H.A.N.N.A.H.

Ljeto još službeno nije završilo ali kiše jesenje su počele, zahladilo je, jakne se polako izvlače iz ormara...

Po čemu ću pamtiti ovo ljeto...?

- nakon predugog bratovog nagovaranja konačno sam sjela na motor, na probni đir... sada više ne silazim s njega... postao mi drag vjetar u kosi...

- po penjanju na strmu liticu u ja-to-mogu stilu, na plaži, sa japankama na nogama te sestrom i nekim turistima u podnožju koji su umirali od smjeha dok sam je proklinjala svoju glupost i tvrdoglavost u nimalo elegantnom spuštanju niz klisuru

- po predobroj lokalnoj fešti na kojoj iznimno nisam bila prijevoz (stock-cola je definitivno boljeg okusa nakon dugotrajnog odricanja!)

- po radnoj suboti nakon te fešte

- po Šajetinoj pjesmi "Lungo mare" Zaustavljam apsolurno sve radove kad ta pjesma počne svirati na radiu

- po predivnom poklonu kojeg sam dobila od drage osobe - privjesku u obliku srca na kojem piše "Io amo la vita" uz objašnjenje kako me ta rečenica najbolje opisuje - u životu nisam dobila ljepši kompliment...

- po nastupu banda "Raspashow" - vokal im je predobar!! (mislim na njegov glas,i ne, ne govorim to zato jer je sin Aki Rahimovskog). Decki su me odusevili!

- prvi put sudjelovala sam na jedriličarskoj regati. More, sunce i opet onaj vjetar u kosi... Predivno. Poseban je osjećaj biti dio ekipe koja se kao jedan bori za istu stvar

- 402 Street Race - Grobnik
Lani je padala kiša ali je zato ove godine bio savršeno sunčani dan, puhao je lagani povjetarac dok je nasa zaljubljenika u brzinu i aute lutala okolo i divila se metalnim ljepotanima. Tribine i zaštitna ograda duž staze bile su krcate navijačima koji su zaneseno gledali utrku brzine i snalažljivosti.
Ne znam točno što me se najviše dojmilo; Loris Valjan i njegov motor od 50 tisuća eura, legendarni fićo koji je u svojoj klasi dospio do polufinala ili crveni Ferrari koji se prekrasno sjajio na grobničkom suncu...

Bilo je još puno događaja, lijepih i manje lijepih.. One manje lijepe izbrisat ću iz pamćenja jer ih ne vrijedi čuvati kao uspomenu.
Trudila sam se dobro iskoristiti svaki trenutak ljeta jer propušteno se više ne vraća. I mislim da sam uspjela.
Sada se spremam za jesen... Opet se polako vraćam starim aktivnostima koje sam prekinula zbog vječne ljetne gužve s vremenom.. Opet će biti više mjesta za kave sa društvom i druge slatke jesenske radosti života... Turista je ostalo jako malo, a parkirnog mjesta ima za biranje.. I kako onda da ne volim jesen?