Ja sam osoba sa puno mana. Neznam zašto sam baš takva kakva jesam. Pokušala sam se promijeniti,pokušala sam biti bolja...urednija,pažljivija,manje zaboravljiva i ne lijena,pokušala sam ispuniti svačija očekivanja. Trudila sam se,zadavala sam si ciljeve, i nisam lako odustajala. No naposlijetku uvijek sam se vračala na staro. I sad mi je dosta. Zašto bih se morala mijenjati? Zašto to svi očekuju od mene? Zašto me jednostavno svi ne puste na miru i dopuste mi da budem svoja i živim svoj život. Nikad mi neće biti jasno zašto me ne mogu prihvatit takvu kakva jesam. Tvrde da me vole ,da sam im bitna. Nebi li onda trebali voljeti i moje mane? Ne shvaćam ,jesam li stvarno toliko loša osoba da je teško biti uz mene takvu kakva jesam.
Mrzim taj pritisak koji se vrši na mene. Moram imati dobre ocjene,moram biti ovakva,onakva jer se to jednostavno očekuje od mene. Lako je imati svoja očekivanja i lako je suditi drugima. Tko je ikada rekao da je u redu ako od nekog tražiš nešto, bez da si ikada prije prošao kroz sličnu situaciju,bez da si uopće upućen u sve što se događa? Mrzim što me se uvijek uspoređuje. "Kako Ona to može ,a ti ne? ", "Mogla bi se više truditi,vidi kako je Ona dobra u tome." . Mrzim što me uopće briga što drugi misle,ali eto, je. Najgore je što nisu svjesni koliko se ja zapravo trudim i koliko radim...
Nije bitno o kome se točno u ovom postu radi,bitna sam samo ja. Barem jedno mjesto gdje mogu biti bitna samo ja, gdje se ne moram brinuti da ću svojim postupcima nekog uvrijediti,da će me osuđivati zbog svojih stavova.