Što bi rekla moja prijateljica, svatko od nas ima neku „ćušku“. Ja ih imam poprilično, ali danas ću vam otkriti samo jednu. Treba odgovoriti na SMS poruku? Mail? Poruku na fejsu? Viberu? Nemaš beda, iste sekunde pa makar bila tko zna gdje i radila tko za što (osim jedne stvari, ali nećemo sad o tome).
Ali poslati nešto poštom....... to je već druga priča. Osobito pismo. Nije problem pismo napisati, kuvertirati, adresirati..... problem je otići na poštu i poslati ga. Sve bi to bilo razumljivo da živim npr na vrh Učke ili na Velebitu ili u Gologoričkom Dolu. Gdje je za boga miloga Gologorički Dol? Eeeeeee... to sam se i ja pitala kad sam po magli i kiši vozila u tu pripizdinu u kojoj nema ni signala za mobitel, ali ima super konoba za feštu. No, to je već neka druga priča.

Dakle, recimo da mi je pošta toliko blizu da mogu doslovce s terase skočiti na nju. U stvari, kud god krenem ne mogu promašiti poštu. Živim točno preko puta pošte. Da ga jebeš moram kraj nje proći. Dok nisam imala net banking nikad mi računi nisu bili plaćeni na vrijeme (ok, nisu ni sada , ali i to je neka druga priča). Moja pokojna Teta Marta zamolila me da joj pošaljem pismo i u pismu fotografije obitelji. Pismo je stajalo dobre DVIJE GODINE na vidnom mjestu. Jadna žena prije je dočekala smrt nego moje pismo.

Moja nećakinja udala se u studenom prošle godine. Čestitku sam konačno poslala prije brat bratu dva tjedna. I ne bi bila ni onda poslana da Tata nije morao ići u poštu pa sam je njemu uvalila.

Kao da imam neku fobiju od pošte, neke traume iz djetinjstva. A upravo je obrnuto. Mama mi je radila u pošti cijeli svoj radni vijek, a i Tata je iz rafinerije prešao u poštu za kućnog majstora. U biti, otkad znam za sebe ja sam u vezi s poštom. Ne samo da su mi roditelji tamo radili nego sam se ja u pošti i igrala kao dijete, slušala kako roditelji pričaju o poslu, čuvale me i službenice i poštari, a od moje druge godine života vodali me roditelji po poštanskim feštama i sindikalnim izletima.

Za očekivati bi bilo i da ću se zaposliti u pošti. Aha.... kako da ne...... Ja sam taman ona prva generacija u kojoj valjda nije bila prednost da si dijete radnika. Ali i to je neka sasvim druga priča. Možda u tom grmu leži zec? Možda su mi se onda zamjerili?

Kako bilo da bilo, ako želite da neka pošiljka nikad ne stigne na svoje odredište samo je dajte meni da je pošaljem poštom.

Da nije pao snijeg u Opatiji pa sam snimala svoju ulicu sa svih strana ne bi imala dokaznog materijala da popratim priču. Dakle, exhibit A - pogled na poštu s mog prozora.

I rest my case.