H.A.N.N.A.H.

Bila sam prvi razred srednje škole.Školska godina trajala je tek par mjeseci. Sjedila sam ispred učionice čekajući profesoricu. Do mene je sjedila cura iz razreda, Ema. Nismo se baš družile, bila mi je tek kolegica iz razreda. Hodnikom je išao jedan od zgodnijih dečki iz škole. Stariji tip, sportaš. zgodan... Ema i ja pratile smo ga pogledom. dok je prolazio ispred nas. Kako je odmicao pogledala sam mu u stražnjicu i mrtvo ozbiljna upitala Emu:" Misliš da nosi bokserice ili gaćice?" Ema ga je isto toliko ozbiljna odmjerila i znalački mi odgovorila: "Sigurno bokserice. Ne vide mu se crte od gaćica na trapericama." Pogledale smo se i prasle u smijeh.Tog smo dana otišle na marendu zajedno. Bio je to početak jednog divnog prijateljstva.

Nikad ne znaš u kojem ćeš trenutku naići na osobu koja djeli tvoja razmišljanja, shvaća tvoj smisao za humor i koja je jednostavno na tvojoj frenkvenciji.
Sudbina je htjela da upravo Ema sjedi na onoj klupi kada sam izvalila glupost o boksericama... Netko drugi bi me možda blijedo pogledao, rekao neka odrastem i prestanem s glupostima.

Prijatelj za mene nije osoba koja će mi uvijek govoriti ono što bi ja htjela čuti samo da mi se umili. Prijatelj je osoba koja će mi reći istinu u oči, bez obzira koliko bolna ona bila. To je osoba koju želim nazvati kada vrištim od sreće ili kada mislim da su mi sve lađe potonule. Prijatelj je osoba koja uvijek pronalazi prave riječi, osoba koja ti štiti leđa kad ti je to potrebno.

Prije par godina Ema je upoznala jednog tipa, Marka. Vezao ih je zajednički hobi. Nakon što sam ga ja upoznala rekla sam Emi kako je on njezina srodna duša. Nasmijala mi se i rekla kako sam nepopravljivo romantična i kako su oni samo prijatelji. Zajednički hobi pretvorili su u zajednički posao.
Danas me Ema pozvala na kavu kako bi mi priopćila jednu novost. Ima dečka. Marka. Ja sam je samo zagrlila i rekla "Konačno si shvatila:"

Ponekad prijatelje poznajemo bolje od sebe. I oni isto tako poznaju nas.

Nije lako pronaći pravog prijatelja ali ako vać imaš takve sreće da ga pronađeš potreban je veliki trud da se to prijeteljstvo održi jer kao i svaka veza između dvoje ljudi i prijateljstvo je davanje, a ne samo primanje...

Eto, ja sam dobila najbolju prijateljicu preko bokserica... To prijateljstvo mi je postalo neprocjenjivo. Puno trenutaka ostalo je u zajedničkom sjećanju.

Prijatelje treba čuvati kao rijetki cvijet. Jer pravi prijatelj je upravo to.

Još jednom život me je podsjetio koliko nepredvidiv može biti. Život nam je tako krhak. Nismo ni svjesni koliko.

"Živi svaki trenutak jer nikad ne znaš koji ti je posljednji." Većina nas izgovorila je tu rečenicu tisuću puta. I ja zaista pokušavam živjeti po toj teoriji. Ali, priznajem nije uvijek lako. Život krene nekim tokom i ne mogu ti svi dani biti spektakularno dobri. Ali, to ne znači da treba odustati. Jednom sam bila skoro odustala. I nikad više! Treba zaissta uživati u životu. Iskreno uživati.

Na ova razmišljanja bacila me pogiblja Toše Proeskog. Volim njegove pjesme. Neke su pune boli. Neke pune ljubavi. Ali sve su pune iskrenosti. A to je ono što se pamti. Vedra slika osobe koja je istinski uživala u svom radu.

Život je zaista igra bez granica. Ako kreneš u pravom smjeru dopušta ti da činiš predivne stvari. Čak i kada se preseliš na neko bolje mjesto, nešto ostaje iza tebe. Iza Toša ostale su njegove pjesme. I zato će živjeti vječno.

"Please God, if you can´t make me thin, make my friends fat!"
Ove riječi sigurno izgovaraju mnoge osobe na ovom svijetu. Jer, svi se želimo uklopiti u društvo.

Ne otkrivam toplu vodu kada primjetim koliko smo svi mi danas opterećeni našim fizičkim izgledom. U glavi stvorimo sliku samih sebe, izgled koji vodi do sreće i dok do njega ne dođemo, nema šanse da sreća dođe do nas...

Imam frendicu koja je skinula 10 kg. Sada odlično izgleda, svi hvale njezinu novu liniju. Ali, ona nije sretna. Svaku moguću površinu materijala koji joj to dopušta koristi kao ogledalo kako bi provjerila svoj izgled. Opterećena je njime isto kao i kad je imala 10 kg viška. Fizički se promjenila ali je u duši još uvijek ona debela cura kojoj se svi rugaju.

Nije stvar u tome kako izgledamo.Stvar je u tome kako se osjećamo. Možemo se fizički najljepše dotjerati ali ako nam je samopouzdanje na nuli, ljudi nas neće ni primjetiti. S druge strane, fizički možemo biti neugledniji od ostatka društva ali ako smo puni pozitivne energije itekeko ćemo biti primjećeni i ljudi će se htjeti družiti s nama. Pozitivnim razmišljanjem mi se dobro osjećamo ali navodimo i osobe oko nas da se bolje osjećaju.

Teško je nadići tu "fizičku" stranu svijeta. Svi smo mi ljudi osjetljivi na mišljenje drugih. A okolina zna biti okrutna. Teško je biti neprihvaćen, bilo zbog izgleda koji ne spada u današnje normative lijepog ili zbog načina razmišljanja koje je "preotvoreno".

Kako bilo, svatko se barem u jednoj fazi svog života osjećao kao autsajder. I svatko se borio kako bi taj osjećaj nestao. Borba je bila više ili manje uspješna. Nekome borba još traje.

Fizički izgled je važan jer preko njega stječemo prvi dojam o nekoj osobi. Ali, nije presudan u stvaranju mišljenja o toj osobi i često je varljiv. Fizički najljepša osoba može se pokazati kao totalno nezanimljiva i prazna u duši.I obratno.

Ako voliš sebe i drugi će te voljeti. Mislim da je u tome tajna dobrog izgleda.