H.A.N.N.A.H.

Blizanci u maternici razgovaraju


- Vjeruješ li u život poslije rođenja?

- Naravno, sigurno postoji nešto poslije rođenja. Možda smo ovdje baš zato da se pripremimo na život poslije rođenja.

- To je glupost. Nema života poslije rođenja. Kako bi taj život uopće izgledao?

- Ne znam točno, ali uvjeren sam da će biti više svjetla i da ćemo moći hodati i jesti svojim ustima.

- To je potpuna glupost. Znaš da je nemoguće trčati i jesti svojim ustima. Pa zato imamo pupčanu vrpcu. Kažem ti: poslije rođenja nema života.

- Pupčana vrpca je prekratka. Uvjeren sam da postoji nešto poslije rođenja. Nešto posvem drugačije od ovoga što sada živimo.

- Ali nitko se nije vratio od tamo. Život se poslije rođenja završava. Osim toga, život nije ništa drugo nego postojanje u uskoj i mračnoj okolini.

- Pa neznam baš točno kako izgleda život poslije rođenja, ali ćemo u svakom slučaju sresti našu mamu. Ona će zatim brinuti za nas.-

- Mama?!? Ti vjeruješ u mamu?! Pa gdje bi po tome ta mama bila?

- Svuda oko nas, naravno. Zahvaljujući njoj smo živi, bez nje ne bismo uopće postojali.

- Ne vjerujem! Mamu nisam nikada vidio, zato je jasno da ne posoji.

- Da. Moguće. Ali ponekad, kada smo potpuno mirni, možemo je čuti kako pjeva i miluje naš svijet. Znaš, uvjeren sam da život nakon rođenja zapravo tek započinje…!


(autor nepoznat)


***********

Vjerovanje je čudna pojava. Vjerujemo u nešto u što nismo sigurni, nemamo opipljiv dokaz zbog kojeg razvijamo taj osjećaj.

Vjerovanje najčešće povezujemo s vjerom i Bogom, ma kako ga zvali. S Bićem za kojeg vjerujemo da je iznad nas i da nas prati kroz život. Nismo ga nikad vidjeli. Ali, ipak znamo da je tu. Želimo da bude tu. I zato je s nama.

Ali, vjerujemo i u neke ljude iako neznamo točan razlog. Ravnamo se po nekom instinktu i nadamo se da smo ispravno prosudili. Instinkt se ponekad pokaže krivim, ali ipak...

Lako je vjerovati. Teško je povjerovati. Tako se bar meni čini.