moja priča... moji snovi... https://blog.dnevnik.hr/www-somethinglikecarry-com

srijeda, 21.12.2016.

Dečko iz zadnjeg reda

Znate, oduvijek sam htjela ispričati našu priču. No, nikada nisam znala odakle započeti. Zapravo nisam sigurna kada je naša priča postala bitna i kada se sve počelo razvijati. Sada mislim da je vrijeme da svi vide pravu priču o nama. o meni.
Mogu početi od našeg upoznavanja. Bio je 9.mjesec 2011. Godine. Došla sam se upisati u kazalište mladih i započeti svoju profesionalniju karijeru kao glumica. Audicija je prošla odlično, štoviše jako dobro i naravno da su me odmah primili u kazalište. Moj redatelj je odredio ulogu u mojoj prvoj ''pravoj'' predstavi i samo tako ja sam ušla u potpuno drugačiji svijet od onoga u kojemu sam prije toga bila.
U to vrijeme bila sam metalka, jako čudna i jako komplicirana tinejđerica, ali uvijek ispred svoje generacije. Sjećam se da sam stalno imala neke dečke, ali s nikim nisam spavala. Uvijek sam se htjela čuvati za onog posebnog. Ali tu priču ostavljam za kasnije.
Jednom lijepog jesenjeg dana došla sam pred kazalište na probu i stala ispred zgrade pričati sa curama koje su pušile. Bilo je to više odraslo društvo. Cure starije od mene. Neke od njih sam znala iz viđenja jer smo išle u istu školu, ali ni s jednom nisam zapravo pričala. Uvijek sam bila povučena slatkica svima koji me nisu poznavali. Ali tko me uopće poznavao?! Bilo kako bilo, pričale smo o školi,tj.one su pričale. A onda sam u daljini ugledala njega. Prilazio mi je. Visok, crn, osmijeh od uha do uha, ubundan u jaknu, s rukama u džepovima(kao i uvijek). Bio je u društvu neke djevojke,nisam joj točno znala ime, ali znala sam da je u mojoj predstavi. Ali jebeš curu, on je bio-wau! Prišao mi je, pozdravio me, nasmijao se i stao do mene, te započeo razgovor sa ostalim curama. Naravno, nisam se priključila razgovoru. Ja sam bila samo dijete kraj gomile stranaca. Bilo je vrijeme za probu, svi su ugasili svoje cigarete i ušli smo unutra.
Sjela sam u prvi red. Uvijek sam voljela prvi red. On je sjeo u posljednji. Dobila sam tekst predstave u ruke i počela je prva čitača proba. Nisam imala previše teksta tako da sam imala vremena pogledavati tog misterioznog dečka iz zadnjeg reda. On je gledao u mobitel, pa u pod, pa u nas, pa u nju, pa u mene. Zapravo, mislim da nikada nije shvatio koliko je zapravo često gledao u mene. Možda iz fore, možda jer sam ga zanimala. Ne znam. U svakom slučaju, on je bio jedan od onih koje sam znala čitati. Bio je šarmantan, bio je slatkoriječiv i mislim da je svaka cura pala na to.
Proba je završila i ja sam izašla van čekati mamu da me pokupi autom jer nisam živjela baš blizu. Kada sam shvatila da je nema bilo mi je drago jer sam znala daće svi ostati zapaliti cigaretu, a ja ću ostati s njima. S njim, zapravo.
Kada sam vidjela smeđi auto u daljini znala sam da moram ići, pozdravila sam ih sve i krenula prema autu. Bila sam tako blizu autu,ali odlučila sam to napraviti. Okrenula sam se, samo da se uvjerim, čisto onako iz znatiželje, da vidim gledali li za mnom.
Nije gledao. Naravno, zašto bih. ja sam bila samo čudna cura u Iron Maiden majici. Ali on je meni uvijek ostao u glavi kao dečko iz zadnjeg reda.

Nastavak sutra...
Pisat ću vam... sretan

21.12.2016. u 22:03 • 5 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.