H.A.N.N.A.H.

petak, 22.02.2008.

IGRA

Priča se da su se jednom na Zemlji susrele sve ljudske osobine i osjećaji.

Ipak, Dosada je u tom neobičnom društvu stalno zijevala. I kad je zijevnula već po treći put, Ludost je, luda kao uvijek, predložila:

- Hajdemo se igrati skrivača!

Spletka je značajno podignula obrvu, a Znatiželja je u nemogućnosti da se suzdrži, upitala:

- Što je to igra skrivača?

- To je igra u kojoj ja pokrijem oči i brojim do tisuću, dok se vi ne sakrijete. Kad izbrojim krećem u potragu i koga zadnjeg pronađem, taj je Pobjednik. – objasnila je Ludost.

Oduševljenje je poletno zaskakuta, dok je Radost gotovo bezuspješno trudila uvjeriti Sumnju, koja nikome ne vjeruje, Mrzovolju, koju nikad ništa nije uspijelo zainteresirati, da sudjeluju u igri

No, bilo ih je još nekoliko koji se nisu željeli igrati…

Istina se pitala zašto bi se ona skrivala kad će je ionako, na kraju, pronaći.

Oholost je držala da je igra glupa (a zapravo ju je ljutilio što zamisao nije bila njezina).

Kukavičlik nije želio riskirati.

- Jedan, dva, tri… - počela je Ludost brojati.

Lijenost se skrila iza prvog kamena na putu, Vjernost je potražila zaklon na nebu, a Zavist je čučala u sjeni Uspjeha, koji se vlastitim snagama popeo na najviši vrh stabla.

Velikodušnost se umalo nije ni uspijelo sakriti jer joj je svako mjesto koje je naašla izgledalo prekrasno za nekoga od njezinih prijatelja. Kristalno jezero prepustila je Ljepoti, hlad drveta Sramežljivosti, mekoću leptirova leta ustupila je Osjećajnosti, kretanje vjetrova Slobodi… A sebi?
Ipak, na kraju se i ona sklonila i to u zraki sunca.

Sebičnost je, što se naravno moglo i očekivati, pronašla najudobnije mjesto na svijetu, idealno samo za nju.

Laž se sakrila na dnu oceana, a zapravo je bila iza duge.

Strast i Požuda zavukle su se u jedan vulkan, a Zaborav… zaboravio je gdje se uopće sakrilo, no to i nije bitno.

Kad je Ludost došla do broja 999, Ljubav još nije bila pronašla niti jedno mjesto za sebe, jer joj se svako činilo zauzeto. Tada je ugledala prekrasan ružičnjak i zavukla se među crvene ruže.

Kad je Ludost izbrojala do tisuću i počela tražiti, prvo je, naravno, pronašla Lijenost, koja je bila iza najbližeg kamena. Potom je začula kako Vjernost na nebu razgovara s Bogom. Strast i Požudu otkrilo je podrhtavanje uznemirenog vulkana, a Zavist je pronašla pošto je ugledala Uspijeh.

Sebičnost nije ni trebala tražiti jer se sama otkrila bježeći iz svog skrovišta, točnije, iz osinjeg gnjezda.

Tražeći dalje, Ludost je došla do Kristalnog jezera i odmah otkrila Ljepotu. Sumnju je vidjela kako sjedi na jednom kamenu, otkrivši se da ne bi morala nikome govortit gdje se sakrila.

Doskora su svi bili otkriveni.

Darovitost je čučala u svježoj, mirisnoj travi, Tjeskoba u tamnoj spilji, Laž ih je sve uvjeravala da je bila na dnu oceana (a virila je iza duge).
Zaborav je već zaboravio da se nečeg uio igrao. Ludost jedino nikako nije mogla pronaći Ljubav. Tražila ju je po cijelome svijetu, iza svakog stabla, grma, cvijeta, na dnu svakog potoka i na vrhu svake planine, a kad je skoro već odustala pogled joj se zaustavio na prekrasan ružičnjak. Uzela je štap i počela razmicati ruže.

Odjednom je začula bolan vrisak. Ružino trnje se zabilo Ljubavi u oči i silno je ozljedilo. Ludost nije znala što bi od jada. Ispričavala se, plakala, molila da joj dopusti iskupljenje, a onda se sjetila…

Obećala je Ljubavi da će od tog trenutka zauvijek ostati s njom.

Dakle, otkad se igra skrivača prvi put igrala na Zemlji, Ljubav je slijepa, a Ludost joj je vjerna prijateljica.


- meksička narodna priča -



Ovu priču pronašla sam davnih dana i odmah mi se svidjela. U svojoj jednostavnosti sakrila je puno životnih istina...
- 22:44 - Komentari (8) - Isprintaj - #

petak, 08.02.2008.

LEPTIRICA

Profesorica ju je prozvala da odgovara. Nek´ je. Učila je i znala je gradivo. Bila je savjesna učenica sa dobrim ocjenama. Htjela se dobro obrazovati kako bi imala više izgleda za uspijeh u životu.

Nakon nastave ostala je još par minuta popričati s kolegicama iz razreda, a onda je krenula kući. Kosa joj je nestašno lepršala oko lica dok se sad već dobro poznati osjećaj pojačavao u njoj i nemilosrdno joj grčio nutrinu. Bez smješka mahnula je starom susjedu i ušla u kuću. Mama je već čekala s ručkom. Pogledala je na sat. Ima još nešto slobodnog vremena. Sjela je za pisaći stol i počela rješavati dobivenu zadaću. Bila je udubljena u posao ali ipak je čula otvaranje ulaznih vrata. Zadržala je dah, a potom lagano odahnula. Dobro je. Ton glasa bio mu je smiren. Možda dan ipak protekne u miru. Ipak. napetost nije u potpunosti nestala. Sjedila je u stanju pripravnosti da izleti iz sobe u slučaju da vika počne i pretvori se u nešto gore.

U tim ga je trenucima mrzila i željela je da umre i ostavi ih na miru. Nije se dobro osjećala zbog toga osjećaja. Nije nikog željela mrziti.

Promatrala je ljude oko sebe i vidjela da neki žive normalno. I ona je željela takav život. Život gdje je dopušteno smijati se, bez straha na opominjanje da je preglasno.

Ponekad se osjećala kao leptir uhvaćen u paukovu mrežu koji nezna kako da se ponaša. Ako se koprca, samo se još više zapetljava u mrežu ali bar ima osjećaj da se bori. Ako se smiri i gotovo prestane disati možda je pauk ne primjeti pa uspije iskliznuti iz mreže...

Što ako uspije pobjeći iz ove mreže i opet uleti u neku novu, nekog drugog pauka iako se zaklinjala sama sebi da će dobro gledati kuda leti?



Nasilje svake vrste svuda je oko nas. Crna kronika zauzima sve više mjesta u novinama. Sve je manje sretnih ljudi.

Nekad su se dečki u školi tukli i dolazili bi doma s modricama i krvavim nosom. Danas doma dolaze mrtvi jer nož ili neko drugo oružje sastavni je dio školske torbe i upotrebljava se bez imalo razmišljanja.

Ne znam razlog ovom kaotičnom ponašanju. Ne znam koje opravdanje da nađem nasilnicima. Stres? Traume iz djetinjstva? Neostvareni snovi?

Istina je da nema opravdanja za mučenje drugih ljudi. Svi živimo sličnim životima. Svatko bira svoj način rješavanje dnevnih frustracija. Jer, svi ih mi imamo. I ne rješavamo ih iskaljivanjem na drugima. Ako već imas potrebu za udaranjem, nabavi si boksačku vreću. Zašto si netko može davati za pravo da vježba svoju silinu udarca na curi, ženi ili vlastitom djetetu? Tko mu je dao to pravo? On sam. I to je pravo teško oduzeti. Zbog straha ili jednostavno fizičke nadjačanosti.

Sve kreće od obitelji. Ako od ranog djetinjstva vidiš nasilje u toj instituciji koja bi trebala pružati zaštitu i ljubav, od žrtve pretvoriš se u agresora. Svaka čast pojedincima koji se uspiju izvući iz tog začaranog kruga bez posljedica. Treba se diviti njihovoj snazi.

Možda je John Lennon ipak bio samo sanjar kada je zamišljao svijet bez granica i razloga za ubijanjem...
- 22:47 - Komentari (15) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se