moja priča... moji snovi... https://blog.dnevnik.hr/www-somethinglikecarry-com

četvrtak, 29.12.2016.

Tabor i ponovan susret

Bio je 18.6. 2016.godina. kada smo M. i ja odlučile otići u tabor. Bilo je to mjestašce u Samoboru gdje se navodno događaju čuda. Odlučila sam otići tamo prije prijemnog za glumu(po treću puta) i pomoliti se Bogu da učini nešto da ju upišem jer nisam mogla zamisliti da radim nešto drugo u životu. Bile smo tamo samo dva dana. Plakale smo, smijale se, molile. Bilo je lijepo. Došao je zadnji susret i taman kada sam kleknula pomoliti se i zamoliti Boga za sve ja sam izustila:'' Učini što moraš. Samo želim biti sretna. Ne moram upisati glumu, samo mi dopusti da budem sretna. Neka moja obitelj bude sretna. Neka M. ozdravi. A za sebe te još molim da napokon pošalješ onog pravog. Bila sam u previše propalih veza i ne želim više činiti pogreške jer zaslužujem muškarca kojemu ću dati sve, a on će to cijeniti. Molim te, ili ga pošalji i kad ga pošalješ daj mi znak da je to taj, ili nemoj nikoga više ni poslati. Dosta mi je više tog života.''

M. i ja smo se vratile doma i otišle na kolač u našu najdražu slastičarnu Orange. Sjedile smo tamo i pričale o taboru i iskustvima. Morale smo brzo doma jer sutradan se trebalo dići u šest za posao.
Bio je utorak ujutro, 21.6.2016.kada sam dobila neočekivanu poruku. Glasila je:''A ti lijepa? Kak' to?''
To je bio on. Vratio se samo jednom porukom, a da to nisam ni znala. Odgovorila sam mu da mi je drago da se javio i pitala ga kako mi je u Australiji. Počeli smo se dopisivati. Nije to trajalo jedan dan. Potrajalo je nekoliko dana. Iskreno, željela sam uvjeriti sebe kako bi on mogao biti taj kojega je Bog poslao, ali nisam mogla. Bilo je previše teško prihvatiti činjenicu da ću imati dečka s drugog kraja svijeta, za kojega neću znati što raditi i kada i s kim. I koji je imao takvu prošlost kakvu je imao. Bilo je lijepo čuti ga nakon toliko godina. Ali razviti neku dublju vezu, nisam želja.

Sjećam se kako je nakon dva tjedna našega dopisivanja otišao u grad s dečkima. Nikada mu to nisam rekla, ali cijelu noć sam čekala da se javi jer nisam htjela biti dosadna, ali brinula sam se da mu se nešto ne dogodi. Već tada sam osjećala čudnu povezanost između nas, ali nisam znala o čemu se radi.
Prolazili su dani i tjedni, a naše dopisivanje i pozivi su prerasli i na skype i video pozive, naši glupi razgovori odjednom su postali puni emocija, naši osjećaji su odjednom postali neobjašnjivi. Slali smo si videe i slike što god smo radili. Sve smo zabilježili. Sve smo znali jedno o drugome. D. je odmah nakon posla budio mene za posao, a ja sam njega zvala dok je mali kojega sam čuvala spavao. Nakon toga sam dolazila doma i navečer njega zvala i budila za posao. Bilo je teško prilagoditi vremensku razliku, ali uspjeli smo. Tih 8 sati razlike nama nije bio problem.

Nastavak sutra...
Pisat ću vam... sretan



29.12.2016. u 14:54 • 2 KomentaraPrint#^

srijeda, 28.12.2016.

Djevojka u crvenom kaputu

Godine su prolazile. Nisam čula ni riječ o njemu. Nitko ga nije spominjao. Nisam previše ni razmišljala o njemu. Imala sam dečka,opet novog. Budimo realni, D. nikada nije bio materijal s kojim bih bila u vezi. On je bio samo dečko za gledanje. Kao moja mala maštarija u glavi. Često sam najboljoj prijateljici koja sjedi sa mnom u prvoj klupi pričala o njemu. Nakon dvije godine potpuno sam prestala misliti o njemu. Nisam mislila na njega čak ni na trenutak. Nisam pomislila na njega čak ni kada sam prošla pored njegovog fakulteta, niti kad sam prolazila kraj bakine zgrade u Osijeku. On je postao kao mutno sjećanje u mojoj glavi. Sve do jednog dana kada sam na Facebooku vidjela njegovu sliku. Bio je kraj oceana, nasmijan, predivan. Pomislila sam, gdje li je otišao?! Kada sam otišla na opis slike bilo mi je jasno da je ostvario svoj Australski san. Bilo mi je drago zbog njega znajući koliko je to silno želio. Znala sam da je sretan i da mu je tamo dobro.

Završila sam srednju školu i otišla na prijemni za glumu koju nisam upisala te sam odlučila pauzirati godinu. Tada sam krenula u vezu koja je potrajala skoro godinu dana, ali nikada se nismo voljeli. Bili smo samo prijatelji kojima je dobro skupa. Tih godinu dana sam bila doma sa svojima, glumila sam i dalje u kazalištu, crtala sam puno, pisala sam scenarije, dnevnik, radila sam u jednom kafiću. Bilo je zapravo jako dosadno. Loše potrošenih godinu dana. No, išla sam u Austriju kod strike na par mjeseci gdje je bilo jako zanimljivo i planirala sam otići studirati upravo tamo. Skupila sam sve papire, išla sam na tečaj njemačkog i uspjela sam upisati fakultet u Grazu. Ne znam zašto, ali kada sam vidjela da sam upisala odlučila sam da ipak neću tamo studirati. Ne znam zašto. Tada sam već i prekinula tu dugačku vezu. Imala sam potpuni raspad sistema u glavi i zaboravila sam što zapravo želim. Odlučila sam opet pokušati upisati glumu. Ne želim o tome što se zapravo dogodilo, ali ni ovaj put nisam uspjela. Opet sam pauzirala godinu, no sada sam otišla živjeti u Zagreb, grad snova. Zaposlila sam se kao dadilja kod jedne predivne obitelji, imala sam stan,novaca, slobode i života.

Jednog dana na putu do posla upoznala sam djevojku u crvenom kaputu, plave kose za koju se ispostavilo da radi isti posao kao i ja i da njezini poslodavci žive nekoliko kuća od mojih. Zvala se M.. Bila je najbolja osoba koju sam ikada upoznala. Bila je lijepa, pametna, dobra, skromna, divna. M. i ja postale smo najbolje prijateljice i počele smo provoditi cijelo slobodno vrijeme skupa. Bile smo potpuno drugačije i sa puno drugačijim iskustvom života, ali na neki čudan način smo se savršeno nadopunjavale. Ona je imala težak život. I obiteljski i ljubavni. Ja sam shvatila da nisam imala težak život slušajući njezine priče. Studirala je kemiju, prolazila je odlično, sama si je zarađivala za život, bila je jako bolesna, imala je dečka s kojim je živjela i koji nije bio dobar za nju. Uvijek je bila nasmijana i dobro je to skrivala, ali ne i od mene. M. je voljela slušati moje priče, a i ja njezine, dakako.
Kada sam tek upoznala M. nisam znala što želim u životu osim biti glumica i ostati u Zagrebu. Stalno sam ulazila u nepotrebne veze i izvlačila se iz njih na sve moguće načine. M. je uvijek pogodila kada netko nije bio dobar za mene. Uvijek je savjetovala na suptilan način da ga ostavim. Uvijek sam to i činila na poslijetku, ali ne zato što je ona predložila neko zato što je ona pomogla da uvidim da je imala pravo.

Nastavak sutra...
Pisat ću vam... sretan

28.12.2016. u 11:58 • 4 KomentaraPrint#^

nedjelja, 25.12.2016.

Tko je on zapravo?

Došao je dan sljedeće probe. Bilo ih je tako puno, a tako malo za mene koja sam htjela vidjeti njega. Nije dolazio uvijek. Nekada je kasnio. Nekada uranio. Nekada je došao samo pred kraj da pokupi tu curu s kojom se ''navodno'' viđao. No, viđala sam ga skoro svaki put. Kada su počele probe na sceni nisam se mogla koncentrirati dok je on bio tamo. Ponekad sam se uhvatila kako ga gledam i potpuno zablokiram. Mislim da je i on to ponekad primijetio. Nije ništa rekao, naravno. Nikada nije sa mnom razgovarao.

Jedan dan, došla sam na probu, sredila sam se, našminkala, nije došao. Već sam se pomalo zbližila s curama i odlučila sam otkriti tko je on zapravo. Prišla sam upravo toj curi s kojom se viđao i rekla sam: '' Ej, gdje ti je dečko?'' A ona je rekla:''D.? To mi nije dečko. Zašto mi to svi govore?'' Ja sam ju samo pogledala i pomislila u sebi:''Kad je preočito…'' Ona je primijetila dami je malo neugodno što sam ju to pitala i samo je nadodala:''On nije mogao doći danas. Bolestan je.'' Odlučila sam se za još jedno pitanje:''Hoće on glumiti s nama ili šta? Vidim da stalno dolazi.'' Ona me pogledala onim očima kuje i pokvarene cure i samo je rekla:''Ne, on je samo tu tek tako. On je u drugoj predstavi. Uostalom, nisam sigurna hoće li uopće dolaziti više.'' Pitala sam zašto, a ona je rekla: '' Nitko njega ne voli. One je kreten.''
U očima sam joj vidjela da zapravo misli:'' On je moj kreten. Drži se podalje.''

Stavila sam kapu na glavu, pozdravila je i otišla. Mama me čekala vani, svejedno.
Taj tjedan ga nisam vidjela, a ni sljedeći. Cure u kazalištu su počele pričati o tome kako se on seksa uokolo, ali tako su bile prozirne misleći da ne vidim koliko ga svaka želi. Bilo mi je to smiješno. Ja ga nisam željela. Ja sam ga samo voljela gledati. Uvijek je imao te duboke oči i smirujuće lice. Znala sam da je loš za mene. Da me ne želi, a znala sam da ni ja njega ne želim. Nije bio moj tip, ali kao što sam rekla, voljela sam ga gledati. To me činilo sretnom.
D. je postao dio mojih misli svakodnevno. Nisam ja mislila na njega na onaj zaljubljeni-lete-mi-leptirići-u-trbuhu način. On je samo bio moja misterija, bio je tajnovit, bio je faca, ali iza toga svega ja sam vidjela da u njemu postoji nešto puno više od lijepog lica i slatkog osmjeha.

Jednog jutra imala sam slobodan sat i otišla sam prošetati s frendicama na kavu. Baš smo trebale preći cestu kad sam na suprotnoj strani ugledala njega. Išao je u suprotnom smjeru. Pogledala sam ga, on je pogledao mene. I prije nego sam uspjela izustiti pozdrav one je podignuo glavu i prošao kraj mene. Samo tako. Bez razloga. Bez imalo stida. Vidio me i samo je prošao pored mene. Toga dana sam shvatila da ću ja uvijek biti nitko u društvu njega.

Treći dio sutra... Obećavam!
Pisat ću vam... sretan



25.12.2016. u 22:39 • 4 KomentaraPrint#^

srijeda, 21.12.2016.

Dečko iz zadnjeg reda

Znate, oduvijek sam htjela ispričati našu priču. No, nikada nisam znala odakle započeti. Zapravo nisam sigurna kada je naša priča postala bitna i kada se sve počelo razvijati. Sada mislim da je vrijeme da svi vide pravu priču o nama. o meni.
Mogu početi od našeg upoznavanja. Bio je 9.mjesec 2011. Godine. Došla sam se upisati u kazalište mladih i započeti svoju profesionalniju karijeru kao glumica. Audicija je prošla odlično, štoviše jako dobro i naravno da su me odmah primili u kazalište. Moj redatelj je odredio ulogu u mojoj prvoj ''pravoj'' predstavi i samo tako ja sam ušla u potpuno drugačiji svijet od onoga u kojemu sam prije toga bila.
U to vrijeme bila sam metalka, jako čudna i jako komplicirana tinejđerica, ali uvijek ispred svoje generacije. Sjećam se da sam stalno imala neke dečke, ali s nikim nisam spavala. Uvijek sam se htjela čuvati za onog posebnog. Ali tu priču ostavljam za kasnije.
Jednom lijepog jesenjeg dana došla sam pred kazalište na probu i stala ispred zgrade pričati sa curama koje su pušile. Bilo je to više odraslo društvo. Cure starije od mene. Neke od njih sam znala iz viđenja jer smo išle u istu školu, ali ni s jednom nisam zapravo pričala. Uvijek sam bila povučena slatkica svima koji me nisu poznavali. Ali tko me uopće poznavao?! Bilo kako bilo, pričale smo o školi,tj.one su pričale. A onda sam u daljini ugledala njega. Prilazio mi je. Visok, crn, osmijeh od uha do uha, ubundan u jaknu, s rukama u džepovima(kao i uvijek). Bio je u društvu neke djevojke,nisam joj točno znala ime, ali znala sam da je u mojoj predstavi. Ali jebeš curu, on je bio-wau! Prišao mi je, pozdravio me, nasmijao se i stao do mene, te započeo razgovor sa ostalim curama. Naravno, nisam se priključila razgovoru. Ja sam bila samo dijete kraj gomile stranaca. Bilo je vrijeme za probu, svi su ugasili svoje cigarete i ušli smo unutra.
Sjela sam u prvi red. Uvijek sam voljela prvi red. On je sjeo u posljednji. Dobila sam tekst predstave u ruke i počela je prva čitača proba. Nisam imala previše teksta tako da sam imala vremena pogledavati tog misterioznog dečka iz zadnjeg reda. On je gledao u mobitel, pa u pod, pa u nas, pa u nju, pa u mene. Zapravo, mislim da nikada nije shvatio koliko je zapravo često gledao u mene. Možda iz fore, možda jer sam ga zanimala. Ne znam. U svakom slučaju, on je bio jedan od onih koje sam znala čitati. Bio je šarmantan, bio je slatkoriječiv i mislim da je svaka cura pala na to.
Proba je završila i ja sam izašla van čekati mamu da me pokupi autom jer nisam živjela baš blizu. Kada sam shvatila da je nema bilo mi je drago jer sam znala daće svi ostati zapaliti cigaretu, a ja ću ostati s njima. S njim, zapravo.
Kada sam vidjela smeđi auto u daljini znala sam da moram ići, pozdravila sam ih sve i krenula prema autu. Bila sam tako blizu autu,ali odlučila sam to napraviti. Okrenula sam se, samo da se uvjerim, čisto onako iz znatiželje, da vidim gledali li za mnom.
Nije gledao. Naravno, zašto bih. ja sam bila samo čudna cura u Iron Maiden majici. Ali on je meni uvijek ostao u glavi kao dečko iz zadnjeg reda.

Nastavak sutra...
Pisat ću vam... sretan

21.12.2016. u 22:03 • 5 KomentaraPrint#^

utorak, 13.12.2016.

crveni tepih mojih snova....

Obećala sam danas sama sebi da barem pet godina neću posjetiti kazalište. Upravo sjedim na predstavi u HNK koja je bila obvezna. Da nije obvezna ne bih išla. Naravno,to nije zato što ne volim kazalište. Štoviše, kazalište mi je najdraža sporedna stvar na svijetu, ali gledati druge na mjestu gdje trebaš biti ti nije lako.

Plakala sam prvih petnaestak minuta(naravno nitko nije primijetio), a zatim sam odlučila napisati ovaj post i podjeliti s vama. Gledam ovu crvenu tkaninu i zlatnu boju ukrasa. Drvene daske koje život znače. Glumce koji nemaju pojma koliko su sretni što su tu gdje jesu bez obzira na plaću, na uspjeh, na publiku. Dobili su priliku. Srce mi se slama i ne znam uopće trebam li objaviti ovaj post pun tuge. D.-u to neću ni spominjati da ne pomisli da je on kriv. On nije bio kriv što nisam dio ove priče, on je samo razlog. Ali dobar razlog. Nadam se da će mi Bog jednom dati priliku da pokažem svijetu da živim za glumu, za kazalište, za osjećaj koji dođe nakon kraja prve scena znajući da si bila odlična. Da pokažem osmijeh nakon pljeska publike, nakon smjeha i njihovog suosjećanja. Valjda sve ovo ima nekog smisla. No, užasno je teško biti na krivom mjestu, u društvu krivih ljudi(uz časne izuzetke). Biti okovan okovima koje sam sama stavila. Čudno je to kako mi,ljudi, namjerno sebi štetimo i kako shvatimo koliko nešto volim tek kada to izgubimo.

Bit ću ja dobro, ljudi! Samo ne želim više kročiti na ovaj crveni tepih mojih snova.

Pisat ću vam... sretan

13.12.2016. u 20:47 • 2 KomentaraPrint#^

srijeda, 07.12.2016.

Karijera ili ljubav...

Sjedim, učim. Kao učim... Ništa ne pamtim i ništa mi ne ulazi u glavu. Znate, ima jedna stvar koju vam nikada ranije nisam spomenula. Još kao mala počela sam glumiti u kazalištu i od tada moja želja i talent nikada nisu bili smanjeni. Rasli su iz dana u dan, iz predstave u predstavu, iz godine u godinu. Poneki profesori s umjetničkih akademija su se raspitivali za mene da dođem na njihov fakultet. Naravno, ja sam to i sama htjela. Tako sam se prije tri godine odlučila prijaviti na prijemni za glumu u Osijeku. Kako to sve ide preko veze, nisam upisala. Iako se profesor(koji je među glavnima tamo) također raspitivao za mene.

Prošla je godina dana od tada i ja sam otišla na prijemni u Rijeku u kojoj također nisam imala sreće iz istog razloga. Nakon Rijeke sam dobila ulogu u jednoj profesionalnoj predstavi i tako se zaokupirala do sljedećeg prijemnog 2016.godine. Odlučila sam pronaći i ja vezu i tako sam došla do jednog poznatog glumca koji je pristao pripremati me za prijemni ispit. Rekla sam mu da mi je Zagreb ove godine prvi izbor, ali da ću otići i u Osijek za svaki slučaj. Došavši u Osijek, nisam prošla.
Ne mogu reći da sam izgubila svaku nadu jer sam polagala nade da će taj glumac ipak nešto riješiti u Zagrebu, a uz to sve hvalio me i rekao da brzo napredujem. U tom periodu svog života došao je D. koji je okrenuo moj cijeli svijet naopačke, postao moje sve i ja sam odlučila da ne želim ići na prijemni u Zagreb znajući da ako upišem glumu nikada je neću moći prekinuti i otići za njim u Australiju jer bi mi bilo previše žao tolike godine truda napustiti. I tako sam odlučila ne ići na prijemni i upisati drugi fakultet kojim ću se pozabaviti dok ne dobijem vizu. Danas, točno na ovaj dan, saznala sam da mi je taj glumac riješio upis na Akademiju u Zagrebu i da sam se doslovno samo trebala pojaviti tamo...
Moje srce još uvijek kuca na 160, a to sam saznala prije nepunih pet sati. Odmah sam se morala zapitati, jesam li napravila pravu stvar zatvorivši vrata (možda)zauvijek svom snu i svojim željama zbog D.-a?! Jesam. Barem mislim da jesam. Ljubav se događa jednom i može trajati zauvijek i biti tu uz mene. A gluma...Iako ju nikada više neću upisati(barem ne u Hrvatskoj) nije mogla ispuniti prazninu u mom srcu koju je ispunio on. I možda odlazak u Australiju nije najpametniji potez i možda time zatvaram vrata svojim biznis željama, ali otvaram vrata nečeg puno boljeg. Zar ne?

Ako birate između ljubavi i karijere znajte da je karijera bolji izbor... Ali imajte na umu da s njom ne možete spavati. I ona vas neće tiješiti i brisati vaše suze i smijati se s vama i padati s vama i biti vam potpora u životu. Zato ja biram njega.

Pisat ću vam... sretan

07.12.2016. u 20:31 • 6 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.