Nešto mi se zanimljivo dogodilo prije nekoliko dana. Ne znam, doduše, da li je to zanimljivo i vama, ali za mene pojam "zanimljivo" znači nešto što me potiče na razmišljanje.
Mama me poslala po kruh u pekarnu, i kako sam se žurila, nisam ponijela novčanik. U ruci sam čvrsto stiskala kovanice od kunu i dvije i žurno preskakala stepenice u zgradi. Kada sam se spustila negdje do kraja stubišta koja vode s drugog na prvi kat, svjetlo se ugasilo. Posljednje tri stepenice sam preskočila i pružila ruku prema svjetlećem gumbu.
No nečija ruka bila je brža; svjetlo se upalilo i prije nego što sam dotaknula gumb.
Protrnula sam. Nisam bila sama.
Okrenula sam se i u šoku ugledala prosjakinju sa malenom djevojčicom. Djevojčica je mogla imati oko pet godina. Lice joj je bilo prljavo a odjeća poderana. Zar joj nije hladno? Iako sam bila u svojoj toploj zimskoj jakni, osjetila sam neku hladnoću na koži.
Bilo je očito da su to majka i kći. Išle su od vrata do vrata, te zvonile i prosile.
Uvijek sam bila skromno dijete. Siromašnima se nisam rugala, nisam se nikada hvalisala niti razbacivala novcem, već sam se uvijek stavljala na njihovo mjesto i pitala se… Kako bi bilo meni? I kada bih se šetala gradom, ubacila bih koju kunu u njihove ruke, suhe i tanke…
Na trenutak smo se gledali, svi troje.
A onda je djevojčica dotrčala do mene, pogledala me velikim, smeđim očima i rekla nešto kao: "Daj sirotinji…"
Oči su joj bile tako velike i gladne, da sam mislila da će me progutati… zapravo sam se prestrašila te malene djevojčice.
Sjetila sam se da imam novac za kruh, ali i toga da mi je mama dala točan iznos koliko kruh košta… Dakle, nisam joj ništa mogla dati.
"Ne, oprosti… stvarno nemam."- rekla sam i pokušala se provući pokraj nje.
Mislila sam da sam preskočila i posljednju stepenicu, no prevarila sam se; zateturala sam se i raširila obje ruke te očajno tražila oslonac. Sve se to zbilo u sekundi; u trenutku kada sam uspjela održati ravnotežu, tj. uhvatiti se za ogradu, ispustila sam kovanice iz ruke.
Začuo se jasan zvuk pada novčića na pločicama. Kovanice su se rasule po podu.
Djevojčica me gledala bez riječi.
Dok sam užurbano skupljala novčiće po podu, ruke su mi se tresle. Kada sam pokupila novčiće, i htjela doslovno nestati. Netko me uhvatio za ruku.
Okrenula sam se, a velike smeđe oči su me gledale.
"Palo ti je…" rekla je i pružila ručicu. Bila je to kovanica od jedne kune.
Pogledala sam u svoju ruku s kovanicama. Imala sam kunu više, mogla bih kupiti drugi kruh, umjesto ovoga…
"Ne, zadrži si" rekla sam i potrčala niz stepenice.
Dok sam trčala niz sutbe čula sam malu kako govori: "Hvala…"
Kad sam se vratila iz pekarne, više ih nisam srela…
Vaša ŠaŠaViCa
|