četvrtak, 29.05.2008.

Sjećanja

I poglavlje

15. rujan.2008


Opet me prožela čudna slutnja, neobični nalet panike, koji mi je ispunjavao cijelo tijelo, i nadilazio svijest, od čega mi je bilo još gore... Osjećala sam tjeskobu. Da. Da. Osjećam je. Dolazi. Neka promjena u mom životu vreba negdje u kutku, zlokobno čekajući da me zaskoči, nespremnu i iznenađenu, kao što lovac posmatra lovinu, negdje u prikrajku-lukavo i promišljeno. Nisam točno mogla odrediti da li je to zbog toga što konačno krećem u srednju školu, ili možda zbog toga što je moja dobro razvijena intuicija naslutila promjenu, ono čega se najviše bojim... Neugodni trnci opet su mi prostrujali hrptom, pogledavši tamno obzorje na zapadu. Divota. Još će i kišiti. Veliki crni oblaci zlokobno su se namnožili, gusti poput tijesta, i slutili na veliko nevrijeme. Neobična podudarnost natjerala me da se sjetim kobnog 13. kolovoza, datuma kojeg je moja naizgled snažna svijest pokušavala potisnuti, ali bezuspješno. Sjećanja koja su zauvijek promijenila moj život, trajno i negativno, bolno i čudno, navrla su. Konačno su probila tanku opnu zaborava koju sam sa teškoćom izgradila, nakon silnih neprospavanih noći, i unutarnjih borbi sopstvenog bića.

Lišće je počelo opadati, odlazeći u ništavilo, u prazninu. Sa sobom je odnosilo dio nas, našeg sjećanja, vlastitog života koji smo izgradili i prestajalo biti dio našeg savršenog okruženja. Miris kiše u zraku, miris ugodne vlage golicala mi je nosnice.
Zažmirila sam sjetivši se tog poslijepodneva.



13.kolovoza 2002

Kao i uvijek, šetala sam izgubljena u svojim mislima, svjesna samo napola idile koja me okruživala. "Moj život je savršen" pomislila sam.... kako i ne bi. Imala sam sve što jedna tinejdžerica može zamisliti, super kuću, roditelje, snove...Što da kupim mami za njezin nadolazeći četrdeset i drugi rođendan? Kao i uvijek, to je moralo biti nešto u mome stilu, jer sam bila uvijek na svom ružičastom oblačiću, mada sam pred drugima izigravala snažnu, jaku osobu. Samo me mama istinski znala, do srži.
Naravno, tata će vjerovatno mami kupiti veliki buket rascvjetali crvenih ruža, kako bi pokazao "kako je njegova ljubav i dalje jaka, kao prvog dana". Nisam bila romantična osoba, ali bilo mi je drago što mi se roditelji vole i dobro slažu.
Moje sanjarenje je prekinuo dobro poznati prodorni glas moje majke.

"Gabriellaaa, gdje si se opet izgubila, dođi ovamo imaš telefonski poziv!" derala se. Misleći da je nisam čula, izašla je na sklisku cestu, koju je kiša umila, oslobodivši je suhoparne vrućine.

Nekoliko stvari zbilo se odjednom.

Skliske gume auta zacviljele su skoro bolno i užasnuto.

Mama me preplašeno pogledala bacivši se pred mene, a ja sam u zadnji trenutak shvatila da kotači crnog Mercedesa zlokobno klize po nestabilnoj cesti. Čuo se užasni krik, zvuk opasnih kotača, i zatim tup udarac od kojeg mi se želudac okrenuo. Poslije toga bjesomučna tišina, a užasan prizor stvorio se ispred mene. U tim užasnim sporim sekundama nisam znala što radim, ukipljeno sam stajala, dok mi nije došlo do mozga što se upravo desilo. Ulicom se prolomio moj užasnut krik isprepleten jecajima. Ne. Ne. Neka me neko probudi. Ovo se ne dešava. Bacila sam se pored nje, ne mareći za lokve krvi svuda oko sebe. Sjećam se njenog, posljednjeg užasnutog ali opet nekako mirnog pogleda u tupim očima. Moja hladna, drhtava ruka, na njenom još toplom vratu, slabašnog bila koje je meni naočigled prestalo nabijati.
"Dušo .." šapnula mi je mama, na uho, "čuvaj se..." rekla je svoje posljednje riječi a pogled joj se usmjerio prema nebu, i zauvijek izgubio svoj sjaj i vedrinu.
Te će me riječi progoniti do kraja života....Sjećam se strke, panike oko sebe, naglih grubih tatinih ruku koje su me tresle i vraćale u stvarnost. Sjećam se njegovog sablasnog jecanja...Sjećam se svoga groznog delirijuma, agonije u kišovitim jesenskim noćima, histeričnih naleta plača i groznice koja me stalno protresala kada bi se sjetila njenog užasnutog pogleda. Sjećam se snova od kojih sam se vrišteći budila, doktorice koja mi je ponavljala na redovnim terapijama da smo lutke sudbine, kojim život upravlja....


Moj život od tog kobnog dana se naglo promijenio. Istina, nastavio je teći normalno za sve druge ljude, osim za mene. Bilo je nemoguće zaustaviti vrijeme, zaustaviti tu groznu promjenu koja se dešavala bez utjecaja ljudi. Željela sam da vrijeme nekako stane, da zauvijek živimo u našem malom gradu, sretni i bezbrižni...Moja nekoć lijepa soba od tog dana ostala je nepromijenjena, nisam ništa mijenjala, jer je to sve bilo u onom nekom sretnom životu kad je mama bila živa. Panično sam pokušavala zadržati svaku pojedinost našeg starog života, svaki insert, ne dopuštajući joj da izađe iz mene, a sve mi je naočigled odlazilo u zaborav gdje i pripada. Nisam marila ni za što, samo sam živjela trenutke u svojoj glavi, moj cijeli život bio je apstraktna nepoznanica, stvorena u svijetu mašte koji nije postojao, stvarnost mi je izmicala a prošlost preuzimala granice normale. I previše. Osjećala sam se krivom, a dopustiti sebi da nešto zaboravim, za mene je bilo izdaja. Stalno sam plakala u panici, jer sam znala da ne mogu biti sretna bez jednog najboljeg dijela života. Uz to obuzimala me bjesomučna spoznaja da sam kriva zbog toga što se desilo. Ta noć je bila jedna od onih dugih, opasnih noći u kojima se nešto nepovratno mijenja, nabolje ili nagore, i mijenja ti život iz temelja.
Nakon nekoliko godina, suze su isušile, sve je polako odlazilo u zaborav gdje i treba , a u meni je ostala praznina, velika tupa rupa. Veliki ožiljak. Ostala je samo bolna ljuska mene, nekoć sretne djevojke, koja se nastavila boriti u surovom nepravednom životu. Rupa se s vremenom smanjivala, ožiljci zacjeljivali, ali uvijek će ta nesreća biti dio mog života, uvijek će biti sjećanja, ali nadam se da će biti bolje. Moram vjerovati, pomislila sam sjetivši se maminih posljednjih riječi. Jer ono što te ne ubije ....


Molim vas, ako vam se ne svidi pročitani post da u komentarima ne pišete uvrede i pogrdne riječi, takvi komentari će biti obrisani, ako imate nekih kritika to napišite na lijep i kulturan način. Idući post će biti ubrzo. Posebno pozdrav svim curkama sa forumasretan
A.

22:17 | Komentiraj (37) |

Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se