Kilogramska diskriminacija

četvrtak , 23.10.2014.




Ima ta jedna crvena jakna od eko kože koju kibiciram već dvije godine u C&A (nije plaćena reklama, na žalost). Kad ih je bilo u mojoj veličini nisam imala love. Sad kad sam skucala tih 500 kuna nema tog modela u mojoj veličini. Pa ima jedna isto od eko kože, prava rokerska, ali bijela. Još nisam nikog vidjela da ima rokersku pankersku BIJELU jaknu. Odmah sam pala u afan: crna ovca u bijeloj jakni. Naravno, ista priča. Dok je bilo brojeva nije bilo šuške. Sad kad ima neke šuške nema brojeva.
Uporna kakva jesam (ali samo za pizdarije) regrutirala sam svoju zagrebačku frendicu pa se jadnica rastrčala po Metropoli i zavirila u sve C&A dućane u Zagrebu . I kaže ona meni da tek sad vidi kako je teško kupiti komad robe veći od broja 42. Mislim da sam o tome već pisala, ali nije zgorega ponoviti gradivo. Nije mi jasno kako to da u zemlji gdje polovica pučanstva ima višak kilograma dućane u kojima ima modela u velikim veličinama možeš nabrojiti na prste jedne ruke. Nama raskošnima dobar kroj čini čuda. A upravo se kod velikih veličina najmanje vodi računa o kroju. Odjeća u velikim veličinama obično nema nikakav oblik. Ali zato ima bezobrazno skrojenu cijenu. Nekad je velikih brojeva bilo u onom fucking Neckermanu i Quelleu. I onda ti piše ispod haljine: cijena od 199.99....... To je cijena za najmanju veličinu, naravno. A onda cijena za najveću veličinu: 399.99. Ma napušite se mlohave ćune. Jasno mi je da za najveću veličinu treba i više materijala, ali zar mora biti baš duplo skuplje?!
I opet ću ja o C&A. Majke mi, nisu mi platiti za reklamu. Premda, koliko ih spominjem i hvalim bilo bi u najmanju ruku fer od njih da mi pošalju barem neki poklon bon. Ili još bolje - rokersku bijelu kožnu jaknu broj 46, molit ću lijepo. Elem..... Koliko sam skužila oni su njemačka firma. Sam bog zna da su Nijemci još skloniji debljini nego Hrvati. Kaže moja sestrična da tamo u Švabiji po dućanima prodaju jedan komad odjeće u svim mogućim i čak i nekoliko nemogućih veličina. I što mi se još sviđa kod C&A... Osim što su cijene relativno ok (dobro, ove jakne od eko kože su ipak malo precijenjene)čak i veliki modeli imaju OB LIK. Pa kad kupite t-shirt majcu br 44 ona je isto blago strukirana kao i ona XS. A najviše su me oduševile traperice. Ne samo da ih ima u svim veličinama nego ih imaju i u različitim duljinama.Nisam osobito visoka. Ja sam vam više po onoj: nisam ja debela, meni samo fali jedno pola metra visine. I zato svake traperice u koje utrpam svoju trbušinu moram nositi krojačici na kraćenje A i te veličine su priča za sebe. Kad sam kupovala traperice u Trstu znalo se dešavati da stanem tek u broj 54. Kad sam lani u C&A najnormalnije stala u traperice broj 44.... pa još ih niti centimentra nije trebalo kratiti..... bio je to najbolji seks u mom životu.
A da na govorimo o donjem rublju...... Punija žena prije će pogoditi dobitnu kombinaciju na Euro Jack Potu nego ubosti seksi komad donjeg rublja u xl veličini. I kako to da nikome nije jasno da i nama sisatima i te kako trebaju push-up grudnjaci, ne samo ženama koje imaju male cice. Jer treba svu tu raskoš skupiti na hrpu i oteti sili gravitacije i učiniti da izgledaju samostojeće.
Što se toga tiče C&A me razočarao. Ima super modele, ali katastrofalne krojeve. Ili su moje cice skrojene po Lisci. Koja ima savršene modele za moja vimena. Ali moj novčanik nije baš po mjeri Lisce. Zato sam ja jučer u KIK-u ubola glavni zgoditak i našla čak tri kompleta grudnjak+gaćice (malo je smiješno pisati u deminutivu, bolje bi bilo reći gaćurine) za 53.00 kn po kompletu. Nije baš kao Lisca, ali opasno je blizu.
Pa si tako mislim.... nikad nisam bila tip za privatluk, ali kad bi krenula u neki biznis bio bi to svakako butik s odjećom većih i najvećih brojeva. I onda kad mi dođe neka štrklja u dućan dobije tretman koji i ja dobijam redovito u „normalnim“ buticima: preziran pogled anoreksične balavice koja se teškom mukom udostoji promrmljati: „ a neeeeee. U VAŠOJ veličini nemamo ništa!“
JUST KIDDING! JUST KIDDING! U mom butiku svi bi bili dočekani kraljevski.

Btw, uspjela sam naći crvenu jaknu broj 46 koju mogu normalno zakopčati (čak je i strukirana malo). Nije baš onaj model koji sam htjela, ali i ova je dovoljno rokerska. A i CRVENA je. Ma kako da ne... baš ću vam staviti fotku.....

Update samo za Anaboni:



Dugo nisam o penzićima....

nedjelja , 19.10.2014.



A i ja sam malo žešći komad budale...... Svaki Opatijac s imalo mozga u glavi zna da je u jutarnjim satima Konzum na tržnici rezerviran za penziće. A subota je posebna priča. Još kad se poklopi sunčana subota s nekakvim mini sajmom zdrave i ekološki uzgojene hrane (čitaj - precijenjene i bezobrazno skupe)..... Da sam ja prava žena, majka, kraljica imala bi sve što mi je bilo potrebno u kući i eventualno bi malo prolunjala tržnicom. Ali ne..... divlja raspuštenica, huliganga, partijanerica, kafanska žena koja gubi noći, sotona i sramota za ženski rod baš mora u subotu prije podne u Konzumu ići smetati penzićima. I tako uđem ja u K plus kraljevstvo kad ono red do stepenica (da, da... naš je dućan onako šminkerski, kao penthousi u američkim filmovima, ima dvije etaže). I kupim ja tih par pizdarija, stanem u red i oboružam se strpljenjem (koje, btw i nije baš moje drugo ime). I skužim da je dućan, osim penzića,prepun japanskih turista.

Ovako vam ide priča s džaponezima. Njima turistički vodič kaže da je Rvacka poznata po Vegeti. I onda oni čoporativno upadnu u prvi dućan i opustoše police s Vegetom. Kao Rvati kad idu u Mađarsku. Ako je grupa malo bolje potkožena onda im kažu da su Bajadere vrh vrhova u Hrvata. Ovi su imali očito nekog vodiča za kurac jer vidim da su jadničci bili potpuno izgubljeni i izbezumljeni i takve su gluposti imali u košaricama da su mi se smilili, majke mi.

I tako stojim ja u redu okružena penzićima i za divno čudo ispred mene jedan tip mojih godina, a ispred njega jedna ženskica malo starija od mene. A penzići svuda oko nas. I čude se Japancima k'o pura dreku. A mi se pak čudom čudimo njima jer Opatija je omiljena džaponeska destinacija. A najbolje od svega je što su penzići Japance prepoznali kao Kineze. Što bi vjerovatno Japance oduševilo. Počelo je šalom: " majko mila koliko Kineza.... a zamislite koliko ih je tek u Kini kad ih je ovoliko ovdje!" Prvi put smo se nasmijali. Drugi put je još uvijek bilo simpatično. Možda čak i treći. Ali barba je toliko bio ponosan na svoju ultra duhovitu opasku da ju je stalno ponavljao kad god bi se netko pridružio redu.

A onda je počelo njurganje...... hajde dobro, neću na čakavskom, ali otprilike ovako: zar opet radi samo jedna kasa, pa kad ćemo mi doći na red, pa cijelo jutro ćemo provesti u redu. A to su ovi KINEZI napravili gužvu, tko ih je zvao, zar su baš u ovaj dućan morali doći, bla bla bla.....


Nas troje pripadnika srednje životne dobi nismo to više mogli slušati pa smo započeli vlastiti razgovor. Tip je bio neutralan, ali ja više nisam mogla izdržati, a i poznata sam po svojim bitkama s penzićima. Pa sam rekla: kao prvo, ovo nisu Kinezi nego Japanci. Čudim se da to naši penzići ne znaju, a inače su stručnjaci za sve. Zamislite vi kakav je njima ovo kulturološki šok (točnije - nekulturni šok). Kupovina u našim dućanima gdje vlada anarhija ispred kasa, pa to je njima zapravo avanturistički turizam. Kad se vrate doma pričat će kako su sudjelovali u ekstremnom sportu. Pa smo malo usporedili kako to izgleda kad Japanci čekaju autobus, a kako kad naši penzići čekaju (i dočekaju bus). O tome sam imala jednom post, neću se ponavljati.

I onda ja izvalim jasno i glasno: "ma što se ovi penzići pjene, koliko vidim ovih Japanaca ima možda dvadesetak i tiho, kulturno i strpljivo čekaju u redu, a penzića ima brat bratu jedno dvije stotine i kao i svake subote oni su ti koji rade gužvu, ali glavno da je nama Opatijcima uvijek netko drugi kriv za naša sranja. Sad su im i turisti počelli smetati za boga miloga, pa od čega Opatija živi nego od turista?! Briga njih, oni će svoje penzije dobiti. Najbolje da nam nitko niti ne dođe, jel' da?".

Nakon toga nastao je mir.

I sad si ja ovako mislim..... jesam... crna ovca bila sam i uvijek ću biti i time se ponosim. Ali nešto drugo mi se mota po glavi... neki dan sam rješavala neki test na fejsu (a svi znamo da sve što je s fejsa ima težinu i kredibilitet) tipa "kojoj naciji podsvjesno pripadate" i rezultat je bio - Japan. Smijala sam se i odmahnula rukom - bedastoća. Ali.... Svi su u tom beskonačnom redu u Konzumu bili nervozni i nestrpljivi, samo džaponezi i ja smo bili smireni i strpljivi. Jeba te led, pa ja sam Japanka!

Sve je super, sve je za pet

petak , 17.10.2014.

Ako se naš narod oko nečeg junački trudi onda je to održavanje privida savršenstva i idile. Brak, djeca, posao... sve je divno i krasno. Med i mlijeko. Često o tome razmišljam. Jasno mi je da ne vole svi pričati o svojim problemima. Jasno mi je da ne vole svi niti slušati o tuđim nedaćama. Ali većina voli. Pa se onda naslađuju i prosipaju zlobu iza leđa osobe koja im se izjadala nakon što odglume istinsku zabrinutost i suosjećanje. Ali nije o tome riječ. Meni nikad nije bilo jasno kakvu utjehu pronalaze takvi ljudi u samoobmanjivanju. Hoće li problem nestati ako uvjerite svoju okolinu da je sve divno i krasno? Pokušavate li obmanuti sami sebe? Ili želite izbjeći naslađivanje i tračanje? Jer znate da će ga biti jer ste po svoj prilici i vi jedni od onih koji jedva čekaju da čuju da je susjedu krepala krava pa im je onda nekako lakše.
Uzmimo za primjer jednu blogericu . Odmah da naglasim da se ne radi o blogtočkahaeru. Ne znaš što je tu bajnije. Djeca ili brak ili karijera. Pa se tako žena neprestano hvali svojim divnim brakom, a nedavno je istjerala muža iz stana jer ju je varao.
Moja deviza uvijek je bila „živi i pusti druge da žive“. A također i „moj blog, moja prčija.“ Neka piše žena što god hoće, tu ništa nije sporno (to je za one koji su skroz pogrešno shvatili ovaj post, a bit će ih, vjerujte mi). Mene samo zanima donosi li doista njoj nekakvu utjehu stvaranje tog privida idile i ako donosi KAKO ZA BLOGA MILOGA?!
Meni osobno bilo je lakše pisati otvoreno o svojim životnim nedaćama i tragedijama (a na žalost bilo je i pravih tragedija). Bilo je to davno, davno... u ona divna vremena prije blogerskih klanja i netrpeljivosti i prepucavanja oko pizdarija. Pisanje o problemima donosilo mi je utjehu jer sam imala odličnu interakciju s ostalim blogerima kako u virtuali tako i u reali.I nisam tražila da me bezrezervno podržavaju. Uvijek sam bila otvorena i za konstruktivnu kritiku. Ali takva sam ja. Otvoreno pričam o svojim sranjima i zbog toga me mnogi smatraju blago rečeno čudnom. A mene pak čudi zašto NE biti otvoren i iskren? Čega se sramite? Pa što je život nego bitka za bitkom, iskušenje za iskušenjem. I sve ono što te ne ubije doista te ojača, ponešto ostavi ožiljke, ali na te ožiljke gledam s ponosom. Neke bitke dobiješ, neke izgubiš, ali bitan je trud.
A jesam ga sad zakomplicirala..... ali nadam se da ste skužili poantu. I stoga vas molim da mi netko odgovori: čemu stvarati privid idile? Hoće li doista sve biti bajkovito ako napišemo da živimo bajku? I kakve koristi ćemo mi imati od toga da drugi misle da nam je krasno, a mi i dalje živimo usrano?


<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se