Because Harry Potter has brought us together.

petak, 16.07.2010.

38. poglavlje

Za baku. :*
I za neslavno propalu Englesku nogometnu reprezentaciju <3

[Post mi se ne sviđa. Nisam uživala pisajući ga i tako to, a trebala bih. Ovako nema smisla.]


Svirajte mi jesen stiže, dunjo moja
jesen rana, nek' zazvone tambure u transu.
Znam da nije pesma ova
za veselje i svatovac
al' ja moram čuti tu romansu.

Svirajte mi jesen stiže, dunjo moja
al' polako da mi ne bi koja reč promakla.
Sklon'te čaše i bokale,
razbio bih svet od šale
da je samo slučajno od stakla, dunjo moja.
(Svirajte mi jesen stiže, dunjo moja - Đorđe Balašević)



Prevrnula sam se na bok i protresla jastuk ne bi li nekim čudom postao udobniji. Vjetar je glasno fijukao o grane drveća u dolini, dovoljno glasno da ne mogu zaspati oni koji imaju lagan san, poput mene. Ponovo sam legla na leđa i zagledala se u visok strop spavaonice. Mjesečina se jasno vidjela kroz prozor otvoren par centimetara. Jače sam stegnula deku zbog naleta vjetra. Pomislih kako bih mogla zatvoriti prozor, ali nisam imala dovoljno snage za takvo naprezanje.

Znala sam da vodim izgubljenu bitku sa snom: nesanica i kronična neispavanost me muče već par mjeseci, zašto bi se tu noć nešto promijenilo? Pomislila sam da bih mogla nastaviti sa čitanjem knjige koju sam posudila prije dva dana u knjižnici, ali zbog školski obaveza sam uspjela pročitati čak dvanaest stranica. Mia, pak, nije imala takvih problema. Svečano je obećala da nakon onog mrcvarenja krajem prvog polugodišta ne namjerava napisati više niti jednu jedinu zadaću. I više nego dobro se držala obećanog.

Baš kao da je čula moje misli, tihi glas me dozvao u tami.

''Hej, Ruta.''

''Da?''

''Nikad nećeš pogoditi tko mi je danas prišao na hodniku.''

Točno sam mogla zamisliti Mijin zadovoljni cerek na licu. Prevrnula sam očima, prekasno se sjetivši da ona to ne može vidjeti u mraku.

''Tko?''

''Ne, pa rekla sam ti da moraš pogoditi.'', Mia se zacerekala.

''Daj tiše, probudit ćeš May. I nisi rekla da pogađam nego da nikad neću pogoditi.''

''Isto.''

''Dobro, dobro.'', pristala sam na njenu malu igricu.

''Pogađaj! Nikada nećeš pogoditi.''

''Čekaj da smislim.''

Sjela sam u turski sjed i zamislila se, sada potpuno budna. Nema sumnje, radi se o nekom zgodnom dečku kojeg je zapazila na hodniku, ali ipak, igra mi se učinila zanimljivom za kasnonoćne besane sate. Mia je nakon Božićnog bala jednom otišla sa Edwardom u Ronah u čajanu madame Gregorovič, okupljalište Ewarnskih golupčića. Ipak, po povratku je objasnila May i meni da su Edward i ona zaključili kako im veza ne bi funkcionirala i od daljnjeg su opet samo prijatelji. Dakako, to se nije ostvarilo. Sada su sve manje međusobno komunicirali; činilo se da je Edwardu pomalo neugodno, no Mia ipak nije imala takvih problema.

''Edward?'' pokušala sam.

Čula sam Miu kako frkče nosom.

''Ruta, ovo je ozbiljna igra.'', rekla mi je tobože bolnim glasom.

''Oke. Onda…onaj Matko, Mirko il kako već? Onaj s pete godine.''

Još jedan frktaj nosom.

''Matej.'', ispravila me.

''E, taj.''

''Nije ni on. Mislila sam da si maštovitija.''

''Slobodno mi daj koju natuknicu o tom fatalnom dečku, neću se buniti.'', odgovorila sam sarkastično.

''Tko kaže da je dečko?''

Podignula sam obrve, još jednom zaboravljajući da me ne vidi u mraku.

''Mia, pa to si ti. Naravno da je riječ o dečku.''

Čula sam njen tihi cerek.

''Oke. Evo, sjeti se s kim nisi već dugo razgovarala?''

To je bilo teško pitanje. Bilo je i previše osoba s kojima dugo vremena nisam razgovarala, ponajviše zbog napornih pitanja o tome kako sam i uzaludnih pokušaja da iz mene izvuku neku informaciju o napadu Eleanor prije dva mjeseca kao i zbog njihove želje da druženjem sa mnom, May i Mijom povećaju svoju popularnost među učenicima. Koliko god to bilo djetinjasto od mene, počela sam takve osobe izbjegavati na hodnicima i društvenim prostorijama. Martha, za koju je zabadanje nosa u stvari koje ju se ne tiču praktički hobi, Amanda, prelijepa zamjena tragača u našoj ekipi (barem je to bila prije nego li je Molley ukinuo metloboj) prema kojoj sam oduvijek osjećala stanovitu dozu antipatičnosti, Aleksandra, također članica naše metlobojske ekipe koja si je umislila da smo dobre prijateljice pa me gotovo svaki dan zaskoči na hodniku, ali prije mojeg naglog porasta popularnosti jedva smo izmijenile dvije rečenice. Popis osoba s kojima nastojim izbijeći kontakte je podugačak.

''Sa previše njih nisam već dugo vremena razgovarala.'', rekla sam već pomalo iznervirano.''Ili barem nastojim ne razgovarati.'', nadodala sam.

Čula sam još jedan Mijin frktaj.

''Razočarala si me.'', reče tobože bolno.

''Daj molim te, napravila si cijelu paradu oko tog razgovora sa nekim tipom na hodniku!'', rekla sam ogorčeno i u istom trenu se pokajala. Odlučila sam ne iskaljivati svoj bijes i frustracije na drugima, ali nekad je bilo tako teško držati se te odluke.

''Dobro! Kad se već sama ne možeš dosjetiti, razgovarala sam sa Markom. Mark Smith. Sjećaš ga se?''

Ponovo sam legla, ušuškala se i stegnula deku. Mark. Mark, moj nekadašnji najbolji prijatelj s kojim mjesecima nisam razmijenila niti najobičniji pozdrav. Duboko sam udahnula i izdahnula u nadi da ću si time razbistriti misli. Bilo bi mi draže da mi ga Mia nije spominjala. Ako je bio toliko djetinjast da se ljuti zbog mojeg poštivanja Molleyeve zapovijedi da nikome osim May i Miji ne spominjem o Samarunovom napadu, i bolje da smo prekinuli kontakte. Osjetila sam kako su mi se oči navlažile, ali još nekad davno sam si obećala da neću pustiti niti jednu suzu zbog njega. Ne, nije bolje što smo prekinuli kontakte. Željela bih tako misliti, tako osjećati...ali nije tako. Nedostaje mi. Poznajem ga od svoje osme godine i od onda smo bili nerazdvojni. No, to njemu očito nije bilo dovoljno da barem pokuša očuvati naše prijateljstvo.

''Iii, ne zanima te što mi je rekao?''

''Ne.'', smjesta sam odgovorila.

To je, dakako, bila laž. Možda i gora od onih laži koje izgovaram svakodnevno jer, ruku na srce, izgarala sam od želje da saznam što joj je rekao. Ponos je doista nevjerojatan.