Darkness put her painting claws in me again.

15:56 - nedjelja - 22.01.2012.

Podugačak povratnički post, moram priznati. Oprostite mi.
Inspiracija je uzela maha te sam pisala duže postove. Damaris je završena. Poglavlja samo čekaju na red da budu pročitana. Nadam se da mi opraštate odsustvo i 'nečitanje' vaših posteva.
Trebala sam blog duže vrijeme. I jedva sam dočekala da se dočepam vremena da mu se vratim.
Voli vas Aleks. :)

'Ne, Nickolase, Dumbledorova smrt se mora spriječiti!', rekla je Damaris.

'Ne možemo to da uradimo, shvati!', rekao je Nickolas.

'Čekaj, zašto?', upitala je Damaris. 'Jesi li ti normalan? Jel shvaćaš da će sljedeći napadaj biti na Arhiepiskopiju, a ona nije dovoljno jaka?'

'Bit će spremni, ako ništa drugo...'

'Neće!'

'Nisi bila, nisi vidjela!'

'Pa kad nećeš da me vodiš!'

'Uporno odlažeš, već dve nedelje te molim da idemo!'

'Odjebi, dosta je rasprave.', rekla je da bi spriječila daljnu raspravu. Iz nje je Nickolas izašao kao pobijednik.

'Ponovno te pitam, hoćeš li da idemo kod Eleazara da mu sama to kažeš?'

'Rekao si da nije bezbedno. Sretnemo li Bellatrix nas dvoje skupa noću, zar misliš da neće shvatiti što se dešava i ubiti nas oboje?'

'Ma jao, a ti si sve Harry Potter pa nemaš snagu i pamet da odgovoriš na napad?', odgovorio joj je sarkastično.

'Nemam snagu, Nickolase. Nemam.', rekla je Damaris, već nedeljama razuverena. Nije znala šta ju je pogodilo kada je vidjela Toma sa nekim drugim, ali od tada se nije ponašala normalno. Gledala ga je kako podvodi i zavodi djevojke po zamku ...valjda to nije očekivala. Oboje su zajedno mrzeli Pancy.

'Damaris, to što tvoj Tom nije tu da ti priča kako si divna i zlatna i da manipulišeš njim apsolutno ne znači da nisi jaka.'

'Ja Tomom nisam manipulisala i on nije moj. Odjebi.', rekla je. 'To je primitivna, emotivna i sitničava stvar. Njega sam odrezala, nije više dijel mog života i gotovo. To je lako kad nemaš emocije.'

'Idemo li večeras konačno kod Eleazara ili ne?', upitao je Nickolas.

'Nije bezbe ...'

'Potrudit ću se da bude. Moraš prestati da pričaš o tome da se Dumbledorova smrt mora spriječiti, apsurdno je. To se planira od početka jeseni. A sada je već kasno proljeće.', rekao je.

* * *

Dok su išli kulom, oboje u crnim plaštevima sa štapićima spremnim na juriš, ona je razmišljala.

Godinama je maštala da sretne oca. Sada će se to desiti. Ali na tako bezvezan način. Sanjala je da će mu pričati o svom velikom društvu koje joj je pomoglo kada mnogi nisu, da će mu pričati o Tomu i upoznati ga sa njim.

Da će to biti bezbednije.
Da neće morati da kriju i da će ponosno moći da kaže 'Ja imam oca.'.

Potom, neće više viđati Christinu, Villa i Damiane. S'jedne strane je bilo nekako teško, ali sa druge i olakšanje. U toj kući se osećala kao sitni parazit. Ali, u toj istoj kući je odrasla, imala je uspomene. Nije baš da joj nisu dali sve što joj je potrebno i krov nad glavom. Šteta je samo što nije za to mogla da im kaže 'hvala' jer je prozrela njihove namjere.
Već su prilazili Sobi, no ona nije bila svjesna.

Nije shvaćala koliko susret sa Eleazarom može promjeniti milijun stvari.
I susrest će se sa ocem ...bez Toma. Onog Toma koji joj je davao nadu godinama. Koji joj je govorio da ima šanse da on nije mrtav, da će se upoznati i biti sretni.
Nickolas nikada nije bio tu na taj način. Točnije, nije ni postojao u njenom životu do tada.

Tom je bio sve.
Tom je bio najvažniji.
Samo ona to nije shvaćala dok ga nije izgubila. I bolelo je. Užasno je bolelo. Ide da ispuni svoju životnu želju, a shvatila je da je Tom bitniji.
Uvijek on.

Nije razmišljala cijeli dan o njemu, ali sada ju je stiglo. Uvijek je povezivala njega sa ovom temom. Sanjala je da će doći jednog dana i reći mu: 'Tome, ja imam oca. Upoznala sam ga, baš kao što si i rekao.' ....baš tim riječima.

'Damaris, daj mi ruku i uđi u plakar.', reče Nickolas.

Kada se nekako popela u plakar i zgurala pored njega, prije nego što je zatvorio vrata, Nickolas je na kratko rekao:

'Zagrli me i ništa ne pričaj, prebacivanje će biti jako brzo. Nadam se da nećeš povraćati poslije ovoga.', dodade.
Damaris se stisla uz njega, a od skučenog prostora u ormaru, samo da se malo više nagla, mogla je i da ga poljubi. Naravno, to joj je samo prošlo kroz pamet, ona nikada nije imala te vrste fantazija, posebno ne o njemu. On je bio samo neko tko joj je pomagao oko svega što se počelo dešavati. Ne simpatija, ne momak ...pomagač. On je bio to.
Iako je polovina škole mislila da su skupa.

Sve misli su joj automatski isperjale iz glave kada je vrtoglavom brzinom Vitrina počela da se drma i okreće, njoj se činilo da će ispovraćati samu sebe, no, suzdržala se.
Kroz par sekundi, vrata Vitrine su se otvorila i oni su izleteli. Prvo Nickolas, koji je beše zagrlio da bi ublažio treskanje po Vitrini, a potom ona.
Sleteli su 2 metra dalje od otvorene Vitrine i ona se srušila na njega.

'Ovo je bilo gadno.', rekla je, ne usuđujući se da ga pogleda u oči. Bio je previše blizu za njen ukus.

'Slažem se.', reče on, gledajući u plafon, također se ne usuđujući da baci pogled na nju.

Ona je pokušala da se pridigne, međutim, koliko joj je napon od težine prešao na ruke, kada se beše oslonila na njih, srušila se opet na njega, koji je također imao pokušaj da ustane.

'Vrti mi se, izvini.', rekla je. 'Samo sekunda. Ti si se slobodno pomakni.'

'Ne mogu od tebe.', reče on i nasmeja se.

'Hoćeš da kažeš da sam debela i teška?', naljuti se ona.

'Ne, ne, ne.', reče. 'Samo da ja nemam snage da ustanem.', dodade i nasmiješi se.

'Ne seri.', automatski je ustala ljutito, iako joj se i dalje pomalo vrtelo.

Kada je pogledala oko sebe, tresući i otirući prašinu s pelerine, vidjela je da se nalazi u prostoriji punoj prašine i paučine. Sve je bilo zapušteno.

'Pođi za mnom.', reče Nickolas te joj pruži ruku.

'Nisam smotana, umem sama da hodam.', naljutila se, gledajući prezrivo u njegovu ruku. 'Vodi me gdje treba.', stade pored njega.

'Ok, kako želiš.', slegnu Nickolas jednostavno ramenima te krenu naprijed.

Prolazili su hodnicima i hodnicima i još uvijek nisu stizali do krajnje destinacije.
Kojekude bi proletio kakav slijepi miš, par puta su im se spuštali na leđa paukovi veliki kao šake, no, to Damaris nije nešto preterano potreslo. Bacala bi Crucio na njih te nastavljala dalje - kao neregistriranog metamoforgamusa, nisu je mogli uhvatiti u bacanju kletve. Nickolas se i dalje vodio kao maloljetnik, nije imao punih 17, te se nije još uvijek smio igrati zabranjenim kletvama.

'Vidiš ova crna vrata ovdje?', upita Nickolas naposljetku.

'Da, što?'

'Uđi i vidi što te čeka.', rekao je.

'Zar nećeš sa mnom?', upitala je, dok su je trnci nesigurnosti podilazili.

'Naravno, ali ti imaš prednost ulaska.', nasmiješi se.

Prišla je nesigurno starinskoj, srebrnoj bravi. Kada je malo bolje pogledala, vidjela je da je stara kuća građena još u vrijeme gotike. Crvena vrata su bila uglačana, lakirana, fina, za razliku od ostatka ogromne kuće ili šta god da je, kroz koju je prošla za Nickolasom. Nadala se da je iza vrata ne čeka još neki dosadni pauk. Morala bi razočarati sebe i ubiti ga, bez prijeke potrebe.

Stegla je svojom malenom šakom kvaku i razmislila još par sekundi. Udahnula je te ju pritisla. Kada je brava kvrcnula, kao da se sama od sebe otključava pri njenom dodiru, znala je da je to to.
Kvaka se nekako sama izmigoljila iz njene ručice te se širom otvorila.

Prvo je vidjela ogromnu prostoriju, uređenu, činilo se, po dobrom ukusu nekog bogataša. Dopalo joj se. Prostorija je imala bordo detalje i gomilu drvenarije. Bio bi gotovo mrak, da nije primjetila da od nekud gori vatra.
Sporo je koračala, širom otvorenih očiju, zainteresirano promatrajući svaki detalj u ogromnoj prostoriji.

Čula je spore korake iza sebe, bila je sigurna. Nickolas je koračao iza nje i mogla je dati glavu da se nečemu smiješi.
Bilo je raznih portreta i slika po zidovima. Razgledala je, naravno, sa velikim interesovanjem, dok nije zapazila portret jedne lijepe, crnokose žene, blizu vatre koja je tinjala iz kamina do kojeg još uvijek nije stigla.

Imala je krupne crne oči kojima je zavodljivo gledala svakoga koji bi zastao da osmotri portret. Zagonetno-zavodljivi smiješak joj je lagano titrao sa usana dok je grizla jabuku koju je držala u lijevoj ruci. Desna se ne beše vidjela. Bila je obučena u nešto što je bilo blijedo roze boje, no, od te odeće, videle su se samo bretele koje su gotovo spadale sa lijepih ramena i blagi dekoltee.

'Tko je to?', upitala je, fascinirano gledajući. U potaji je u njenom liku našla sebe, no, dakako, ona se ovako nikada ne bi slikala.

'Zar ne shvaćaš?', stao je Nickolas pored nje. 'Zar ne vidiš da joj sličiš?', dodade potom, nesmotreno stavljajući ruku oko njenog struka.

'Lijepa je, zar ne?', čuo se još jedan muški glas, dakako, mnogo zreliji od Nickolasovog.

Iz tame je izašao čovjek sa ravnom, savršenom crnom kosom, do ramena. Imao je par bijelih, čisto bijelih pramenova i izuzetno modro plave oči. Nestvarno plave. Kada bi ga čovjek pogledao, isprva bi se uplašio, a potom oduševio njegovom lepotom. Bio je četrdesetih godina i hodao je u nekim nemoguće crnim i izuzetno zaštićenim čizmama, punim lanaca i katanaca, čak i sa par džepova. Bio je u crnom ogrtaču, sličnom odori, samo skroz dugačkim, drugačijim. Našla je dosta sličnosti sa njim. Oblik usana, nešto malo na nosu i oblik očiju. Boja kose, crnja nego kao kod zavodljive djevojke na slici.
Kada se srela sa njim oči u oči, shvatila je - to je to. To je bio Eleazar. Nije vjerovala.

'Jeste.', rekla je Damaris, i dalje opčinjeno gledajući u visokog čovjeka.

On se blago nasmiješio i prišao.

'Vjerujem da si shvatila tko je to.', dodao je.

'Jesam.', rekla je.

'Margita je bila izuzetna vještica, moram priznati.', rekao je. 'Izuzetno inteligentna, izuzetno mračna i lijepa. Savršena. Šteta što je bila Svjetlokrvna.', rekao je. 'Da jeste, i danas bi smo bili sretni ...zajedno sa tobom.', nasmiješio se blago, te prešao prstima preko slike.

Ona je znala što znači biti Svjetlokrvan. Kada čarobnjak ima svuda krv tamnu kao što je venska, to je značilo da je Svećenik. Da ima previše moći. Njena majka očigledno tome nije pripadala.

'Inače, dosta o njoj. Ljudi koji su umrli mučnom smrću je najbolje samo sjećati se.', dodao je. 'Da li ti se dopao rakun?', nasmiješio se.

'Da.', rekla je Damaris. 'Najljepši poklon koji sam ikada dobila.', priznala je jedva.

'Rakuni su izuzetno inteligentne i vjerne životinje, vjernije od psa.', dodade. 'Vidjet ćeš to kada odraste i veže se za tebe.'

TO BE CONTINUED ...

Comments // 7 // P // Comments on/off

<< Arhiva >>

<	siječanj, 2012					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31