četvrtak, 29.05.2008.
U Srbiji nema proeuropskih snaga!
U Srbiji nema proeuropskih snaga!
Uzalud se naši političari od premijera, predsjednika pa do nekih oporbenih anonimaca nadaju pobjedi proeuropskih snaga u Srbiji, jer tko god na kraju sklopi koaliciju, vlast ne će biti demokratska i europska. Naime u Srbiji ne možemo govoriti o proeuropskim snagama, jer jedina proeuropska stranka Čede Jovanovića (jedino se on od svih lidera zalaže za promjenu Ustava Srbije, koji zagovara daljnji ekspanzionizam i redefiniranje granica) osvaja samo nekoliko postotaka na izborima i kao takva ne predstavlja značajnu stranku a samim time ni snagu.
Dakle tko kod sklopi koaliciju ona će biti prepuna fašističko-četničkih elemenata, eventualno bismo mogli govoriti o gradaciji četništva među mogućim koalicijama ali nam uopće nije bitno tko je kolik četnik ako je on četnik.
O Nikoliću i njegovim stavovima ne ću govoriti, kao ni o Koštunici, čije četništvo potkrepljuju fotografije o sudjelovanju u velikosrpskoj agresiji na Republiku Hrvatsku, a pogotovo o socijalistima i Miloševićevim sljedbenicima, o svima njima suvišno je trošiti riječi. Dotaći ću se takozvanih europskih ili proerupskih elemenata, koje bi trebala predstavljati stranka srpskog predsjednika Tadića. Tih europskih elemenata, ukoliko postoje, do sada nisam primjetio, na vidjelo izlaze samo i jedino fašsitički elementi, koji nisu bili strani ni predsjedniku Tadiću, ali se preko njih prelazilo zbog nekakvih dobrosusjedskih odnosa, koji to nisu, jer se hrvatske tvrtke pa i građani u Srbiji na veliko šikaniraju, a nema ni traga vraćanju imovine protjeranim srpskim državljanima hrvatske nacionalnosti iz područja Vojvodine (dok hrvatski državljani srpske nacionalnosti dobivaju novoizgrađene kuće, ne vraćaju se u Hrvatsku a kuće prodaju jer s novcem od prodaje mogu u Srbiji živjeti 20ak godina). Takvi fašistički elementi najviše se očituju u izjavama, ali i načinu života tri eksponirana i uvažena člana «proeuropskih snaga», Vuka Draškovića, Bore Čorbe i Vuka Jeremića. Sam pokušaj stavljanja Vuka Draškovića u kontekst proeuropske snage u osobe s cerebralnim integritetom u najmanju ruku izaziva podsmjeh, ako već ne gnušanje. Taj istaknuti «demokrat» današnjice javno podupire četnike iz Drugog svjetskog rata, a osnivač je Srpske garde, četničkog pokreta iz 1991. s dobrovoljcima iz Srbije, Crne Gore, BiH i Hrvatske, koja je sudjelovala u agresiji na Republiku Hrvatsku, a članovi joj nakon rasformiranja mahom prelaze u Arkanove odrede. Bora Čorba, osim što izgledom podsjeća ne kojekakve nemani koje su hodale našim područjima od 1941.-45. i 1991.-95. godine, načinom života, stihoklepstvom (upravo se njemu pripisuju stihovi «Biće mesa klaćemo Hrvate...») ali i fašističkim izjavama o Albancima na Kosovu niti ne pokušava sakriti neman koja čuči u njemu, samo je pitanje postoji li dio njega koji nije ta neman. Mladi ministar vanjskih poslova Srbije Vuk Jeremić, inače jedan od najobrazovanijih članova trenutne vlade na odlasku, čovjek neminovno visokog intelektualnog kapaciteta, ovih dana diže buru u javnosti izjavama o etničkom čišćenju Srba nakon Oluje. Stupidna su olakotna shvaćanja pojednih hrvatskih političara da se radi o mladosti i neiskustvu dotičnog ili o dnevnopolitičkim potrebama, jer isti na smišljen način dugo vremena provocira hrvatsku javnost takvim i sličnim izjavama. Slike koje su objavljenje u srpskim medijima, a pripisuju se njemu (on ne demantira), a prikazuju dotičnog sa šajkačom na glavi tijekom pijanke jasno upućuju da dotični živi svoja uvjerenja koja nemaju veze s povijesti i istinom. Ukoliko je etničkog čišćenja i bilo, ono se nikako nije dogodilo poslije akcije Oluja, već se počelo provoditi prvi dan akcije kada je Krajinska vrhuška potjerala srpski živalj s okupiranog područja, koji nije smio ostati (iako su ga hrvatske vlasti javno pozivale na ostanak) jer bi u protivnom izgubio život. Naime, oni Srbi koji se nisu htjeli povući sa svog ognjišta u Hrvatskoj bili su ubijani, od strane paravojnih i obavještajnih formacije Krajine (na što upućuju dokazi o ubosjtvima na obali Karinskog mora, gdje su srpske paravojne formacije strijeljale civile srpske nacionalnosti), po meni je, dakle, etničkog čišćenja uistinu bilo, a provele su ga vlasti Krajine, a možda i same vlasti ondašnje Jugoslavije. Mladi Vuk, namjerno iskrivljava činjenice ne zbog mladosti i neiskustva, već zato što životom gaji i dijeli takvo mišljenje, a najvjerojatnije je bolje od mene upoznat sa situacijom iz kolovoza 1995. godine te mu se ne sviđa činjenica da su etničko čišćenje proveli pripadnici njegova naroda nad vlastitim narodom, pa će on, baš kao brojni prije njega izricanjem laži početi pisati novo poglavlje spske povijesti.
Nakon ovog javnog koketiranja s fašizmom i notornog laganja, jasno nam je da europskih i demokratskih stranaka u Srbiji nema, osim ako fraza «proeuropske snage» ne označava gradaciju među strankama bez isključivanja četništva. Mogućnost da fraza «proeuropske snage» (a sve je izglednije da je upravo tako) podrazumijeva četništvo koje se okreće i prihvaća Europu, predstavlja izuzetnu opasnost, jer svoju bit, svoje četništvo ne odbacuje, niti ga Europa na to prisiljava. Zato se mi trebamo zapitati postoji li razlika između proeuropskih i proruskih četnika današnjice, kad su i jedni i drugi ništa drugo doli četnici (dok god javno ne raščiste s prošlošću).
