Hajde onako "školski"....

U subotu 25. lipnja 2011. godine na kupalištu Slatina u Opatiji održan je Festival vatrometa na kojem su sudjelovale velike specijalizirane hrvatske tvrtke u području pirotehnike i kreiranja vatrometa...

A jebat ga... ne ide.... nije to moj stil. Mislit će ljudi da je pisao netko drugi. Dakle.... ja sam vam kao svraka. Obožavam sve što blješti, šljašti, svjetluca, plamti, eksplodira.... Vrlo interesantno za jednu osobu koja inače obožava crnu odjeću i većinu vremena tumara svijetom obučena od glave do pete u crno poput neke crne udovice, ali nije sad riječ o mom psihološkom profilu (i bolje da nije, neki ljudi za divno čudo misle da sam NORMALNA).

Mi Opatijci smo inače navikli na vatromet jer je već duže vrijeme u modi da se za sve moguće pizdarije organizira isti. Nema tog događaja u Opatiji koji nije popraćen vatrometom. Svaka mona koja se rađa, krsti, krizma, berma, udaje, rastaje, maturira, diplomira....mora imati vatromet. To je valjda nova moda, isto kao što je jedno vrijeme bilo jednostavno nezamislivo da se mladenci ne vozikaju u limuzini dužoj od autotrolejeve tridesetduje. Prvi put kad je počelo to pucanje i praskanje mislila sam da je opet počeo rat, a da ne govorimo da moja luda terijerka dobije svaki put slom živaca i totalno promuke od silnog laveža jer to je valjda jedini pas na svijetu koji se ne boji ni usisivača ni petardi i valjda bi bila najsretnija da može taj vatromet zgrabiti zubima i protresti ga. Sad smo već toliko oguglali i navikli da ga više skoro niti ne primjećujemo.

Ajmeeee... ja ga razvukla kao Broj Jedan kad počne sa svojim pričicama iz davnine.... Elem, bio je taj Festival vatrometa i lani, tako da sam već znala kako to ide. Rakete se ispaljuju sa pontona na moru ispred kupališta Slatina u intervalima od po pola sata. Nekakav tegljač dotegli ponton, zbriše na sigurnu udaljenost puževom brzinom. Svaka "točka" da je tako nazovemo traje u prosjeku oko pet minuta. Znači pola sata pripreme za pet minuta veselja. Pa onda opet pola sata do idućeg vatrometa. Prošle godine bio je angažiran nekakav voditelj koji nas je kao zabavljao u pauzama između ispaljivanja. Ove su godine odustali od toga. Ali su zato zatvorili dio prometnice i naprndečili pozornicu... ups... sorry... STAGE (Wind, izražavaj se moderno, ipak si ti cool ženska na cool listi) nasred ceste. Moram li reći da je to izazvalo prometni kolaps neopisivih razmjera?

Ove godine za divno čudo uspjeli smo se dočepati slobodnog stola na samoj plaži. Oduševljenje nam je naglo splasnulo kad smo vidjeli da će nas to zadovoljstvo skupo koštti i da treba iskeširati čitavih 20 kuna za pivčinu. Ali nije beg cicija, a i 16 kuna za moj ljubljeni Somersby nije propast svijeta. Pa nećemo se valjda ponašati kao naši strani turisti koji na njih sedmero naruče jednu bocu mineralne. Kad je bal nek je bal i nek vidi selo da se ima!

Inače, na toj pozornici nasred ceste svirala je grupa Lady Luna na koju nismo previše obraćali pažnju sve dok nisu počeli prašiti po repertoaru poprilično neuobičajenom za narodske veselice. Umjesto raznih Zečića i ostalih živina udarili su po Joe Cockeru, Queenu, Elvisu, Robbiu Williamsu...
Naravno da je nešto moralo usrati motku, a to je stara dobra užanca opatijskih kafića da bez obzira na događaje oko sebe na sav glas odvrnu svoju muziku, tako da mi je skoro prisjeo Somersby kad je Bižuterija nadjačala Robbia.

Što se tiče vatrometa... nije bio loš. Za razliku od mojih snimki s mojim poslovično jeftinim službenim mobitelom (jao, kako će mi ga oduzeti kad šef pročita ovaj post). Ali što imaš s tim klimaš pa vam svejedno keljim te moje video klipiće.








Ovako to rade profesionalci: Foto Luigi iz Opatije.



I ovi drugi:



A sad se vi pitate kakva mi je to glazbena podloga u video klipićima. E, pa nije to išlo baš onako kako sam ja zamišljala. Vrlo domišljato palo mi je na pamet da prikeljim Katy Perry i Fireworks. Malo sutra! Fucking Jubito ne da! Jedva mi dalo da zalijepim Evanescence i tu neku treću nikad čula pjesmu i grupu (koja uzgred rečeno niti nije tako loša).

A zašto uopće stavljati glazbenu podlogu, pitate se opet vi. Pa, na primjer zato što smo konobaricu morali maltene lasom hvatati da naručimo drugu turu i onda smo više od dvadeset minuta čekali da nam donese pijaču, a donjela nam ju je pogodite kad? Pa kad je započeo vatromet, naravno. Tako da se u pozadini jasno i glasno čulo: ja bi da naplatim ako nemate ništa protiv... to vam je toliko i toliko.... imate možda dvije kune sitno? Vi meni dvije kune, a ja vama vratim okruglo.... Pasmater, došlo mi je da ju ispalim s tog pontona nasred mora.

Ali ako mislite da je Wind samo njurgala i živcirala se... Neeeee... meni je srce bilo veliko kao kuća zato što se konačno nešto počelo događati u ovom našem gradu fosila, najvećem staračkom domu nakon Floride. Ponovo je Opatija bila prepuna ljudi kao prije dvadeset i kusur godina u ono zlatno doba turizma. Ljeto, veselje, šušur, glazba na svakom koraku (pa makar i jebena Bižuterija). Znate onaj osjećaj kad se punite pozitivnom energijom, osjećate je kako vam teče venama, osjećate da ste (još) mladi, puni života i da je život sve u svemu ipak lijep? Ne znate? A jebat ga.....što vam ja mogu ;)