II. poglavlje

Snažni nalet vjetra nahrupio je u sobu, nadjačavši poluotvoren prozor, i prekinuvši me u sanjarenju. Prenula sam se, a dlačice na zatiljku su se naježile. Stranice otvorenog dnevnika nastavile su se listati, bez mog utjecaja, otkrivajući sudbinu starih dana koje sam prebrodila uz mnogo patnje i truda. Ne znam zašto su mi danas sjećanja navrla...
Tjerajući sebe da ne mislim o tome okrenula sam se na suprotnu stranu i zagledala u elemente svoje sobe koji su odražavali moju osobnost.
Na jednom dijelu sobe, na zidu je visio etno uzorak na kojem je bila slika rasplamsale vatre, žute i narančaste boje. "Baš kao tvoj temperament dušo" rekla mi je mama, poklonivši mi to za 14. rođendan.
Ne.
Dosta o tome, naredila sam sama sebi. Ustala sam i prošetala do terase, a hladan noćni zrak, neobičan za ovo doba godine, razbistrio mi je misli, tjerajući depresiju daleko u bezdan.
Ovo nije u redu, pomislila sam. Zar ću uvijek, kad dođe kolovoz depresivno ležati u sobi, čekajući crne misli da odu, nadajući se da će proći bez posljedica?
Gledala sam ljude kako prolaze cestom koja se nalazila ispod moje terase, često se pitajući kakve su njihove sudbine, nade...snovi?
Što bi oni pomislili na moja iracionalna razmišljanja? Da li bi me sažalijevali, ili bi samo odmahnuli glavom i rekli "možeš ti to". Mrzila sam sažalijevanje svih vrsta, to nije u skladu s mojim karakterom, smatrala sam da sve mogu pobijediti i prevazići.

Nešto što sam već odlučila, motalo mi se po glavi i davalo mi do znanja da je vrijeme da to ostvarim. Obuzeo me nalet sažaljenja. Nisam htjela to raditi, ali morala sam. Ovo je otišlo predaleko. On to mora znati. Zaslužuje bar to.

Pred očima mi se stvorila njegova slika. Mišićavi obris njegova tijela pripijen uz moj dok me snažnim rukama prisvaja sebi, njegova spretna usta i vreli poljupci u toplim predvečerjima, slatke riječi upućene meni, vrelim dahom koji mi golica uho...nemogućnost da mu se oduprem kada ga strast obuzme...
Bio je sve što sam željela, trebala. Bio mi je utjeha u teškim trenutcima, putokaz na izgubljenom putu. Želja, žudnja, pa i prijatelj...ali nisam ga voljela.


Kakva sam ja to osoba kada sam se igrala tako sa sudbinom onih do kojih mi je stalo? Da li me moja bol stjerala tako duboko da sam nesvjesno činila drugima ono od čega sam zazirala. Nisam na to mogla odgovoriti. To je bila definitivno situacija o kojoj bi se moglo raspravljati.


Noć je bila iznimno hladna, tako da sam bolje spavala. Razmišljala sam kako da objasnim Darrenu, situaciju i uvjerenja koja mi se bolesno i neobjašnjivo stvorila u glavi. Kako da mu objasnim da će me i on nakon nekog vremena napustiti, ostaviti da se opet borim sama sa sobom. To nisam mogla dopustiti, ne sad kad sam se počela zaljubljivati u njega. Počela nešto osjećati. Da sam prije ovako nešto odlučila bilo bi mi mnogo lakše to učiniti. Pitala sam se kako će Darren, onako arogantan ali zapravo dobar reagirati na moj preokret, sigurno se neće moći pomiriti s tim odmah.
Morat će, pomislila sam, pokušavajući zamisliti njegovo lice kad mu saopštim...


Jutro me zateklo nespremnu i nesigurnu za odluku koja slijedi. Dosta sam sve skupa ovo odgađala.
Sunčeve zrake poigravale su se, stvarajući na zidu sjene koje su budile maštu posmatrača, i ispreplitale se stvarajući skoro žive obrise na zidu. Ustala sam, odvrativši pogled od zida i brzo se spremila, osjećajući neugodno stezanje u želudcu. Za mene nije nikako bilo provođenje teških odluka. Zaključila sam da bi najbolje to bilo riješiti u četiri oka, tako da sam odlučila otići do njegove kuće.

Darren, moj odsada bivši dečko živio je tri bloka dalje od mene, u dvospratnoj kući uređenoj u srednjovjekovnom stilu. Obožavala sam tu kuću. Bila je jedinstvena i veličanstvena, i imala sve elemente srednjeg vijeka.
Prohladna sinoćnja noć nije se osjećala u sada već sparnom danu mjeseca kolovoza, tako da sam se obradovala bijeloj majici koju sam žurno navukla, i trapericama od tamnog teksasa.

Nisam javila Darrenu da ću doći, to bi bio vrhunac, pomislila sam.
Brzo sam zašla iza ugla, već primjećujući obrise drvenih vrata, i mnoštvo rascvjetali ruža, izrezbarenih u teškim vratima. Pozvonila sam, osjećajući još veću napetost zbog onog što mi slijedi. Na sreću, vrata je otvorio Darren tako da nisam imala potrebu glumiti ispred gospođe Wills.
Na sebi je imao plavu, izblijeđenu majicu kratkih rukava koja je jasno naglašavala njegove dobro oblikovane mišiće, stvarajući divan i jasan kontrast sa njegovim tamnozelenim očima. Kosa mu je bila kratka, ali jednostavna i uredna. Očito me nije očekivao, to se jasno vidjelo po njegovom zbunjenom pogledu. Bio je iznenađen, ali samo nakratko, a onda su mu se pune usne razvukle u neodoljiv smiješak, otkrivajući red bijelih zuba.
"Ella...otkud ti?, nisam te očekivao"-upitao me sa smiješkom, jer obično je on meni dolazio.
"Darren..ja sa-"
"Nije važno" prozborio je a na usnama mu se pojavio vragolast osmijeh.
Nije mi dopustio da završim rečenicu, već me privukao u snažan zagrljaj, i poljubio me strasno, pomalo čak grubo, sklono njegovom karakteru. Nisam se odupirala, bilo je previše dobro. Nemoj mi još više otežavati, pomislila sam dok se su njegove usne spajale i kretale sa mojima. Nakon dugog poljupca, blago se odmaknuo, a na licu mu se odražavala sreća i zadovoljstvo. Bio mi je tako blizu da sam mogla vidjeti njegov mali ožiljak pored usne, koji sam tako voljela. Još uvijek me grlio, gledajući me ravno u oči svojim dubokim zelenim očima.

"Ella, jesi li mi dobro?" upitao me, valjda uočivši nemir u mojim očima.
"Možemo li malo prošetati?" upitala sam ga, gledajući iza njega, jer nisam htjela da nas gđa. Wills čuje.
"Naravno"-složio se i nestao u tami hodnika, vrativši se obučen.

Dugo smo jednostavno šetali držeći se za ruke, i promatrali zelenilo parka koji smo oboje voljeli. Priroda je bila u punom cvatu, drveće se razgranalo, i otkrivalo svoje zeleno lišće, davajući toplu atmosferu cjelokupnoj situaciji.
Darren je samo šutio i držao me za ruku. Vrlo dobro je znao moj karakter i brze promjene raspoloženja. Savršeno je to razumio, jer je sve znao. Bio je upoznat sa mojom situacijom.
"Darren, moramo ozbiljno popričati." Rekla sam napokon, odlučivši da ne mogu više oklijevati.
"Reci, slušam, o čemu?" rekao je, ozbiljno me pogledavši, držeći me još uvijek toplom rukom. Izvukla sam ruku iz njegove, i ispreplitala vlastite prste. Moja reakcija ga je iznenadila, ali je još uvijek šutio.
"Ovo je otišlo predaleko". Rekla sam, gledajući ispred sebe u užareni pločnik. Nisam ga smjela pogledati.
"Osjećam tjeskobu. Mislim da je došlo vrijeme da malo razmislimo o svemu ovome."
Nikako se nije nadao ovome, negativno iznenađenje mu se očitavalo na licu. Bol u zelenim očima. Nespokoj zbog mojih izgovorenih riječi.
"Ella...zašto? Zašto ovo odjedanput?" upitao je. "Nešto sam krivo uradio?" upitao me zbunjen.
"Ne, ne , ne, nije problem u tebi", rekla sam, uzevši njegove krupne ruke u svoje.
"Ja nisam načisto sa sobom, ne želim povrjeđivati ljude oko sebe. Jednostavno se ne osjećam potpuno trenutno. Treba mi vremena."
Objasnila sam mu, gledajući ga u oči. Krenuo mi je proturječiti.
"Možemo pokušati.. "
Stavila sam prst na njegove usne.
"Ne, molim te. Ne otežavaj mi ovo. Ne mogu ovako. Ne volim ovu tjeskobu i ovaj nemir." Rekla sam pogledavši u smeđu klupu ispred sebe. Mogla sam osjetiti njegovu tugu u zraku...njegov povrijeđeni ponos. Nije mi bilo drago što ga lažem. Volio me, na svoj način, ali me volio. Jako sam dobro znala zbog čega ga ostavljam. Nije to bila tjeskoba, bio je to strah. Strah od samoće, gubitka. Znala sam vrlo dobro da će me ostaviti, a to nisam htjela dopustiti. To mi je bilo nesnosno i pomisliti. Ne sad kada sam napokon počela osjećati nešto prema njemu. Nisam htjela da se zaljubim, jer bi mi bilo teško oporaviti se kada me ostavi. Ovako je bolje, pomislila sam.
Njemu je bilo teško, i bio je zbunjen, ali nije se opirao. Znao je da mene ništa ne može pokolebati. Tupo je gledao pred sebe, udubljen u misli. Jedno vrijeme je samo tišina vladala među nama
"Dobro, poštujem tvoju odluku" rekao je glasom lišenim emocijama. Osjećala sam da ga sve ovo tišti, ali da mu ipak muški ponos ne dozvoljava daljnju raspravu.
"Uvijek ćeš mi biti drag i ostat ćemo prijatelji" rekla sam mu, nadajući se da će ga bar to utješiti. Već sam bila spremna pokunjeno otići, a njegova krupna ruka grubo me uhvatila.
"Ella reci mi nešto", rekao je okrenuvši glavu prema meni, i rukom me držeći.
"Voliš li me?" upitao me, a u očima mu je bljesnula nova nada.
Samo sam ga molećivo gledala. Nisam mu ništa odgovorila. Nisam htjela. Nisam mogla.

"Oprosti" izustila sam, okrenula se od njega i žurnim koracima se udaljila.


Osjećala sam groznu krivicu, ali u sebi sam znala da je razlog opravdan. Bilo mi je grozno, i nisam se mogla vratiti još kući. Gušila me, pogotovo onako prazna. Tata je rijetko boravio u kući, jer je puno radio. Ja sam se navikla na to, i voljela sam samoću. Mell je jedina koja me može utješiti u ovom trenutku, pomislila sam. Maundrell je bila moja najbolja prijateljica od djetinjstva. Upoznale smo se kada sam se doselila ovdje. Bile smo potpune suprotnosti po karakterima ali smo se slagale.

"Ellaa, što ti je izgledaš grozno" rekla mi je Mell, odmah sa vrata. Jedna od "vrlina" Maundrell je što je sve opažala, pa i najmanju sitnicu.
Ne rekavši joj ništa ušla sam u predvorje previše uzbuđena da bih išta rekla. Osjećala sam njezin pogled na leđima.
"Nije mi ništa, pomalo sam usamljena" rekla sam joj, okrenuvši se prema njoj, gledajući je u zelene oči.
"Ne vjerujem ti, ali neka ti bude ovaj put", rekla je pronicljivo me gledajući. Sjela je na fotelju boje mahagonije žvačući glasno ružičastu žvaku.
Jedna od stvari koje su mi se sviđale kod Mell je bila njena ekscentričnost. Obožavala je sve neuobičajeno i drečavo. To vam je bila Maundrell.
Bila je godinu dana starija od mene, i išla je u drugi razred srednje umjetničke škole. Svoj stil oblačenja je prilagođavala svom luckastom ponašanju. Njen zaštitni znak bile su velike naočale i narukvice koje je nanizala na duge ruke.

"Opet sam se posvađala sa Michaelom" reče ona razvlačeći žvakaću prstima, i mijenjajući temu. Michael je njezin bivši dečko sa kojim se stalno natezala. Čini se da nisu mogli biti čak ni prijatelji ako je to za njih uopšte i moguće.
"Ništa novo, za vas dvoje. Zaista ne znam kako možeš izdržati, ja stvarno ne bih mogla." prokomentirala sam njen odnos sa Michaelom sjedeći na ugodnom kauču. Sa Mell je bilo zbilja lako razgovarati.

"Pa čuj draga, nije baš kao kod tebe i Darrena sve super, ali ide" rekla je smijući se.
Po mom ozbiljnom licu sigurno je zaključila da je pogodila u slabu točku.

"Je li sve u redu s vama?" upitala me primaknuvši mi se tako da sam osjetila sladunjavi miris borovnice koji se širio od njene žvake.
"Raskinuli smo" priznala sam joj ležerno slegnuvši ramenima i zagledavši se kroz prozor.

"Molim!!!!" vrisnula je i naglo ustala. "Zašto, tko, on je raskinuo?"

"Ja"-rekla sam pokunjeno i okrenula se.
"Zašto? Bilo vam je super...čekaj meni je nešto promaknulo kod vas dvoje?"
"Nije ti ništa promaklo Mell"
"Zaista ne razumijem Ell-što se s tobom događa?" rekla je tišim tonom, i stavila mi ruku na rame.
"Ne želim pričati o tome jednostavno nam nije išlo. Previše smo različiti, ne bi funkcioniralo, on će uvijek biti takav karakter a ja se ne mislim mijenjati."

Slagala sam, izrekavši najgoru laž na svijetu. Problem je što Mell ne bi razumjela moje razloge, mislila bi da je to apsurdno. Ali ja sam znala istinu. Vrlo dobro sam znala ishod ove situacije, da sam nastavila vezu sa Darrenom. Rezultiralo bi mojom zaljubljenošću, a posljedice ne bi bile najbolje. Bolje je ovako, opet sam se ohrabrila. On će nastaviti sa svojim životom, biće nam lakše. Primijetila sam da Mell šuti, a to je bilo neobično za nju. Nije shvaćala, to je bilo.

"Ell...ipak te razumijem na neki način..i poštujem tvoju odluku. Ako je raskid ono što misliš da je najbolje za vas, pogotovo za tebe, onda dobro, samo želim da mi budeš sretna ok?"
Nisam ništa mogla odgovoriti jer bi se rasplakala a to nisam željela.

"A sad promijenimo temu, nećemo o tužnim stvarima." rekla je vedro. Znala sam da uvijek mogu računati na Maundrell, bez obzira što odlučila. Vrijeme je stvarno brzo protjecalo uz nju, i bilo mi je lakše suočiti se sa problemima koji će me zaskočiti kada budem sama, što se naravno i dogodilo.

Prazna kuća je zjapila tužna i monotona, i nije se osjećao trag nekoć tople kuće u kojoj je odisala ljubav i sklad. Primjetila sam tatinu poruku, uz negodovanje je razmotavši:

Dušo morao sam otići hitno u New York poslom, ako trebaš novca znaš gdje ga možeš naći. Dolazim večeras.


U nevjerici sam buljila u te dvije rečenice.

Na neki način sam shvaćala njegovo stajalište i način razmišljanja. Ubijao se od rada samo da ne razmišlja o stvarima koje su ga mučile. Znala sam da me voli, ali mi je bio potreban. No on to očito nije shvaćao.

Odučila sam da ću bar od danas pokušati biti sretna, napokon pokušati učiniti nešto za sebe.

Kao podsjetnik koji točno kucne u određeno vrijeme, sjetila sam se Darrenovog tužnog glasa danas, koji mi se nesvjesno nastanio u glavi. Prije mi uopšte ne bi stalo, ali sad jeste itekako. Nisam ga htjela povrijediti, ali očito mi to nije pošlo za rukom. Ali nisam smjela dopustiti da ovo krene dalje. Znala sam da bih ga zavoljela a on bi me prije ili kasnije ostavio. Bio je stariji, znala sam sve njegove planove o odlasku na fakultet u drugu državu. Gdje bih ja tad bila? Kako bi se osjećala bez njega? Bolje da sam sve skončala danas. Zaboravit ću ga i promijeniti tok sudbine, koja je nesvjesno tekla. I njemu je bolje bez mene. Zaslužuje nekog cjelovitog i prisebnog, a ne mene ovako rastresenu.


Odlučila sam se ostatak dana opustiti, i ne razmišljajući o stvarima koje su me izjedale. Zašto ne bih današnju odluku počela poštovati...

Na vratima se začulo glasno kucanje i buka, a knjiga koja se nalazila na mom krilu, glasno je pala uz tresak na linoleum.
Nisam ni primijetila sam zaspala, ali sada mi je jedino bilo na umu otkriti izvor buke.
Oprezno sam sišla niz stepenice, a kucanje na vratima postajalo je sve jače. Tko kod bio ispred vrata nije bio strpljiv. Strah me obuzeo, a ruke su mi počele podrhtavati.
Uzdahnuvši otvorila sam vrata. Zapuhnuo me jak miris alkohola. Srce mi je počelo užurbano kucati, a na licu mi se odražavao zabrinut izraz lica prožet naletom straha. Osjetila sam kako mi se želudac neugodno steže.
Super još mi samo ovo treba. Pomislila sam gledajući ispred sebe.






Evo i drugi post..hvala svima koji prate moju priču . Za mnoge radoznale glavice tvrdim da su svi likovi LJUDI i da će takvi ostati do kraja. Također napominjem da je ovo izmišljena priča i nema nikakve veze sa stvarnošću. Pozdrav svima.
A.

update:javljam vam jednu tužnu vijest:
vlasnik bloga koji sam često čitala (http://corax.blog.hr/)-ubio se predoziranjem. Iako ga ne poznajem doživljavala sam ga kroz pisanje. I tako sam žalosna jer se još jedan mladi život ugasio. Tužno je to ali ipak se moglo spriječiti - Corax R.I.P (F)