srijeda, 30.04.2008.
Život počinje...
Naizgled je teško nastaviti naslov, ali ako se samo malo zamislimo, jedini logični nastavak je začećem. Život počinje začećem!
Ako bismo bilo kojeg liječnika, biomedicinara ili znastvenika ine profesije upitali jesu li papučica ili ameba živa bića, dobili bi potvrdan odgovor. Ti jednostanični živi organizmi mogu vršiti brojne funkcije, od prehrane, primitivnog disanja do razmnožavanja, u njihovu slučaju diobe. Usporedimo s tom primitivnom stanicom, odnosno živim bićem zigotu, to jest oplođenu jajnu stanicu čovjeka. Ta zigota, sa jezgrom, pronukleusima, citoplazmom i organelama naizgled se ne razlikuje od amebe, ta samo je jedna stanica, ali njenom diobom nastale dvije, pa četiri i n stanica ne razdvajaju se, nego ostaju na okupu sve dok u potpunosti ne formiraju onu poruku koja im je zapisana u genomu, a to je ljudsko biće u konačnici.
Zagovornici pobačaja tješeći sebe, a obmanjujući javnost često puta ističu da takva oplođena jajna stanica, pa ni slijedeći razvojni stadiji iste nisu živi, dok za amebu u glas ističu da jest živa! Kako nešto što u početku ima dvije, pa četiri pa n-broj više stanica od papučice nije živo, dok ona jest? Čak niti nakon neograničeno vremena provedenog u razmišljanju, zagovornici abortusa uvdje zašute, jer i oni sami zanju da ZAMETAK JEST ŽIV!
Taj «skup stanica» kako ga neki vole nazivati, ne samo da živi, već je vrlo uspješan u preživljavanju. Već krajem prvog tjedna implantira se u stjenku maternice, da bi postepeno sve više napredovao, prilagođavajući sebi ne samo mikrookolinu već kompletne funkcije majke, tako da vremenom majka nesvjesno čitav svoj organizam podredi «skupu stanica». Iz toga se jasno vidi da je, za mene, Bog, za neke, priroda i evolucija podredio/la organizam majke tom «skupu stanica». Ovim znastvenim, a tako jednostavno biološkim dokazom, padaju u vodu izjave kako majka zbog svog psihičkog, socijalnog, društvenog, političkog ili inog (osim zdravstvenog) stanja mora biti u prednosti nad «skupom stanica».
Postoje i oni zagovornici abortusa (uglavnom zagovornici antibebi pilula) koji tvrde, da život počinje implantacijom, dakle inkorporiranjem, odnosno ugniježđenjem zametka u stijenku maternice, jer tek tada zametak počinje djelovati na svoju okolinu, što je po njima prvi znak života. Međutim, ako veća sama zigota nije živa, kako je moguće da se iz nečega neživog stvori nešto živo?! Ne bi li se onda iz betona, kamena i željeza moglo stvoriti živo biće? Pošto, dakle, iz nečega neživog ne može nastati živo biće, logičan je i jedini valjan zaključak da je zigota nužno živa!
Kako ne bih previše pojednostavio zametak, svodeći ga na razinu amebe, u daljnem tekstu ću dokazati razliku, jer su i jedno i drugo živi, ali nije ubojstvo ubiti papučicu.
Navedeni se «skup stanica» evidentno dijeli i konstantno mijenja u kopleksno i složeno biće koje će u konačnici postati čovjek.
Mnogi kažu da to ljudsko biće u utrobi majke nije ljudsko biće, jer se ljudsko biće postaje tek činom poroda. Međutim, ne može čovjek postati čovjekom samo činom poroda, presjecanjem pupčane vrpce, jer se biće ne može razviti iz nebića. Ljudsko biće, čovjek porodom samo mijenja svoju okolinu, svoje životne navike i potrebe, ali ne postaje ili prestaje biti ono što je bio prije samog rođenja.
Postoje države (Slovenija, Izrael i brojne druge) u kojima je dozvoljeno abortirati fetus u kasnim stadijima trudnoće, na način da se takvom nerođenom čedu s nekoliko mjeseci unutarmaterničnog života u krv ubrizga KCl (kalijev klorid) isti onaj koji se daje osuđenicima na smrt, postupkom «iglom», da bi se to čedo, nakon
što mu srce prestane kucati, raznim instrumentima raskomadalo te se takvo raskomadano porodilo, dok mu «majka» za to vrijeme bezbrižno spava u anesteziji.
Što ako se fetus porodi sa sedam mjeseci i nakon toga se stavi u inkubator, dakle samo je majčinu utrobu zamjenilo, umjetnom utrobom, jer samo nije sposobno egzistirati u svijetu. Svi se slažu, pa i oni koji najviše zagovaraju abortus, da je takvo prijevremeno rođeno čedo dijete, dakle, ljudsko biće. Umorstvo tog djeteta bilo bi čedomorstvo, ali postoji li razlika u odnosu na fetocid?! Koliko god se trudili naći valjan razlog, pobornici abortusa na ovo zašute. U većini drugih zemalja je situacija nešto drukčija, jer je abortus dozvoljen do stodvadesetog dana uz posebno odobrenje komisije, ili do dvanaestog tjedna bez ikakvog razloga. Ako znamo da je abortus do dvanaestog tjedna bez ikakva razloga dozvoljen zbog zahvata kojim se obavlja, dakle nakon toga nije moguć rutinski zahvat, (odnosno nitko se u njega ne želi upuštati, osim eventualno u «privatnoj praksi» koju je nemoguće kontrolirati), ostaje nam 120. dan života. Embrij se do 119. dana smatra «skupom stanica» a slijedeći dan postaje fetus, a time po zakonu, ljudsko biće. U ovome je bit problema, jer jedan dan odlučuje može li se to živo biće u majčinoj utrobi smatrati «skupom stanica» ili ljudskim bićem. Niti na 18. rođendan postajemo racionalni, niti ostarimo s danom umirovljenja tako niti ljudskim bićem ne postajemo stodvadesetim danoh intrauterinog života. Ne može stodevetnaest dana to biće biti «skup stanica» ili biće koje je kao papučica ili ameba, a stodvadesetog dana postati ljudsko biće.
Zagovornici abortusa ističu da je ovaj dan ključan u razvoju središnjeg živčanog sustava, jer osoba koja nema razvijem središnji živćani sustav nije čjudsko biće! Po njihovoj logici zaključujemo da ni oni koji imaju odstranjenja polovice ili dijelova mozga, različite malformacije i abnormalnosti kralješničke moždine ili mozga, ili pak osobe s psihičkim nedostatcima nisu ljudi! Uopće ne ću potezati paralelu s Hitlerom, jer su i oni sami toga svijesni, te nemaju niakakve argumente u svoju korist.
Napokon ću zaključiti ovaj post činjenicom da ljudsko biće ili jesmo ili nismo danom svog začeća, na žalost oni koji zagovaraju abortus, sude djecu prema sebi samom negirajući im ljudsku bit.
