moja priča... moji snovi... http://blog.dnevnik.hr/www-somethinglikecarry-com

petak, 30.12.2016.

Pet stvari koje želim s tobom

D. i ja samo se često čuli. Kada su razgovori postajali dosadni uvijek smo si zadavali nekakve teme i izazove. Tako jednog dana ja sam bila na redu za zadati izazov. Sjećam se da sam bila na putu za Osijek i sjedila u autobusu. Zadala sam mu da napiše pet stvari koje želi sa mnom, a ja ću njemu s njim.
Napisala sam brzo u mobitel pet stvari, npr. obići cijeli svijet s njim. Bila sam mu spremna to poslati, ali on je stalno tražio još vremena. Nije mi bilo jasno što toliko radi. Poslala sam mu svoj popis. On ga je pročitao nasmijao i rekao da je njegovo malo drugačije. Nakon pola sata stigao mi je video. Mučila sam se otvoriti ga, ali kada sam ga napokon otvorila… Na papir je snimao dok je pisao tih pet stvari.
1.Želim da mi budeš prijatelj,(pomislila sam da me uopće ne smatra ničim osim prijatelja i skoro sam ugasila video)djevojka(nasmijala sam se, ali tada sam ugledala zarez), žena te srodna duša!(rasplakala sam se odmah)
2.Želim s tobom letjeti visoko u sreći i pasti duboko u tugi.
3. Želim te usrećiti, nasmijati svaki dan jer ako ne uspijem smatram da meni dan nije uspješan
4. želim s tobom dijeliti podjednako i sreću i tugu, dijeliti iste stvari i mrziti iste stvari ako ti voliš i ja mrzim ili ti mrziš, a ja volim. To je isto sreća koju želim dijeliti s tobom.
5. Želim te ovdje danas, sutra, UVIJEK!!!
Pusa :)
To je bio trenutak kada sam prvi puta pustila suzu zbog njega, prvi puta kada sam osjetila da ga se neću tako lako ''riješiti'' i prvi puta kada sam zapravo znala da ga već volim.

Bila sam u njega zaljubljena od kada sam ga prvi puta vidjela, ali to do tada još nisam zvala.
Nakon nekoliko dana D. je poslao video u kojem je rekao da se jako zaljubio u mene. Da se zaljubio u sve što ja mogu ponudit. Rekao je da možda ne bi trebao, ali jednostavno jest.

Nastavak u ponedjeljak! Otisla sam kod M.na par dana a na laptopu su mi nastavci. Nadam se da cete prezivjeti! Zelim vam uspjesnu novu! <3
Pisat ću vam... sretan

Pisat ću vam... sretan





30.12.2016. u 16:09 • 4 KomentaraPrint#^

četvrtak, 29.12.2016.

Tabor i ponovan susret

Bio je 18.6. 2016.godina. kada smo M. i ja odlučile otići u tabor. Bilo je to mjestašce u Samoboru gdje se navodno događaju čuda. Odlučila sam otići tamo prije prijemnog za glumu(po treću puta) i pomoliti se Bogu da učini nešto da ju upišem jer nisam mogla zamisliti da radim nešto drugo u životu. Bile smo tamo samo dva dana. Plakale smo, smijale se, molile. Bilo je lijepo. Došao je zadnji susret i taman kada sam kleknula pomoliti se i zamoliti Boga za sve ja sam izustila:'' Učini što moraš. Samo želim biti sretna. Ne moram upisati glumu, samo mi dopusti da budem sretna. Neka moja obitelj bude sretna. Neka M. ozdravi. A za sebe te još molim da napokon pošalješ onog pravog. Bila sam u previše propalih veza i ne želim više činiti pogreške jer zaslužujem muškarca kojemu ću dati sve, a on će to cijeniti. Molim te, ili ga pošalji i kad ga pošalješ daj mi znak da je to taj, ili nemoj nikoga više ni poslati. Dosta mi je više tog života.''

M. i ja smo se vratile doma i otišle na kolač u našu najdražu slastičarnu Orange. Sjedile smo tamo i pričale o taboru i iskustvima. Morale smo brzo doma jer sutradan se trebalo dići u šest za posao.
Bio je utorak ujutro, 21.6.2016.kada sam dobila neočekivanu poruku. Glasila je:''A ti lijepa? Kak' to?''
To je bio on. Vratio se samo jednom porukom, a da to nisam ni znala. Odgovorila sam mu da mi je drago da se javio i pitala ga kako mi je u Australiji. Počeli smo se dopisivati. Nije to trajalo jedan dan. Potrajalo je nekoliko dana. Iskreno, željela sam uvjeriti sebe kako bi on mogao biti taj kojega je Bog poslao, ali nisam mogla. Bilo je previše teško prihvatiti činjenicu da ću imati dečka s drugog kraja svijeta, za kojega neću znati što raditi i kada i s kim. I koji je imao takvu prošlost kakvu je imao. Bilo je lijepo čuti ga nakon toliko godina. Ali razviti neku dublju vezu, nisam želja.

Sjećam se kako je nakon dva tjedna našega dopisivanja otišao u grad s dečkima. Nikada mu to nisam rekla, ali cijelu noć sam čekala da se javi jer nisam htjela biti dosadna, ali brinula sam se da mu se nešto ne dogodi. Već tada sam osjećala čudnu povezanost između nas, ali nisam znala o čemu se radi.
Prolazili su dani i tjedni, a naše dopisivanje i pozivi su prerasli i na skype i video pozive, naši glupi razgovori odjednom su postali puni emocija, naši osjećaji su odjednom postali neobjašnjivi. Slali smo si videe i slike što god smo radili. Sve smo zabilježili. Sve smo znali jedno o drugome. D. je odmah nakon posla budio mene za posao, a ja sam njega zvala dok je mali kojega sam čuvala spavao. Nakon toga sam dolazila doma i navečer njega zvala i budila za posao. Bilo je teško prilagoditi vremensku razliku, ali uspjeli smo. Tih 8 sati razlike nama nije bio problem.

Nastavak sutra...
Pisat ću vam... sretan



29.12.2016. u 14:54 • 2 KomentaraPrint#^

srijeda, 28.12.2016.

Djevojka u crvenom kaputu

Godine su prolazile. Nisam čula ni riječ o njemu. Nitko ga nije spominjao. Nisam previše ni razmišljala o njemu. Imala sam dečka,opet novog. Budimo realni, D. nikada nije bio materijal s kojim bih bila u vezi. On je bio samo dečko za gledanje. Kao moja mala maštarija u glavi. Često sam najboljoj prijateljici koja sjedi sa mnom u prvoj klupi pričala o njemu. Nakon dvije godine potpuno sam prestala misliti o njemu. Nisam mislila na njega čak ni na trenutak. Nisam pomislila na njega čak ni kada sam prošla pored njegovog fakulteta, niti kad sam prolazila kraj bakine zgrade u Osijeku. On je postao kao mutno sjećanje u mojoj glavi. Sve do jednog dana kada sam na Facebooku vidjela njegovu sliku. Bio je kraj oceana, nasmijan, predivan. Pomislila sam, gdje li je otišao?! Kada sam otišla na opis slike bilo mi je jasno da je ostvario svoj Australski san. Bilo mi je drago zbog njega znajući koliko je to silno želio. Znala sam da je sretan i da mu je tamo dobro.

Završila sam srednju školu i otišla na prijemni za glumu koju nisam upisala te sam odlučila pauzirati godinu. Tada sam krenula u vezu koja je potrajala skoro godinu dana, ali nikada se nismo voljeli. Bili smo samo prijatelji kojima je dobro skupa. Tih godinu dana sam bila doma sa svojima, glumila sam i dalje u kazalištu, crtala sam puno, pisala sam scenarije, dnevnik, radila sam u jednom kafiću. Bilo je zapravo jako dosadno. Loše potrošenih godinu dana. No, išla sam u Austriju kod strike na par mjeseci gdje je bilo jako zanimljivo i planirala sam otići studirati upravo tamo. Skupila sam sve papire, išla sam na tečaj njemačkog i uspjela sam upisati fakultet u Grazu. Ne znam zašto, ali kada sam vidjela da sam upisala odlučila sam da ipak neću tamo studirati. Ne znam zašto. Tada sam već i prekinula tu dugačku vezu. Imala sam potpuni raspad sistema u glavi i zaboravila sam što zapravo želim. Odlučila sam opet pokušati upisati glumu. Ne želim o tome što se zapravo dogodilo, ali ni ovaj put nisam uspjela. Opet sam pauzirala godinu, no sada sam otišla živjeti u Zagreb, grad snova. Zaposlila sam se kao dadilja kod jedne predivne obitelji, imala sam stan,novaca, slobode i života.

Jednog dana na putu do posla upoznala sam djevojku u crvenom kaputu, plave kose za koju se ispostavilo da radi isti posao kao i ja i da njezini poslodavci žive nekoliko kuća od mojih. Zvala se M.. Bila je najbolja osoba koju sam ikada upoznala. Bila je lijepa, pametna, dobra, skromna, divna. M. i ja postale smo najbolje prijateljice i počele smo provoditi cijelo slobodno vrijeme skupa. Bile smo potpuno drugačije i sa puno drugačijim iskustvom života, ali na neki čudan način smo se savršeno nadopunjavale. Ona je imala težak život. I obiteljski i ljubavni. Ja sam shvatila da nisam imala težak život slušajući njezine priče. Studirala je kemiju, prolazila je odlično, sama si je zarađivala za život, bila je jako bolesna, imala je dečka s kojim je živjela i koji nije bio dobar za nju. Uvijek je bila nasmijana i dobro je to skrivala, ali ne i od mene. M. je voljela slušati moje priče, a i ja njezine, dakako.
Kada sam tek upoznala M. nisam znala što želim u životu osim biti glumica i ostati u Zagrebu. Stalno sam ulazila u nepotrebne veze i izvlačila se iz njih na sve moguće načine. M. je uvijek pogodila kada netko nije bio dobar za mene. Uvijek je savjetovala na suptilan način da ga ostavim. Uvijek sam to i činila na poslijetku, ali ne zato što je ona predložila neko zato što je ona pomogla da uvidim da je imala pravo.

Nastavak sutra...
Pisat ću vam... sretan

28.12.2016. u 11:58 • 4 KomentaraPrint#^

utorak, 27.12.2016.

Još jedan susret

Prošlo je pet do sedam mjeseci, bio je skoro kraj trećeg razreda kada sam ponovno vidjela D.-a. Toga dana išla sam u trgovinu nakon škole uzeti si nešto slatko. Tipkajući na mobitel nisam ni primijetila tko mi ide u susret dok nisam čula glas koji me pozdravio. Bio je to on. Imao je sivi duks, plave košarkaške kratke hlače i svoje crne patike. Nosio je nekakav ruksak na leđima.
''Ej, odakle ti?'' pitala sam ga.
''Upravo se vratio iz Osijeka. Još malo pa sam gotov s fakultetom.''
Rekao je to tako sretan. Nisam znala zašto, ali nisam mu vjerovala da je skoro gotov jer iskreno nisam ni znala koliko ima godina.
''A da? I što ćeš dalje? Nazad u Osijek?''
''Ma ne. Selim se u Australiju.''
Kad je to rekao htjela sam se samo opaliti smijat jer budimo realni, ne idu svi malo malo u Australiju.
''Pa super! Sretno s tim.'' Izustila sam nesigurno. U njegovom društvu još uvijek nisam bila ova nova osoba.
''Mogli bi na kavu nekad kad dođeš u Osijek.''
''Rado.'' Odgovorila sam.
''Ništa, žurim. Javi se!'' rekao je i nisam ni trepnula, a već je bio deset koraka udaljen od mene.
Još i danas osjetim to lupanje srca kad se sjetim toga dana. To nije bio običan dan. O, ne nikako.

Toga ljeta hodala sam s jednim dečkom, potpuno nebitnim,ponavljam. Otišla sam kod bake u Osijek na par dana i čisto onako iz fore i znatiželje javila sam se D.-u. On je rekao da je u Osijeku i da se možemo naći i otići na sladoled. Pristala sam. Tko ne bih?!
Nosila sam svoje bež nove hlače, nekakvu cvjetnu majicu i balerinke. Ja nikada ne nosim balerinke! Našli smo se u centru i on me stvarno odveo na sladoled u Petar Pan. Jeli smo sladoled i šetali uz Dravu. Željela sam znati sve o njemu, ali nisam ga baš previše ispitivala. Pustila sam ga neka on priča. On je pričao o nekoj bivšoj koja ga je prevarila i ostala trudna, a bili su skupa jako dugo. To me začudilo s obzirom na priče kako spava sa svima uokolo. Nisam mu baš vjerovala. Odmah sam skužila da puno mulja i da sve preuveličava. Iako mi nije bilo jasno zašto to radi preda mnom jer me apsolutno ne želi osvojiti niti odvući u krevet. Dopratio me do bakine zgrade. Gledala sam ga u oči nisam više imala riječi te sam pitala najgluplje moguće pitanje.
''Koliko ti uopće imaš godina?''
''25.''

Sere! Odmah mi je to prošlo kroz glavu. Vjerojatno me želi otjerati od sebe i to pokušava tako da me uplaši svojim godinama. Zakolutala sam očima kako bi shvatio da sam ga prokužila, ali on se približio meni i taman kad sam se htjela odmaknuti, jer ipak ja sam u vezi, on me poljubio. Trajalo je svega nekoliko sekundi, ali svijet kao da je stao. Otišao je tada i od tada ga nisam vidjela iduće četiri godine.

Nastavak sutra. :)

Pisat ću vam... sretan

27.12.2016. u 13:03 • 2 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 26.12.2016.

Moj prvi i drugi put

Došla je 2012.godina. Prošlo je godina dana. D. nisam viđala često. On je odustao od kazališta. Tako barem kažu. Ali uvijek sam smatrala da su ljudi odustali od njega. Nije ga više nitko spominjao, nisam ništa čula o njemu. Iskreno, nisam ni razmišljala o njemu. Imala sam većih obaveza. Znate, matura, treći razred, najteži do sada, novi dečko. Bilo mi je 17 toga ljeta kada sam odlučila spavati s nekim prvi put. Ne želim ga imenovati, niti opisati. Nije vrijedan toga. Uostalom, učinila sam to samo zato što sam željela vidjeti kakav je osjećaj. Naravno, prekinuli smo nakon mjesec dana. Vratio se svojoj bivšoj. Prvi puta da me netko prevario. Nije dobar osjećaj, vjerujte mi.

Toga dana sam se prvi puta pokušala ubiti. Govorim vam ovo jer mora netko znati. Do sada mislim da to znaju dvije osobe. Barem za taj prvi put. Bila sam u sobi i u naletu emocija i nekakve tuge ili samo tinejđerskog hira prislonila sam škare na svoje vene. Zarezala sam… Nije boljelo. Pokušala sam i drugi puta. Škare su ispale na pod odmah pokraj mojih marti dok je u pozadini svirala Pantera. Počela sam plakati. Sama, u zaključanoj sobi, i nitko me ne traži niti treba. Bojala sam se misleći kako će mi majka biti tužna, ako ne budem uz nju. Svoju majku volim najviše na svijetu. Nisam to učinila. Nisam mogla. Bila sam kukavica.

Drugi puta kada se to dogodilo bilo je nedugo nakon prvog puta. Razlog je bio isti dečko, isti problemi. Ovu priču zna dvoje ljudi… I moja mama. Sjedila sam kraj istog prozora s istim škarama i ponovno krenula rezati. Ovog puta sam plakala. Ovoga puta zarezala sam dublje. I ovoga puta nisam više bila sama. Mama je ušla u sobu,kao moj znak da stanem, uzela je škare i počela urlati na mene. Ni dan danas se ne sjećam što je rekla jer je nisam ni slušala samo sam je zagrlila i plakala u njezinim rukama oko desetak minuta. Ostavila me u sobi i nakon toga došla provjeravati svakih pet minuta.

Toga dana sam odlučila da ne želim više biti ta osoba i da ne želim više osjećati samoću i manju vrijednost od ostalih. Počela sam ulazit u razgovore sa svima, počela sam se suprotstavljati ljudima kojima sam oduvijek htjela, počela sam trenirati u teretani toliko često da sam transformirala svoje tijelo u roku od tri mjeseca, krenula sam kod psihologinje(svojevoljno, iako majka to nije podržavala) koja mi je pomogla možda i najviše od svih do tada. Krenula sam na neke duhovne obnove koje su mi također dosta pomogle, ali najvažnije od svega- počela sam vjerovati u sebe. I sebi. Vjerovati da vrijedim i da ću jednoga dana biti netko bolji dobre osobe kakva jesam.

Nastavak sutra..
Pisat ću vam... sretan





26.12.2016. u 19:39 • 6 KomentaraPrint#^

nedjelja, 25.12.2016.

Tko je on zapravo?

Došao je dan sljedeće probe. Bilo ih je tako puno, a tako malo za mene koja sam htjela vidjeti njega. Nije dolazio uvijek. Nekada je kasnio. Nekada uranio. Nekada je došao samo pred kraj da pokupi tu curu s kojom se ''navodno'' viđao. No, viđala sam ga skoro svaki put. Kada su počele probe na sceni nisam se mogla koncentrirati dok je on bio tamo. Ponekad sam se uhvatila kako ga gledam i potpuno zablokiram. Mislim da je i on to ponekad primijetio. Nije ništa rekao, naravno. Nikada nije sa mnom razgovarao.

Jedan dan, došla sam na probu, sredila sam se, našminkala, nije došao. Već sam se pomalo zbližila s curama i odlučila sam otkriti tko je on zapravo. Prišla sam upravo toj curi s kojom se viđao i rekla sam: '' Ej, gdje ti je dečko?'' A ona je rekla:''D.? To mi nije dečko. Zašto mi to svi govore?'' Ja sam ju samo pogledala i pomislila u sebi:''Kad je preočito…'' Ona je primijetila dami je malo neugodno što sam ju to pitala i samo je nadodala:''On nije mogao doći danas. Bolestan je.'' Odlučila sam se za još jedno pitanje:''Hoće on glumiti s nama ili šta? Vidim da stalno dolazi.'' Ona me pogledala onim očima kuje i pokvarene cure i samo je rekla:''Ne, on je samo tu tek tako. On je u drugoj predstavi. Uostalom, nisam sigurna hoće li uopće dolaziti više.'' Pitala sam zašto, a ona je rekla: '' Nitko njega ne voli. One je kreten.''
U očima sam joj vidjela da zapravo misli:'' On je moj kreten. Drži se podalje.''

Stavila sam kapu na glavu, pozdravila je i otišla. Mama me čekala vani, svejedno.
Taj tjedan ga nisam vidjela, a ni sljedeći. Cure u kazalištu su počele pričati o tome kako se on seksa uokolo, ali tako su bile prozirne misleći da ne vidim koliko ga svaka želi. Bilo mi je to smiješno. Ja ga nisam željela. Ja sam ga samo voljela gledati. Uvijek je imao te duboke oči i smirujuće lice. Znala sam da je loš za mene. Da me ne želi, a znala sam da ni ja njega ne želim. Nije bio moj tip, ali kao što sam rekla, voljela sam ga gledati. To me činilo sretnom.
D. je postao dio mojih misli svakodnevno. Nisam ja mislila na njega na onaj zaljubljeni-lete-mi-leptirići-u-trbuhu način. On je samo bio moja misterija, bio je tajnovit, bio je faca, ali iza toga svega ja sam vidjela da u njemu postoji nešto puno više od lijepog lica i slatkog osmjeha.

Jednog jutra imala sam slobodan sat i otišla sam prošetati s frendicama na kavu. Baš smo trebale preći cestu kad sam na suprotnoj strani ugledala njega. Išao je u suprotnom smjeru. Pogledala sam ga, on je pogledao mene. I prije nego sam uspjela izustiti pozdrav one je podignuo glavu i prošao kraj mene. Samo tako. Bez razloga. Bez imalo stida. Vidio me i samo je prošao pored mene. Toga dana sam shvatila da ću ja uvijek biti nitko u društvu njega.

Treći dio sutra... Obećavam!
Pisat ću vam... sretan



25.12.2016. u 22:39 • 4 KomentaraPrint#^

srijeda, 21.12.2016.

Dečko iz zadnjeg reda

Znate, oduvijek sam htjela ispričati našu priču. No, nikada nisam znala odakle započeti. Zapravo nisam sigurna kada je naša priča postala bitna i kada se sve počelo razvijati. Sada mislim da je vrijeme da svi vide pravu priču o nama. o meni.
Mogu početi od našeg upoznavanja. Bio je 9.mjesec 2011. Godine. Došla sam se upisati u kazalište mladih i započeti svoju profesionalniju karijeru kao glumica. Audicija je prošla odlično, štoviše jako dobro i naravno da su me odmah primili u kazalište. Moj redatelj je odredio ulogu u mojoj prvoj ''pravoj'' predstavi i samo tako ja sam ušla u potpuno drugačiji svijet od onoga u kojemu sam prije toga bila.
U to vrijeme bila sam metalka, jako čudna i jako komplicirana tinejđerica, ali uvijek ispred svoje generacije. Sjećam se da sam stalno imala neke dečke, ali s nikim nisam spavala. Uvijek sam se htjela čuvati za onog posebnog. Ali tu priču ostavljam za kasnije.
Jednom lijepog jesenjeg dana došla sam pred kazalište na probu i stala ispred zgrade pričati sa curama koje su pušile. Bilo je to više odraslo društvo. Cure starije od mene. Neke od njih sam znala iz viđenja jer smo išle u istu školu, ali ni s jednom nisam zapravo pričala. Uvijek sam bila povučena slatkica svima koji me nisu poznavali. Ali tko me uopće poznavao?! Bilo kako bilo, pričale smo o školi,tj.one su pričale. A onda sam u daljini ugledala njega. Prilazio mi je. Visok, crn, osmijeh od uha do uha, ubundan u jaknu, s rukama u džepovima(kao i uvijek). Bio je u društvu neke djevojke,nisam joj točno znala ime, ali znala sam da je u mojoj predstavi. Ali jebeš curu, on je bio-wau! Prišao mi je, pozdravio me, nasmijao se i stao do mene, te započeo razgovor sa ostalim curama. Naravno, nisam se priključila razgovoru. Ja sam bila samo dijete kraj gomile stranaca. Bilo je vrijeme za probu, svi su ugasili svoje cigarete i ušli smo unutra.
Sjela sam u prvi red. Uvijek sam voljela prvi red. On je sjeo u posljednji. Dobila sam tekst predstave u ruke i počela je prva čitača proba. Nisam imala previše teksta tako da sam imala vremena pogledavati tog misterioznog dečka iz zadnjeg reda. On je gledao u mobitel, pa u pod, pa u nas, pa u nju, pa u mene. Zapravo, mislim da nikada nije shvatio koliko je zapravo često gledao u mene. Možda iz fore, možda jer sam ga zanimala. Ne znam. U svakom slučaju, on je bio jedan od onih koje sam znala čitati. Bio je šarmantan, bio je slatkoriječiv i mislim da je svaka cura pala na to.
Proba je završila i ja sam izašla van čekati mamu da me pokupi autom jer nisam živjela baš blizu. Kada sam shvatila da je nema bilo mi je drago jer sam znala daće svi ostati zapaliti cigaretu, a ja ću ostati s njima. S njim, zapravo.
Kada sam vidjela smeđi auto u daljini znala sam da moram ići, pozdravila sam ih sve i krenula prema autu. Bila sam tako blizu autu,ali odlučila sam to napraviti. Okrenula sam se, samo da se uvjerim, čisto onako iz znatiželje, da vidim gledali li za mnom.
Nije gledao. Naravno, zašto bih. ja sam bila samo čudna cura u Iron Maiden majici. Ali on je meni uvijek ostao u glavi kao dečko iz zadnjeg reda.

Nastavak sutra...
Pisat ću vam... sretan

21.12.2016. u 22:03 • 5 KomentaraPrint#^

utorak, 13.12.2016.

crveni tepih mojih snova....

Obećala sam danas sama sebi da barem pet godina neću posjetiti kazalište. Upravo sjedim na predstavi u HNK koja je bila obvezna. Da nije obvezna ne bih išla. Naravno,to nije zato što ne volim kazalište. Štoviše, kazalište mi je najdraža sporedna stvar na svijetu, ali gledati druge na mjestu gdje trebaš biti ti nije lako.

Plakala sam prvih petnaestak minuta(naravno nitko nije primijetio), a zatim sam odlučila napisati ovaj post i podjeliti s vama. Gledam ovu crvenu tkaninu i zlatnu boju ukrasa. Drvene daske koje život znače. Glumce koji nemaju pojma koliko su sretni što su tu gdje jesu bez obzira na plaću, na uspjeh, na publiku. Dobili su priliku. Srce mi se slama i ne znam uopće trebam li objaviti ovaj post pun tuge. D.-u to neću ni spominjati da ne pomisli da je on kriv. On nije bio kriv što nisam dio ove priče, on je samo razlog. Ali dobar razlog. Nadam se da će mi Bog jednom dati priliku da pokažem svijetu da živim za glumu, za kazalište, za osjećaj koji dođe nakon kraja prve scena znajući da si bila odlična. Da pokažem osmijeh nakon pljeska publike, nakon smjeha i njihovog suosjećanja. Valjda sve ovo ima nekog smisla. No, užasno je teško biti na krivom mjestu, u društvu krivih ljudi(uz časne izuzetke). Biti okovan okovima koje sam sama stavila. Čudno je to kako mi,ljudi, namjerno sebi štetimo i kako shvatimo koliko nešto volim tek kada to izgubimo.

Bit ću ja dobro, ljudi! Samo ne želim više kročiti na ovaj crveni tepih mojih snova.

Pisat ću vam... sretan

13.12.2016. u 20:47 • 2 KomentaraPrint#^

srijeda, 07.12.2016.

Karijera ili ljubav...

Sjedim, učim. Kao učim... Ništa ne pamtim i ništa mi ne ulazi u glavu. Znate, ima jedna stvar koju vam nikada ranije nisam spomenula. Još kao mala počela sam glumiti u kazalištu i od tada moja želja i talent nikada nisu bili smanjeni. Rasli su iz dana u dan, iz predstave u predstavu, iz godine u godinu. Poneki profesori s umjetničkih akademija su se raspitivali za mene da dođem na njihov fakultet. Naravno, ja sam to i sama htjela. Tako sam se prije tri godine odlučila prijaviti na prijemni za glumu u Osijeku. Kako to sve ide preko veze, nisam upisala. Iako se profesor(koji je među glavnima tamo) također raspitivao za mene.

Prošla je godina dana od tada i ja sam otišla na prijemni u Rijeku u kojoj također nisam imala sreće iz istog razloga. Nakon Rijeke sam dobila ulogu u jednoj profesionalnoj predstavi i tako se zaokupirala do sljedećeg prijemnog 2016.godine. Odlučila sam pronaći i ja vezu i tako sam došla do jednog poznatog glumca koji je pristao pripremati me za prijemni ispit. Rekla sam mu da mi je Zagreb ove godine prvi izbor, ali da ću otići i u Osijek za svaki slučaj. Došavši u Osijek, nisam prošla.
Ne mogu reći da sam izgubila svaku nadu jer sam polagala nade da će taj glumac ipak nešto riješiti u Zagrebu, a uz to sve hvalio me i rekao da brzo napredujem. U tom periodu svog života došao je D. koji je okrenuo moj cijeli svijet naopačke, postao moje sve i ja sam odlučila da ne želim ići na prijemni u Zagreb znajući da ako upišem glumu nikada je neću moći prekinuti i otići za njim u Australiju jer bi mi bilo previše žao tolike godine truda napustiti. I tako sam odlučila ne ići na prijemni i upisati drugi fakultet kojim ću se pozabaviti dok ne dobijem vizu. Danas, točno na ovaj dan, saznala sam da mi je taj glumac riješio upis na Akademiju u Zagrebu i da sam se doslovno samo trebala pojaviti tamo...
Moje srce još uvijek kuca na 160, a to sam saznala prije nepunih pet sati. Odmah sam se morala zapitati, jesam li napravila pravu stvar zatvorivši vrata (možda)zauvijek svom snu i svojim željama zbog D.-a?! Jesam. Barem mislim da jesam. Ljubav se događa jednom i može trajati zauvijek i biti tu uz mene. A gluma...Iako ju nikada više neću upisati(barem ne u Hrvatskoj) nije mogla ispuniti prazninu u mom srcu koju je ispunio on. I možda odlazak u Australiju nije najpametniji potez i možda time zatvaram vrata svojim biznis željama, ali otvaram vrata nečeg puno boljeg. Zar ne?

Ako birate između ljubavi i karijere znajte da je karijera bolji izbor... Ali imajte na umu da s njom ne možete spavati. I ona vas neće tiješiti i brisati vaše suze i smijati se s vama i padati s vama i biti vam potpora u životu. Zato ja biram njega.

Pisat ću vam... sretan

07.12.2016. u 20:31 • 6 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 05.12.2016.

Ljubav je... Ljubav je... Hm, pa ljubav je....

Nisam pisala dugo. Gospodin Savršeni je stigao u Hrvatsku i tada je započelo najboljih, najljepših, najiskrenijih mjesec dana u mom životu. Sve što sam očekivala bilo je još bolje. Sve čemu sam se nadala bilo je još zanimljivije. Koliko god da sam ga previše voljela postalo je još snažnije.

Znate, život nam nekada donosi stvari koje ne razumijemo i ne znamo zašto baš nama i zašto baš mi. Često nam se dogodi nešto loše za što se kasnije ispostavi da je bila najbolja stvar u tvom trenutku. Sve se u životu događa s razlogom. Svaka nova stranica nije otvorena bez veze. Svaki novi početak nešto nam nagovješćuje. Ja nisam znala zašto je došao baš on. Zašto je na drugom kraju svijeta i zašto sam se uopće zaljubila toliko baš u njega. No, kad su moji osjećaji porasli do ljubavi i kada sam zavoljela i njegove mane i vrline jednako, u tom trenutku sam shvatila da nema smisla živjeti bez tolike ljubavi koju dobijam od njega i koju imam zadatak pružati. Voljeti njega je do sada najjednostavniji zadatak u mom životu. Čak i kada dođe do svađe, prepirke ili bilo koje druge prepreke uvijek znaš da se njemu imaš vratiti. A to je ono najbolje što nam ljubav donosi. Briga jedno za drugo, podržavanje, pažnja, ohrabrivanje i držanje za ruku. Znam da to nemaju svi i da sam možda sretnica kojoj se to dogodilo, ali oni koji to nemaju ne trebaju prestati tražiti i težiti ka tome. Svaka prava ljubav je prava. A ona u kojoj se ne osjećate dobro definitivno nije. Možda je nekome smiješno što ovo čita od 22-godišnje djevojke, ali ja možda imam nešto što mogu pokazati i čime se mogu pohvaliti viši nego pojedini nakon 20 i više godina bračnog iskustva. Jednom prilikom sam pročitala izjavu: '' Prava ljubav nije samo odnos prema nekoj osobi, nego stav, orijentacija našega karaktera'', koja je potpuno istinita jer ljubiti ne znači samo ponašati se dobro prema nekome i voljeti nekoga nego u isto vrijeme osjetiti da i sebe voliš, da je ta osoba utjecala na tebe u toj mjeri da si sam sebe zavolio da ti je pokazala da vrijediš i u čemu si poseban. Uz D.-a se osjećam slobodno, nema laži, nema pretvaranja, volim sebe i imam potrebu da se poštujem i više nego prije. Uviđam da su stvari koje sam smatrala kao mane na sebi zapravo najmanji problem isto kao što uviđam koje stvari moram mijenjati.

Ili ćeš u potpunosti otvoriti svoje srce za ljubav ili ga uopće nemoj otvarati! U ljubavi nema sive boje. Kada je u pitanju ljubav, moraš se opredijeliti ili za crno ili za bijelo. Tako to ide.

Pisat ću vam... sretan

Btw slika je naš susret na aerodromu prvi put nakon skoro dvije godine. mah

05.12.2016. u 15:02 • 5 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.