H.A.N.N.A.H.

Koliko smo spremni oprostiti ljudima?
Gdje je ta granica koja odvaja stvari na one koje se opraštaju od onih preko kojih se ne može preći?

Naravno, svatko od nas ima svoje odgovore na ova pitanja jer svatko od nas drugačije shvaća život oko sebe.

Ne znam što je to u nama što nam neda da neke stvari oprostimo i zaboravimo. Ponos ili naše moralne vrijednosti? Osjaćaj boli koji te obuzme kada te netko povrijedi?
Ne vjerujem onome tko kaže "Oprostio sam ali nisam i zaboravio". Toga nema. Ne postoji. Ako si oprostio onda si spreman i zaboraviti. Ne vraćaš se više u prošlost i ne ponavljaš nečije stare grijehe.

Da li je teže oprostiti ili reći "Oprosti"? Kad nekome opraštaš uvijek postoji mogućnost da kajanje druge osobe nije iskreno i nakon nekog vremena opet moraš opraštati istu ili sličnu stvar. Kad ti moraš reći "Oprosti" znači najprije moraš sebi priznati grešku. A teško je priznati poraz...

Najteže opraštanje je kada moraš sebi oprostiti. Neke izgovorene riječi ne mogu se povući, propušteni trenuci ne mogu se vratiti... Tvoja grižnja savjest tjera te na stalno premotavanje istog starog filma, na ponavljanje istih pitanja...

Ali, ipak opraštanjem nudimo sebi i drugima mogućnost da krenemo dalje... zatvaranje jednog poglavlja u životu i otvaranje novog...

Pa zašto je to onda tako teško?

Moglo bi bit da je lakše umrit nego ljudima reć "Oprosti"...