IV poglavlje

Blizu istine


U sobu su polako ulazile sunčeve zrake osvjetljavajući svaki kut, davajući mu posebnu čar i ljepotu. Promotrila sam sneno slabašne zrake jutarnjeg sunca, koje su nosile svježinu novog dana. Vani je puhao blag vjetrić, stvarajući šuštanje lišća, dok su se u meni miješale emocije. Toplina deke i vjetar koji je našao način da dopiri i do mene, davali su mi sigurnost koju nisam željela napustiti. Vani je već bio surov, nepravedni svijet. Kuća je bila moje jedino utočište gdje se nisam morala pretvarati, glumiti i biti nešto što nisam. Prezirno sam otpuhnula i lijeno se izvukla iz kreveta. Pridržala sam se za rub stolice na kojoj je još uvijek počivala kreacija moje nesuđene haljine.
Odraz u ogledalu mi je bio prihvatljiv. Moja duga kosa boje meda bila je pomalo raščupana od spavanja, a oko plavih očiju nisu se mnogo nazirali podočnjaci. Usne su mi bile suhe zbog spavanja pa sam ih malo rastegnula u nesigurni smiješak.
Nisam bila sigurna što da obučem pa sam na kraju završila u smeđoj majici kratkih rukava na kojoj je pisanim slovima pisalo "Keep holding on". Nisam se previše željela uređivati pa sam uz nju obukla izblijeđene teksas hlače. Začudo, osjećala sam još uvijek neobično uzbuđenje, bez obzira što je ono najgore već prošlo. Vibriranje u želucu nije prestalo čak ni nakon što sam doručkovala.
Hodanje do škole malo me razbudilo, ali misli su se previše rojile i obuzimale me novim spoznajama, na koje nisam željela misliti.

Razred je bio gotovo prazan. Bilo mi je drago što sam došla ranije.
Dašak limuna se osjetio zrakom dok sam ja črčkala motive po haljini koja mi se nekako našla u torbi.
"Hej Gab" pozdravio me neko i sjeo na klupu.
Izvor mirisa.
"Ej Arlene".
Dugu kosu svezala je u nemarnu pundžicu, i popravljala je rukom koja je bila išarana bilješkama i napomenama. Arlene je obukla široke hlače, preko kojih je nemarno padala duga tunika.
Razred se punio, a ja sam primijetila da skoro nitko nije onakav kakvim se na prvi pogled činio. Kao primjer uočila sam dva dečka koji nisu bili tu prvi dan. Čudno. Kako mi je to moglo promaći? Nisam previše mozgala o tome. Dečko u kojeg sam buljila napadno se okrenuo i mahnuo mi. Šokirano sam se okrenula iza sebe, ali nije nikog bilo. Arlene je maloprije promrljala nešto o maskari i otrčala u wc. Opet sam ga pogledala i zbunjeno se vratila natrag haljini.
Prvi čas smo imali povijest.
Voljela sam slušati priče o drevnim događajima, osobama, legendama,revolucijama...
Fascinirale su me osobe koje su snagom svoje volje uspjele nešto promijeniti. Kad bi se ja i ja odvažila promijeniti neke stvari...
"Gospođice Thierot!" začula sam odjednom gospođu Green.
"Molim vas, otiđite gore, neko vas treba" reče ona ljubaznim usiljenim smiješkom, provirivajući ispred vrata učionice.
Pokušavala sam dokučiti tko me sada treba? Sumnjala sam da je tata došao čak ovamo...a Maundrell je u ovo vrijeme bila na faksu. Izašla sam u hodnik i odmah je uočila.
"Vi ste Thierot?" prekinu me ženski histerični glas. Preda mnom je stajala visoka žena u tridesetim godinama sa razbarušenom plavom kosom koju je nemarno svezala u konjski rep. Oči su joj bile vlažne.
"Da" rekla sam sumnjivo. Nisam je poznavala.
"Molim vas morate me odvesti vašoj majci. Imam vijesti! Napokon imamo rezultate! Nakon toliko godina!" završi ona sa pobjedonosnim smiješkom na licu.
Zbunjeno sam stajala u mjestu pokušavajući nešto razumjeti. Tko je ova žena i zašto me pita o majci? Zbunjenost mi se očitovala na licu dok je ona čekala odgovor. Moja svijest nije shvaćala maloprije izgovorene riječi.