao reći da me želi samo pogledati oči u oči i vidjeti jesmo li zbilja jedno za drugo. Jesmo li zbilja toliko povezani kako smo mislili. Nismo željeli da naša priča završi samo porukom na ekranu i da se nikada više ne vidimo,ali opet smo znali da ako nam je sudbina zbilja naklonjena susrest ćemo se kad-tad. Voljeli smo se, nismo znali zašto. Željeli smo se, nismo znali zašto. Vjerovali smo si, nismo znali zašto. Jednostavno jesmo.

S D.-om sam shvatila da nikada prije nisam voljela. Ovi osjećaji koje sam s njim prolazila nisu bili obični i nisu bili zaljubljeni i nisu bili samo leptirići. Bilo je toliko nestvarno i toliko zajebano u isto vrijeme! Ponekad smo znali ležati s upaljenim laptopom na krevetu i gledali se dok ne zaspemo. Ja sam išla spavati kada je njemu bilo jutro, a on kada je meni bilo podne. Bilo je teško, ali smo se osjećali kao da sve možemo prebroditi ako se volimo. I zbilja je i bilo tako.

Možda neki od vas ne znaju, ali raditi na sponzorstvo firme u Australiji je jednako sranje koliko je jednaka sreća. Dobiti godišnji je gotovo nemoguće, a da ne pričam o tome da ti je položaj u firmi toliko nizak da ćeš doticati dno bez obzira na sve dobre stvari koje napraviš za firmu. D. je imao šefa koji ga je iskorištavao, ponižavao i nije cijelio ništa što je radio. Kada je tek krenuo raditi u toj firmi radio je subote neplaćeno i sve dodatne poslove obavljao je on jer oni su znali da njemu treba posao, a on je opet znao da treba njih. Postigao je puno toga, bio je jedan od boljih projekt inžinjera u firmi, ali to očito nije bilo dovoljno. Kada je odlučio tražiti godišnji isprva ga nije dobio.

Nastavak sutra...

Pisat ću vam... sretan

05.01.2017. u 23:15 • 2 KomentaraPrint#^

utorak, 03.01.2017.

Plan ponovnog susreta

D. i ja smo dugo planirali njegov dolazak. Nije bio doma 20 mjeseci, nedostajali su mu i njegovi, ali ponajviše je želio vidjeti mene i vidjeti jesmo li zbilja stvoreni jedno za drugo. Plan je bio da dođe u 8.mjesecu i da prvo odemo na more pa onda za Osijek.
Toga dana sam odlučila reći svojima za D.-a. Napisala sam mami ogromnu poruku i sve objasnila. Mama je poludjela. Ne znam je li to bilo zato što imam dečka toliko starijeg od sebe, je li to zato što planiram s njim na more ili jednostavno zato što je osjetila u mojim riječima da se ja zbilja selim i da ću ja zbilja otići. Iskreno, ni ja nisam tada planirala selidbu. Mislila sam upisati Akademiju i završiti barem tri godine, a s D.-om se viđati kako nam život dopusti. No, nije bilo tako.

Došao je kraj 8.mjeseca. Prijemni ispit u Zagrebu je bio početkom devetog i ja sam morala odučiti što dalje. Uložila sam cijeli svoj život u glumu, u kazalište, u osjećaj koji dobijem nakon svake predstave na daskama koje život znače. Znala sam da sam dobra, znala sam da sam pripremljena za taj prijemni u tolikoj mjeri u kojoj nikada nisam bila. Znala sam da ću biti najsretnija kao glumica.
Ipak je nedostajala jedna stvar. Ljubav. Isto kao što sam cijeli život tragala za pljeskom publike isto tako sam tragala za muškarcem svog života. Bila sam malooooo bolja verzija gospođe Bovary. Uvijek sam sanjala o princu koji će doći i pokazati mi da vrijedim, da me voli i koji će proći i kopna i oceane da bude sa mnom.

D. je bio upravo to. A ja sam se našla u najtežoj odluci svoga života. Karijera ili on? Znala sam, izaberem li kazalište , da nikada neću otići tako brzo u Australiju. Bilo mi žao napustiti Akademiju na kojoj sam primljena kao jedna od 12. Ne jedna od 100 nego jedna od 12. Sjela sam na krevet i plakala kao kišna godina. Svaki dan poslije posla legla bih na krevet i plakala. D. to nikada nije saznao. Znala sam da bih sebe krivio zbog toga, ali on nije bio kriv. Ja sam bila svjesna da odem li u Australiju gubim kazalište, prijatelje, obitelj… Ne mislim na to da ću ih izgubiti doslovno,ali neće mi biti blizu. Ništa neće biti isto. Obrisala sam suze i donijela odluku koja će me koštati cijeloga života. Izabrala sam njega. I ne znam zašto i zbog čeka, ali znala sam da bolju odluku nikada nisam donijela.

Nastavak sutra...

Pisat ću vam... sretan



03.01.2017. u 17:28 • 3 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 02.01.2017.

VOLIM TE

Dopisivali smo se otprilike mjesec dana. Meni je bio rođendan, 17.7.2016. D. je nazvao i čestitao ga u vrijeme kad je kod njega bila ponoć. Ja sam mu napravila poklon za svoj rođendan i rekao je da ga želi vidjeti. Bio je to video u kojemu sam napisala pjesmu o nama i odsvirala ga na gitari.

Rekao si u dobru i zlu,
Smatrala sam to kao istinu.
Padam kada padaš ti,
A u sreci cemo skupa letjeti.
Zelis me tako i ja to znam,
Sve bih da mogu sada da dam.
Dala bih sve za samo zagrljaj jedan
Jer on je toga vrijedan.

Možda su samo kilometri zamka
Ali nasa granica je tanka
Možemo ju poderati zajedno
Uz tebe sve mi je svejedno.

Tekst je to prvog dijela pjesme. Mislim da sam mu tom pjesmom možda i previše rekla. Toga dana D. i ja smo imali jako emotivan razgovor i nakon njega smo se krenuli dopisivati dok nije otišao spavati. Na toj aplikaciji koju koristimo mogu se slati glasovne poruke. U naletu emocija slučajno, a možda i namjerno, poslala sam mu samo na jednu sekundu koja je promijenila cijeli naš odnos.

Rekla sam ''Volim te.'' Nakon toga mi je stigla poruka(glasovna) u kojoj je bila samo tišina. Pomislila sam kako sam glupa i kako nisam to smjela reći nakon mjesec dana, ali opet nakon toga znala sam da nemam što izgubiti. Ipak je on na drugom kraju planete. Nakon minute došla je još jedna glasovna poruka. ''L., ti se meni jako sviđaš. Zato… Pa, i ja tebe volim. Jebi ga.''

Nastavak sutra...
Pisat ću vam...sretan

02.01.2017. u 12:34 • 1 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.