III. poglavlje

Promjene



U čekaonici hitne pomoći širio se ružan, odvratan miris klora. Pa kako i ne bi. To je bolnica. Mora tako.
"Bit će dobro zar ne?" nisam ni primijetila da sam refleksno poskočila ugledavši bolničara. On je uzdahnuo i nevoljko mi počeo objašnjavati.
"Rana nije duboka, površinska je, samo nije dobra prevelika izloženost vanjskom utjecaju." rekao je mladi bolničar debelih, urezanih podočnjaka ispod očiju, izgledajući kao da mu zbilja nije stalo.
"Može doći do infekcije, ali uradit ćemo pretrage pa ćemo vidjeti dalji razvoj situacije" reče naposljetku i odšeta zapisujući nešto u žuti karton.

Gledala sam još uvijek u njegovom smjeru u nevjerici.

Što mu se mota po glavi? Kada se to Darren napio zbog nečeg i završio u hitnoj pomoći? Ovo definitivno nije bio on. Ako bude nešto ozbiljnije neću se moći othrvati činjenici da sam ja kriva za to.

Sjetila sam se sinoćnjeg događaja. Prizori su mi iskakali kao u nekom akcijskom filmu kojeg gledate sa previše uživljenosti.
Pijani, dezorijentirani Darren, njegovo mrmljanje i zakrvavljene oči. Njegovo uzaludno ponavljanje da je sve u redu. Uvjeravanje. Prijetnje. Krvavo lice kada se spotaknuo i pao na betonski pločnik.
Sreća moja što tata nije bio u kući. Opet. Poslovni put u New Yorku se odužio.
Nakon višesatnog nerviranja i čekanja, pustili su ga uz recept i nekoliko šavova.
Tragovi opijanja, umora i očaja ocrtavali su mu se na licu, dok je dugim hodnikom šutke hodao iza mene sa zavojem na licu. Bila sam zbunjena i umorna, ali sam se suzdržala od priče dok ne iziđemo iz bolnice.
Topli ljetni zrak promrsio mi je kosu, i razbistrio misli.
"Pa dobro Darrene, što je tebi?" upitala sam ga naglo se okrenuvši kada smo izišli iz okruga bolnice. Znam da je bilo pomalo iracionalno da mu u ovome trenutku bilo što predbacujem ali trebala sam objašnjenja.
"Dođeš mi u pola noći, i to pijan!" glas mi je pri kraju zvučao pomalo drsko. Očekivala sam odgovor ali ga nije bilo.

Izgledao je totalno odsutno. Rukavi maslinasto-zelene košulje bili su mu zgužvani, a pogled mu je odlutao u stranu. Izgledalo je kao da nije svjestan svega što se događa.
"Zašto da ti pričam kad ionako ne razumiješ." glas mu je bio tih i neprijateljski, te sam gotovo ustuknula od tona njegovih riječi. Pitala sam se što je bio razlog ovog svega, ali bojala sam se istine.
"Kako znaš da ne razumijem? Reci mi pa ćemo vidjeti." rekla sam mu, prekriživši ruke na prsima. Nisam htjela da mi ton bude kao da želim svađu. Pogled mu je nakratko postao tužan i prazan. Bio je sputan.
Nisam dobila odgovor, samo se okrenuo, i pošao niz sada već mračnu ulicu. Nije više bio pijan, samo iscrpljen i ogorčen, to se moglo vidjeti.
"Hvala ti na svemu" rekao mi je sjetno i okrenuo se.
Krenula sam za njim "Ne možeš takav kući"
"Mogu, samo.. samo me pusti" odgovorio je podigavši ruke kao da se brani od nečega.

***


Cijeli dan mi je prošao u sjetnom raspoloženju i zaključila sam da mi daljnje razmišljanje i mozganje ne doprinosi koncentraciji. Ništa mi više ne ide za rukom.

"Gabriellaaa" odjednom sam se lecnula primijetivši Mell na prozoru. Silovito je kucala već dosta nervozna . Skočila sam otvoriti vrata.
"Kucam već dvije minute i zvonim a ti ne čuješ, šta ti je?" rekla je pomalo iznervirano.
Pogledala sam u pod ne rekavši ništa.
"Odsutna si nešto ovih dana" namrštila se. Tišina se produžila.
"Kao da ne živiš ovdje s nama". Završi ona sa luckastim izrazom na licu, mijenjavši atmosferu.
"Pa moglo bi se i reći" prihvatila sam igru. "Samo ti to najbolje znaš". Željela sam mijenjati temu, ne želeći spominjati današnji događaj.
"Ma daaa... znaaam ja tebe", reče ona kao da shvaća. Na tren se zamislila i zatim me smrtno ozbiljno pogledala.
"Znam li?" reče, namrštivši se.
Obje samo tada prasnule u smijeh. Vedra atmosfera širila se oko nas.
"Ne, zaista" reče, malo ozbiljnije. "Nešto si čudna, kao da te cijelo vrijeme nešto muči".
Odlučila sam biti iskrena. "Nisam sigurna da je tatom sve u redu." priznala sam joj nešto što je već otprije znala da me muči.
"Ne mogu shvatiti njegove česte promjene raspoloženja. Ne znam kada će otići, kada će doći..potreban mi je a sad...skoro kao da ga i nemam" riječi su tako oporo zazvučale, izrečene naglas.
Mell se namrgodila "Gabriella, ne možeš tako. Daj mu još vremena. Rastresen je i tužan, još uvijek. Vjerujem da mu je stalo da budeš sretna samo sada trenutno nema vremena to shvatiti."
Razmislila sam o tome.
"Ali, mogao bi mi barem reći. što misliš kako je meni? Ja se jesam sabrala, nastavila dalje. Nisam bježala od toga." zastala sam zbunjena, naglašavajući očito.
"Ne može se svako nositi sa problemima isto. To imaj na umu.
Nisu svi snažni kao ti Ella, pa ni tvoj tata. Potrebno mu je vremena da prihvati novonastalu situaciju ovdje i da se pomiri da tvoje mame više nema, da mora naučiti živjeti s tim. "
Njene riječi imale su smisla. Itekako. I on ima pravo na vrijeme. Pa najzad zar ja nisam imala krizu nedavno? Sjetila sam se toga i shvatila. To je njegov način.

Mell me doista umirila pa sam bila sigurna da ću se moći suočiti sa skorašnjim danom u školi. Ta promjena je bila neizbježna. Od sada napokon imam i tu odgovornost, teret. Moj život se polako kretao stazama sudbine, a ja sam ga poslušno slijedila. Nisam imala izbora, a nadala sam se boljem životu. To zaslužujem. Mada, morala sam priznati, ovih dana sam bila sretna, izuzevši Darrena.

***

Bilo je smiješno i čudno kada sam shvatila da mi svjetlost stolne lampe više nije potrebna. Pogledala sam kroz veliki prozor i glasno zijevnula, gledajući sunce kako se polako rađa preuzimajući prevlast nad nebom, dominatno poništavajući svaki trag nepredvidljive noći. Još uvijek sam sjedila na stolici, noge prekriživši na radnom stolu, dok mi je u krilu počivala najnovija kreacija čije sam posljedice itekako osjećala. Ali da, jesam, bila sam zadovoljna s njom. Bila je to elegantna haljina, nastala sasvim slučajno.
Crna, kratka i ležerna, ali u isto vrijeme ženstvena. Rukavi su dosezali do lakata, i bili su široki. Krasio je kaiš mat boje koji je razbijao monotoniju dominantne crne. Gledajući, zaključila sam da može sadržavati još neki modni detalj, poput narukvica ili torbice.
Pa ovo definitivno nije za odbaciti, pomislila sam. Jeste, ili nije saznat ću uskoro.
Sa naporom sam ustala, pridržavajući se rukom za naslon stola. Kičma me neugodno zatezala od pogrbljenog sjedenja.
Ma divota pomislila sam, kao da mi je to trebalo.
Daljnja nastojanja da pokušam spavati nisu se ostvarila. Već je bila zora. Krišom sam se spustila u prizemlje. Dobro Ella, danas moraš popuniti prijave za školu, pomislila sam i nevoljko prionula na doručak.

"Ime i prezime?" upitala me vitka, svježe ofarbana plavuša za pultom. Napokon sam došla na red u velikom redu gužve nervoznih srednjoškolaca koji su se zafrkavali sa pristojnom tajnicom.
"Gabriella Thierot" odgovorila sam joj sa smiješkom i krajnje ljubazno. Primijetila sam kako joj se savršeno oblikovana obrva podignula za milimetar. Predrasuda nikad dosta. Danas se ne isplati ni biti ljubazan. Namršteno sam se okrenula i otišla.

Kada je cijela pompa oko prijave završila otišla sam, umorna i još jedne brige riješena,kući. Morala sam se naspavati za sutrašnji dan. Nisam se čak ni obazirala na veliku hrpu koverti pristiglih poštom. Jedna plava se naročito isticala. Na njoj je bilo ispisano tatino ime a markica je bila iz druge države. Počela sam trgati ne razmišljajući.
Ma što ja to radim? zapitala sam se gnjevno nakon što je iz koverte virio bijeli papir. Sjedim i otvaram tatinu poštu, dok bih se trebala spremati za sutrašnji dan.Uzdahnula sam i krenula prema sobi.
Mell je izričito zatražila da ide samnom sutra do škole. Nisam baš bila oduševljena ali sam pristala.


***
Bio je to kao i svaki drugi dan. Škola je bila jednostavna, crvene boje, različitih ulaza, izlaza i predvorja. Velika zastava vijorila se uz treći ulaz za profesore. Prozori su bili maleni, skučeni, meni pomalo klaustrofobični. Mell je spustila svoje velike crvene naočale i potiho zazviždala za grupom košarkaša kojima je na majici pisalo Delta High school.
Primijetila je da sam nervozna.
"Elli, sretno, ne brini mi se ništa, ajde sad, upadaj" reče ona brzo i poljubi me u obraz uz glasan zveket njenih drvenih narukvica i spremno odmaršira u pravcu dečki. Prevrnula sam očima i nasmijala se.
Dugi uski hodnik bio je skoro prazan. Napokon sam pronašla učionicu svog budućeg razreda, čiji je broj upadljivo stajao na bijeloj prijavnici.

Hrabro sam ušla, pomalo gužvajući pamučnu, bijelu majicu poludugih rukava. Sjela sam u zadnju klupu, promatrajući sastav razreda. Pogled mi je odmah pao prema najglasnijem stolu. Tri dečka su sjedila na stolu okrenuta meni leđima, dok su dvije djevojke razgovarale s njima. Jedna je imala kosu boje meda i izražene jagodice dok je druga, glasnija djevojka, imala crnu valovitu kosu. Nisu mi se svidjele na prvi pogled. Ostali su manje-više bili u redu. Bilo je rockera, trendsetterica, sramežljivih, pa čak i normalnih.

Toliko sam se udubila u misli i nisam primijetila djevojku kose boje meda koja je stajala pored mene i smijala se.
Prvo sam pomislila da mi se ruga dok nisam primijetila njen prst koji je usmjerila prema mojim starkama.
"Iste su" promrmlja ona kroz smiješak. Pogledala sam svoje tamnoplave starke i njene- bile su identične. Smiješak mi se razlijegao licem.
"Točno tako" rekla sam ležerno
"Arlene" reče mi ona i pruži ruku.
"Gabriella, ali zovi me Ella" uzvratila sam joj ruku. Iznenadila sam se vidjevši kako je sve prirodno.
Ispostavilo se da Arlene nije jedna od onih cura.
"Jesi li slobodna? Stvarno ne želim sjediti sa Amy" reče ona diskretno se okrenuvši prema curi crne kose koja je otvoreno očijukala sa mišićavim dečkom smeđe kose.
"Da naravno sjedni" ponudila sam joj se sretna što sam uspjela upoznati bar jednu osobu.
To je bio tek početak.


Evo ...i treći post. Treća sreća.
Hvala vam na svim lijepim komentarima. Imala sam mali nedostatak inspiracije . Slobodno komentirajte (po mogućnosti duže komentare)...
Redovno čitam postove ...hvala mnogo ljudima koji me svojim postovima inspirišu..vaša
A.