moja priča... moji snovi... https://blog.dnevnik.hr/www-somethinglikecarry-com

utorak, 13.12.2016.

crveni tepih mojih snova....

Obećala sam danas sama sebi da barem pet godina neću posjetiti kazalište. Upravo sjedim na predstavi u HNK koja je bila obvezna. Da nije obvezna ne bih išla. Naravno,to nije zato što ne volim kazalište. Štoviše, kazalište mi je najdraža sporedna stvar na svijetu, ali gledati druge na mjestu gdje trebaš biti ti nije lako.

Plakala sam prvih petnaestak minuta(naravno nitko nije primijetio), a zatim sam odlučila napisati ovaj post i podjeliti s vama. Gledam ovu crvenu tkaninu i zlatnu boju ukrasa. Drvene daske koje život znače. Glumce koji nemaju pojma koliko su sretni što su tu gdje jesu bez obzira na plaću, na uspjeh, na publiku. Dobili su priliku. Srce mi se slama i ne znam uopće trebam li objaviti ovaj post pun tuge. D.-u to neću ni spominjati da ne pomisli da je on kriv. On nije bio kriv što nisam dio ove priče, on je samo razlog. Ali dobar razlog. Nadam se da će mi Bog jednom dati priliku da pokažem svijetu da živim za glumu, za kazalište, za osjećaj koji dođe nakon kraja prve scena znajući da si bila odlična. Da pokažem osmijeh nakon pljeska publike, nakon smjeha i njihovog suosjećanja. Valjda sve ovo ima nekog smisla. No, užasno je teško biti na krivom mjestu, u društvu krivih ljudi(uz časne izuzetke). Biti okovan okovima koje sam sama stavila. Čudno je to kako mi,ljudi, namjerno sebi štetimo i kako shvatimo koliko nešto volim tek kada to izgubimo.

Bit ću ja dobro, ljudi! Samo ne želim više kročiti na ovaj crveni tepih mojih snova.

Pisat ću vam... sretan

13.12.2016. u 20:47 • 2 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.